Mama poslije poroda: Proradite i prihvatite sve svoje emocije

17.07.2017 / Piše Ana Božac, psihologinja i psihoterapeutkinja

Svakako bi bilo dobro prihvatiti svoje strahove, otpore, srušena očekivanja, proraditi svoju bespomoćnost, depresivnost, kaos i sve ostalo što se javlja na emotivnom planu. Bilo bi dobro proraditi, prihvatiti i integrirati sve to u svoju svijest

O trudnoći, dojenju, razvoju bebe u trbuhu i po rođenju mnogo se govori i piše, ali o mamama, o njihovim osjećajima nakon poroda i suočavanju sa svime što im predstoji – jako malo.

A nerijetko se događa da porod nije bio kao iz snova, da je bio težak ili je trajao dugo, da su bili potrebni medicinski zahvati. Kod nekih poroda s bebama je sve u redu, a kod nekih su bebe morale odmah na intenzivnu njegu… Ima raznih teških situacija, pri čemu se nitko ne bavi s majkom, s njezinim željama, očekivanjima, strahovima, osjećajima… Najčešće nakon poroda, sad odjednom majka, bude otpravljena u sobu i prepuštena sama sebi i bebi. Često je još u šoku, bolovima, rastrganog tijela, bez snage, uzdrmanih emocija, a treba se brinuti za bebu koja zahtjeva držanje, dojenje, nošenje, maženje…snagu, strpljenje, ljubav i upornost…

Lepeza emocija

U tim teškim trenucima, koliko god da su neke majke ispunjene srećom, kod drugih je tu cijela lepeza raznih emocija. Majke često imaju dojam da ne mogu pružiti sve što treba bebi u obimu u kojem to beba zahtjeva, uslijed čega se javlja osjećaj krivnje, sumnje u sebe, nesigurnost, nemoć…

Često se događa da se u rodilištima bebama odmah daje formula, što je opravdano iz nekog medicinskog razloga, ali upravo to uvelike otežava prirodno uspostavljanje dojenja, a kako se dojenje ne uspijeva uspostaviti ponovno se daje formula… I jako lako se taj obrazac nastavlja.

U bolnicama često nedostaje pažnje i nježnosti koju mame tada posebice trebaju. Nedostaje educiranje majki o pravilnom izdajanju i držanju djeteta, o dojenju i baby handlingu. Majke koje bi vjerojatno uz poduku, podršku i pomoć mogle dojiti, prestaju to činiti zbog krivih ili nedostatnih uputa.

Porod kao traumatično iskustvo ne treba potisnuti

No, da se vratim na sam porod. Danas se, na sreću, podiže svijest o važnosti prisustva partnera ili dule na porodu. Ta je praksa sve češća, ali još uvijek nedostaje prisustvo savjetnice dojenja i psihološka podrška ženama po porodu. Porod, koliko god da može biti lijepo iskustvo, ono je za mnoge traumatično iskustvo i kao takvo ne treba se potisnuti, već je vrijedno prorade kako bi se zaliječile emocionalne rane, proradili strahovi, otpustile stare uloge, prihvatio novi identitet.

Svakako bi bilo dobro prihvatiti svoje strahove, otpore, srušena očekivanja, proraditi svoju bespomoćnost, depresivnost, kaos i sve ostalo što se javlja na emotivnom planu. Bilo bi dobro proraditi, prihvatiti i integrirati sve to u svoju svijest, kako bi mogli izaći jači, mudriji, sigurniji, smireniji iz tog iskustva, koliko god bolno i teško bilo. Nažalost, to još nije praksa u našim bolnicama, ali svakako pozivam majke da potraže pomoć i pronađu u sebi odgovore koji će im omogućiti snagu za borbu zvanu život.

Iscrpljujuća svakodnevica

I tada majka nakon dva dana, ako je sve u redu, biva puštena kući, a ona sva sretna (da se dohvati udobnog kreveta i vlastite kupaonice), jedva to dočeka, koliko god da fizički ili emocionalno za to još nije spremna. Kod kuće nemaju svi sreću da žive u blizini obitelji koja im može pomoći i pružiti potrebnu pomoć i njegu, a partner ili suprug i sam se bori sa svojim osjećajima i novim zahtjevima. Najčešće ni sam ne zna kako se snaći, ni kako adekvatno pomoći ženi i bebi.

A beba je tu i ona zahtjeva svoje. Red dojenja, red presvlačenja, red plakanja, red spavanja, i tako u nedogled. Majka umorna, krvari, ne spava dulje od dva sata, nosi, drži, mazi, hrani, doji, tješi, uspavljuje, ne zna ni sama kako, ali radi, instinkti su jači od strahova i bolova… I tako prolaze dani, prolaze tjedni, prolazi babinje. Neke majke se oporave, međutim neke još uvijek ne. Neke majke još uvijek od koktela boli, nespavanja, šoka, izoliranosti ne mogu se nositi sa svakodnevnim zahtjevima bebe, a najčešće su tada i bebe najzahtjevnije.

