INTERVJU Ante Kolak i Ivan Markić: Odvojimo ponašanje od osobnosti djeteta!

19.12.2018 / Razgovarala Vesna Kapeloto

Na osnovu svojih znanstvenih spoznaja, svog roditeljskog iskustva te suradnjom sa školama, autori su na pitanja koja preokupiraju predškolsku i školsku djecu, ali i roditelje i učitelje odgovore dali kroz sedam slikovnica. Predstavili su svoju viziju škole. Bili smo na predstavljanju i autorskom timu postavili nekoliko pitanja

Znanstveni dvojac dr. sc. Ante Kolak i dr. sc. Ivan Markić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, nakon mnoštva znanstvenih radova odlučio se okušati u pisanju – slikovnica. Osmislili su slikovnice za djecu predškolske i rane školske dobi koje obrađuju teme polaska u školu, međuvršnjačkih odnosa, emocija, načina učenja, i pritom iskreno priznali: Napisati slikovnicu mnogo je teže nego znanstveni rad!

Ovi eksperti pedagogije i didaktičke kulture škole priznali su da im je teoriju kojom savršeno barataju često puta bilo teško primijeniti u stvarnosti s vlastitom djecom. Dovesti teoriju i praksu u suglasije pokušali su upravo slikovnicama u kojima glavne likove igraju njihova djeca i po kojima su djela dobila naslove. Dr. Markić je tata triju djevojčica, a dr. Kolak trojice sinova pa pored slikovnice Moj razred, tu su Mak u bolnici, Marija kreće u školu, Šimun ima prijatelje, Lucija uči, Manuela zna i može te Kako se osjeća Val?

Slikovnice su interaktivne, pozivaju djecu na promišljanje i interaktivnost te im pomažu pri rješavanju teškoća koje osjećaju i s kojima se susreću. Jednako tako autori se kroz slikovnice obraćaju učiteljima i roditeljima, dajući im alate kojima lakše mogu doprijeti do svakog djeteta.

Autori su nedavno predstavili slikovnice u Puli, a mi smo im postavili nekoliko pitanja.

Smjernice kako djelovati prema djeci i zajedno s djecom

– Kako ste birali teme za slikovnice, je li riječ o nekim važnim ciklusima u razvoju predškolaraca i ranih školaraca?

Ante Kolak: Glavna tema su odnosi među učenicima, što obrađuje slikovnica Moj razred. No, radeći s učiteljima pojavile su se i neke specifične potrebe, tako na primjer i boravak djeteta u bolnici. Takve djece ima u svakom razredu. Postavlja se pitanje kako pristupiti djetetu prije odlaska u bolnicu i poslije. Dijete se nakon bolnice vraća u razredni odjel, ali ne funkcionira više kao prije. Uostalom, nemaju ni svi gradovi i bolnice školu u bolnici. Na koncu, neke teme koje smo obradili su autobiografske. Moje dijete je uistinu boravilo u bolnici pa sam imao i to iskustvo kao roditelj. Odgovarali smo zapravo na zahtjeve struke i prakse, budući da mi na Odsjeku imamo i projekte sa školama. Tako je nastala i slikovnica o emocijama. Ne vežemo se samo za kabinet i znanost.

– Ipak, možemo reći da prevladavaju teme vezane uz školu, učenje, polazak u školu.

Ivan Markić: Područja su se definirala suradnjom sa školama i njihovima potrebama, a sve smo povezali i s nekim situacijama u kojima su se nalazila naša djeca, naravno i spoznajama iz našeg znanstvenog rada. Moja kći Lucija je sada predškolka i postavlja puno pitanja. Istraživanja govore o stotinama pitanja koja djeca postavljaju tijekom dana i često se pitamo kako na njih odgovoriti. Riječ je o situacijama s kojima se pedagozi, učitelji i roditelji susreću na dnevnoj bazi. U slikovnicama nudimo smjernice kako djelovati prema djeci i zajedno s djecom, kad naiđemo na neke probleme ili izazove.

Alati za preispitivanje ponašanja

– Slikovnice su proaktivne, namijenjene djeci, učiteljima i roditeljima. To je jedan novi način pisanja, rekla bih.

Ivan Markić: Da, ni jedno djelo ne smijemo zatvoriti na način da ga radi samo dijete ili samo učitelji ili roditelj. Ovdje se kroz praksu, i našu obiteljsku, pokazalo da se djeca zaista vraćaju tim slikovnicama. Oni u njima vide korisne smjernice kako u određenim situacijama postupiti. Netko me povrijedio, netko mi je rekao ružnu riječ… No ta osoba nije tada minus u dječjim očima, već je ta osoba pogriješila i njeno ponašanje je bilo krivo. Strogo, dakle, odvajamo ponašanje od osobnosti djeteta. To je nešto što se provlači kroz sve slikovnice, gdje nudimo alat za preispitivanje ponašanja – za procjenu tuđih ponašanja, ali i sebe samih.

– Slažete li se da postignuća djece postaju prioritet, na račun društvenih i odgojnih vrijednosti, koje kao da nekako zanemarujemo?

Ante Kolak: Škola je refleksija društva. Kultura škole ovisi i kulturi društva. S vama se i slažemo i ne slažemo. Tamo gdje se ne bih složio je da mi radimo na pedagogiji, gdje nam je to osnovni cilj. Ali smo s druge strane svjesni činjenice da ste u pravu. Trudimo se da tako ne bude. Imamo puno primjera razreda, učenika koji uče zbog znanja i koji doživljavaju radost naučenog, ali imamo i dobar broj onih koji uče zbog ocjene. I naravno, to ovisi o pojedinim razdobljima u životu i našim implicitnim pedagogijama, osobnim jednadžbama. Mislim da na to utječe jako puno faktora.

