Mijenjamo naše rađaonice! Za empatiju i poštovanje pri rađanju!

Previše je žena koje nose negativno iskustvo iz rađaonica. Porodi se sve više požuruju, uz mnogo lijekova i intervencija. Želje žena se vrlo često ne čuju, njihovi zahtjevi se ne poštuju. Žene se u paklenoj boli trudova izvrgavaju neprihvatljivim primjedbama i komentarima medicinskog osoblja koje prelazi svaku granicu prihvatljive komunikacije

Iz hrvatskih rađaonica izlazi previše mučnih priča. Da, ima i lijepih, osnažujućih i iskreno se nadamo da one prevladavaju. Ipak, one nehumane, nedostojanstvene, teške, iscrpljujuće, urezane u dušu za cijeli život, koje žene otvoreno objavljuju i iznose, najviše na društvenim mrežama, su jednostavno previše. Previše je žena koje iz rađaonica izlaze napaćene i povrijeđene. Vrijeme je da to konačno prestane.

Previše žena sa svojih poroda nosi negativno iskustvo. Porodi se sve više požuruju, uz mnogo lijekova i intervencija. Gdje je nestala prirodnost, postupnost u rađanju, koju, usput rečeno, zagovara i Svjetska zdravstvena organizacija? Zaboravlja se da je porod prirodan čin, da je tijelo žene stvoreno da rodi samostalno, tek u manjem broju slučajeva uz medicinske intervencije.

Neprihvatljiva komunikacija

Želje žena se vrlo često ne čuju, njihovi zahtjevi se ne poštuju. Žene se u paklenoj boli trudova izvrgavaju neprihvatljivim primjedbama i komentarima medicinskog osoblja koje prelazi svaku granicu prihvatljive komunikacije. (Nećete Vi određivati hoćete li dobiti drip, nego ja! Nisam Vam ja Google doktor! Uzet ću Vam bebu ako ne maknete taj mobitel!)

U hrvatskim rađaonicama vrlo često fali poštovanja i empatije prema rodiljama. Žene traže potporu, podršku i toplinu, lijepu i ohrabrujuću riječ da one to mogu, da njihovo tijelo to može. Jednom riječju, traže poštovanje prema boli i činu kroz koji prolaze. Na to imaju pravo!

Žene kroz porod prolaze prikovane za krevet. Kretanje se uopće ne potiče. Kao da se na njegovu iznimnu važnost potpuno zaboravilo. Žene svjedoče da im se u nekim rodilištima izričito propisuje da leže (na boku). Rađa se na leđima, a svi već dobro znamo da je to najgori mogući položaj za rađanje. Znamo da je jedino dobar za primalje i ginekologe. (Zbog preglednosti.)

Zašto je tome tako? Zar tako mora biti? Gdje je problem? Gdje je nestao prirodan porod? Što je najgore, prirodnom porodu se uopće ne daje šansa. Drip ide odmah gotovo pod obavezno, kao i onda, posljedično, svi oni lijekovi za omamljivanje da bi žene mogle izdržati tu nesnosnu bol izazvanu davanjem umjetnih hormona.

Pogotovo sad u vrijeme korone, kad se sve želi držati pod kontrolom. Želite li da to sve malo ubrzamo? – pitanje je koje se postavlja, ako se i postavlja. Jer se žene ni ne pita za pristanak o bilo kakvoj medicinskoj intervenciji. A trebalo bi! Ili im se ne kaže cijela istina. (Da, ubrzat ćemo vam porod, ali ćete zbog dripa flipnuti od boli!)

Iz straha žene pristaju na sve!

Da apsurd bude veći, induciranih poroda, dakle umjetno izazvanih, nije bilo nikad više nego sada. Naravno da je onda i više patnje kod žena. Ali i više loših ishoda za bebe. Jer se dijete na umjetan način požuruje van. Postaje samo važno da se dijete rodi, a to što će kasnije biti hrpa posla za fizioterapeute zbog posljedica po bebice izazvanih upravo teškim porodima, to je valjda nečija druga briga. O boli i (posljedičnim) osjećajima žena nakon poroda tko uopće razmišlja!

Žene, s druge strane, pristaju na sve. Jer su u užasnoj boli, u strahu za sebe, u strahu za svoje dijete. Zapravo su u totalno nepravednom i podređenom položaju. One se ni o čemu ne pitaju, niti se traži njihov pristanak. A radi se o njihovom tijelu! Od straha šta će im u rađaonici reći i kako će ih nakon toga ‘gledati’, ne prilažu ni tzv. Plan poroda – na kojeg imaju pravo. Jednostavno otrpe!

Žene trebaju imati mogućnost raspraviti svoj način rađanja s liječnikom – jer porod koji ide svojom normalnim tijekom, a takvih je u najvećem postotku, ne može biti izjednačen s nekom medicinskom intervencijom izazvanom ozljedom ili bolešću, gdje liječnik ima zadnju. One u rodilište dolaze da bi im se pomoglo roditi, jer porod vodi žena i njezino dijete. Liječnici i babice su tu da pomognu i daju potporu, odnosno da u trenu interveniraju ako krene kako ne bi trebalo. A znamo da je to itekako moguće. Ipak, to nije razlog da se ne prati ritam trudnice.