I partnerski odnos pod pritiskom svega se mijenja. Sve to predstavlja opasnost razvoja depresije i osjećaja bespomoćnosti, sumnje u sebe i svoje majčinstvo i nemogućnost zadovoljenja potreba svojeg djeteta. Kod nekih traje duže, kod nekih kraće, ali mislim da sve majke u nekoj domeni prolaze kroz takva stanja.

Majka nije važna, cijeni se žrtva za dijete!

A i očekivanja i upute koje dobivamo iz okoline ne idu u prilog tome. Očekuje se da je mama snažna, da zna što i kako djetetu treba, da radi sve najbolje za svoje dijete. Smatra se da je normalno da je njoj loše! Majka sada nije više važna, cijeni se žrtva za dijete. To u nekom malom dijelu može biti točno, ali zapravo ispravna formula je sretna majka = sretna beba. Zvuči jednostavno, ali iz pozicije nespavanja, boli, težine, bespomoćnosti, često ne možemo shvatiti što to znači i ne znamo kako si pomoći.

Očekivanja kao opterećenje, ali i poticaj

I sama sam majka. I sama sam prolazila slične situacije i mogu reći kad sam prvi put čula tu rečenicu – Sretna majka jednako sretna beba – plakala sam nad njome, jer sam bila toliko daleko od toga, a još mi je više bilo žao mog djeteta. Jer i taj stav, koliko god korektan bio, opet je očekivanje koje moramo postići, a ako se kosi s onime kako se osjećamo, predstavlja nam opterećenje i razočaranje, ali i poticaj.

Trebalo mi je vremena, raznih pokušaja i pogrešaka, radionica, integriranja nove uloge u moj život, promjene načina razmišljanja i ponašanja, raspuštanja očekivanja, reorganizacije poslova i prioriteta u životu i sada sam puno puno bliže toj formuli i mogu potvrditi ne samo kao stručnjak, već iz osobnog iskustva da zaista vrijedi – Sretna majka = sretna beba.

Potražite pomoć za sebe, ne samo za svoje dijete

Kroz moju profesionalnu praksu često mame pitaju i traže pomoć za svoje dijete, ali jako, jako rijetko za sebe. Međutim, djeca su naše ogledalo. Djeca su ogledalo obitelji i obiteljskih odnosa. Poradimo li na sebi, indirektno radimo na sistemu i omogućujemo boljitak djece! To je istina i pozadina ove formule. Mi smo drugačiji, snažniji, smireniji i kao takvi možemo se staloženije i adekvatnije nositi se sa životnim izazovima i problemima.

Što napraviti i kako si pomoći:

Dogovoriti s partnerom podjelu poslova u kući.
Organizirati vrijeme, tako da kad beba spava i majka spava. Nikako to vrijeme koristiti za druge poslove.
Ne imati očekivanja i ne shvaćati doslovno tablice hranjenja i razvoja.
Pomiriti se s time da je vaše dijete drugačije, da jede manje ili više, spava manje ili više. Svako dijete je drugačije, nema pravila. Jest će kad bude gladno, spavat će kad mu bude vrijeme. Mi smo tu da prepoznamo njegove potrebe i zadovoljimo ih, a ne da slijedimo tablice.
Uzeti vrijeme za sebe, tuširati se ili kupati.
Slušati meditacije, glazbu i opuštati se.
Priuštiti si masažu.
Priuštiti si pomoć u kući i oko djeteta.
Ići na grupe podrške za postporođajno razdoblje.
Ići na individualnu podršku kod stručnjaka i proraditi teme poroda, oprosta od stare uloge i integracije nove uloge majke u životu, ciljeva, očekivanja, unutarnjih snaga, strahova i sl.
Poredati prioritete u životu. Ne trošiti energiju na druge stvari, ne pokušavati raditi i riješavati druge obaveze. Sada je vrijeme za vas i vašu bebu. Puno je psiholoških zadataka na vama, a i fizičkih.
Okružiti se s ljudima koji vas podržavaju, pa makar virtualnim putem.
Živjeti u trenutku.

 

Ana Božac je psihologinja i psihoterapeutkinja.
Pratite je na www.anabozac.com
Vodi sljedeće programe:

Put kreativne samospoznaje – program za osobni rast i razvoj kreativnih potencijala.
Program radionica za podršku majkama u post porođajnom razdoblju.
Individualna psihoterapija i podrška u živo ili putem skype-a.