Ivan Markić: Škola je ipak odgojno-obrazovna ustanova, i taj obrazovni dio ne može biti bez odgojnog dijela. Međutim, usmjerenost prema postignućima i prema ocjenama često ne stavlja u planove odgojne vrijednosti. Na temelju toga mi ne pišemo o postignućima, o ocjenama, o nagradama, već o tome govorimo s jednog vrijednosnog aspekta, gdje djeca sama sebe nagrađuju i dobivaju priznanje. To priznanje bi trebala biti ocjena u školi, a vidimo da često nije.

 

Svaka slikovnica sadrži interaktivni dio – iz slikovnice Moj razred, autori Ante Kolak i Ivan Markić

– Lajtmotiv svih slikovnica je snažna poruka: ‘Biti različit je u redu’. Na koji način je poruka predstavljena?

Ivan Markić: Da, misao je to koja se provlači kroz sve slikovnice, a temeljna je u djelu Moj razred. Ovdje su različitosti predstavljene na razini vrlina i mana. Svatko od nas ima vrline, ali nažalost, svatko ima i mane. Ili možda na sreću, jer nam one daju priliku da radimo sami na sebi. Te naše različitosti često su bogatstvo, međutim, kada ih na krivi način uspoređujemo često rezultiraju nekim neželjenim ponašanjima, kod drugih, ali i kod sebe samih.

Ovdje ističemo i značaj prijatelja, da budu otvoreni jedni prema drugima, ali i značaj samopropitivanja, da djeca zaista prihvate osobu. Ne govorimo da se svi trebaju sa svakime družiti, no ističemo da put do svakoga postoji. Put do svakoga prijatelja, put učitelja do svakoga djeteta, put roditelja do djeteta. Kod nekih je to dugotrajniji, trnovitiji put, a kod nekih ide lakše.

In i out načini učenja

– Možemo li govoriti o nekim novim načinima i stilovima učenja, drugačijim od onih kako se nekad učilo, možda u kontekstu najavljene kurikularne reforme, odnosno povezano s napretkom društva, novim zanimanjima i promjenama koje nas u budućnosti očekuju?

Ante Kolak: To se već događa u pojedinim razrednim odjelima i školama. Sve ovisi na kojem su stupnju učitelji u svom profesionalnom razvoju. Školski sustav je dosta trom i promjene koje se u njemu zbivaju idu polako. No promjene su neminovne. Djeca su već počela učiti na drugačiji način nego što smo mi učili i generacije prije nas. Samo se još škola nije njima prilagodila. Mi smo uvjereni da će se to dogoditi.

– U čemu se ogledaju te promjene?

Ante Kolak: Predavački način nastave je onaj koji nije poželjan. Pozicija učenika da je on pasivan subjekt koji sjedi i sluša je nešto što je out. In je nešto gdje je dijete aktivno i gdje može birati što će učiti, a što ne, gdje se razlikuje – ovo moraš naučiti jer je bitno, ovo bi mogao ako želiš, a ovo ako imaš neke afinitete.

Ona različitost o kojoj smo prije govorili vidljiva je i ovdje. Imamo različite načine učenja, netko više voli učiti suradnički, netko samostalno. Treba prihvatiti da nekima neki sadržaji idu jednostavnije, nekima teže. U slikovnici Lucija uči je naša vizija buduće škole. No to su promjene koje traže vrijeme.

– Kako komentirate Školu za život? I tu je, prema najavi, naglasak stavljen na promjene kod podučavanja, manje na sadržaj.

Ante Kolak: Ja bih se ogradio od ovih promjenama koje su trebale doći eksplicitno od pedagoških autoriteta koji rade na tome, ali možemo reći da je najbolji put onaj usmjeren prema djetetu. To je poruka ovih slikovnica: da put do svakog djeteta postoji. Sve nastavne strategije i metode, sve ono na čemu se radi je dobro ako je usmjereno na dijete, ako je pedocentristički, ako uvažavamo dijete kao osobu i sve ono s čime je došao, ako otkrivamo njegove darove. To je onda dobar put.

Učitelji trebaju mijenjati svoju pedagogiju

Ivan Markić: Sve ove eksplicitene promjene koje se uvode i koje dolaze, možemo reći čak i u valovima, od svakih nekoliko godina, nemaju za cilj da ostanu samo na papiru. Ovdje je riječ o učiteljima koji trebaju nadograđivati, mijenjati, na neki način i predstavljati svoju implicitnu pedagogiju. A društvo je to koje ih treba prepoznati i dati im na važnosti. Oni su dobar dio života posvetili tome da nauče raditi taj posao, i zato ih treba osloboditi i dati im sve moguće i alate i poticaje da slobodno djeluju unutar razrednog odjela, jer oni to zaista mogu.

– Možemo li onda govori o preporukama učiteljima?

Ante Kolak: Pedagogija nije kao kuharica. Naše su preporuke upravo u ovim slikovnicama. Glavna je da smo se svi mi odlučili za put usmjeren prema djetetu, a da taj put do svakog djeteta i učenika postoji. Mislim da je promjena implicitne pedagogije, dakle one osobne koju imamo, najbolji putokaz za osobni rast i razvoj, odnosno profesionalni rast i razvoj učitelja. On se mora sam promijeniti u svojim načinima razmišljanja da bi došao do svog učenika.

Ivan Markić: Govoreći o učiteljima i nama pedagozima, možemo istaknuti da nitko nije savršen. Važno je dati poticaj da zaista vjerujemo da svi mogu djelovati na način da budu usmjereni prema djetetu.