Na portalu Mamatataja počinjemo pisati o svim ovim pitanjima i razgovarati s onima – s druge strane međice – s porodničarima, ginekolozima, primaljama, predsjednicima (krovnih) udruga, ali i ljudima u ministarstvu, profesorima na katedrama. Želimo upravo njima koji oblikuju ovakve uvjete rađanja u rađaonicama, postavljati pitanja, želimo čuti njihova razmišljanja. A sve zato jer želimo humanije i dostojanstvenije porode, da se žene ne osjećaju kao da su na svom porodu bile tek komad mesa, često posramljene jer im se obraćalo neprimjereno ili s visine, jer ih se nije dovoljno vidjelo ni uvažavalo njihove želje. Jer ih se nije smatralo ravnopravnom stranom pri porodu.

Porod daje snagu za dalje

Porod je tek prva stepenica prema majčinstvu. Uspon tek počinje – dolaskom kući, uz bebu, dojenjem, neprospavanim noćima, novim ritmom života, postporođajnom depresijom. Ako na toj prvoj stepenici žena padne i ozljedi se, čak više psihički, nego fizički, koliko će joj tek onda biti teško popeti po stepenicama koje tek slijede!

Nema jače, snažnije i samopouzdanije žene od one kojoj je porod protekao dobro, odnosno za koji žena osjeća da ga je iznijela i odradila svojim snagama. Kakav li je to samo boost energije! Može se to tako lako iščitati i osjetiti u postovima/tekstovima u kojima žene opisuju takve svoje porode. Nema prepreke koje žena s takvim iskustvom neće moći preskočiti. Učinit će to naravno i druge, ali s puno više muke, jer im je snaga, samopouzdanje i osjećaj Ja to mogu! zaostao u teškom porodu iz kojeg su  izašle izranjavane, slomljene, povrijeđene.

A gdje su tu žene?

E sad, priđimo problemu potpuno objektivno i ispravo. A gdje su tu žene? Kakva je njihova uloga i zašto nije drugačija? Kakva je njihova svijest o tome kako bi trebale prolaziti kroz porod? Što žene čine da ostvare taj svoj ispunjen porod o kojem sanjaju? Što čine da zauzmu aktivnu ulogu, da se nose sa svojim strahovima, svojom boli i trudovima – i osobljem u rađaonici? Neke žene se zaista bore kao lavice, i za sebe i za način na koji žele roditi. Ne odustaju čak kad im to isto osoblje ne pruža podršku, kad im na njihovu zamolbu da ne žele roditi na leđima, oni hladno odvrate: Lezite se!

Ipak, priznajmo, najveći broj žena dolazi u rađaonicu nespremno, predajući svu svoju snagu liječnicima i primaljama, ne usuđujući se progovoriti ni riječ. Tako su ih učili, tako su i njihove mame rađale. Jer kako je jedna trudnica napisala – Treba pretrpjeti! Ili još jedna, prebacujući drugoj: Porod je počeo, nemate šta tražiti za piti, šetati se ili ići na wc. Kakav wc, dobit ćete posudu!

Da, mnoge žene smatraju da to tako mora biti, jer i same su se napatile pa zašto onda ne bi i sve ostale!? Bit će kako bude, ne može se tu ništa, samo slušati šta ti kažu!  Ili pak dominirajuća krilatica (žena) na ovim prostorima, kao krinka sve patnje i nehumanosti rađanja, emocionalnog i fizičkog povređivanja pri porodu: Ma sve ćeš to zaboraviti kad uzmeš svoje dijete u ruke!

Često žene na mrežama jedna drugoj kažu: Ma, bitno da je sve dobro prošlo, i to nakon što su pročitale da ništa nije dobro prošlo, tj. da su ženi deset puta skakali po trbuhu, da su dijete izvlačili na vakum, da se dijete nagutalo plodne vode. Možemo čuti i ono: Imala si si plan poroda? Objasni mi, molim te, što bi to bilo?

Vratimo žensku moć

Treba priznati i reći da znatan broj trudnica ipak nema potrebnih znanja o porodu. Mnoge vjeruju da im ono ni ne treba. Prolaze trudničke tečajeve zbog potvrda koje (ponegdje) još trebaju za porod, manje da se istinski tjelesno i mentalno ‘poslože’ za porod. Pije se čaj od lista maline, umjesto da se za lakši porod kreće i zauzimaju različiti položaji. Snaga za porod traži se izvana, umjesto u sebi, iznutra. No za porod treba “pripremiti glavu” i biti jaka izgurati i kad ne ide onako kako bismo htjele ili kako smo svoj porod zamišljale.

Bez te pripreme žene vrlo često iz rađaonica izlaze slomljene. Zato, žene, preuzmimo odgovornost i vratimo svoju moć. Nisu nam je, doduše, ni trebali uzimati. Ali to je druga priča – priča o društvo u kojem živimo.

Drage žene, javljajte nam se, napišite nam svoje priče, predlažite, samo zajednički možemo mijenjati okruženje u rađaonicama, ako ne za nas koje smo već rodile, onda za žene koje će tek rađati.

 

Prenosimo zapis s You Tubea o prekrasnom, emocionalnom porodu mame iz Brazila, gdje žene uglavnom ne rađaju ležeći na krevetu, već sjedeći  ili u uspravnim položajima. Rodilje se kreću i zauzimaju različite položaje cijelo vrijeme trajanja trudova kako bi omogućile lakše pozicioniranje i spuštanje djeteta. Baš sve je podređeno ženi koja treba roditi i ritmu njezina tijela.