Luana Poleis: ‘Volim pomagati ljudima da pronađu svoj put sreće’

03.09.2019 / Razgovarala Vesna Kapeloto

Biti roditelj je više od prijatelja, jer povjerenje u prijatelje možemo izgubiti ili nas životne prilike mogu udaljiti. To se s roditeljem ne smije dogoditi. Što je roditeljska uloga dosljednija, iskrenija, jasnijih pravila i načela, ispunjenija nesebičnom ljubavlju i strpljenjem – to je lakše biti dijete, rekla je između ostaloga psiholginja Luana Poleis

Psihologinja Luana Poleis, nova je kolumnistica na Mamatataja. Vjerujemo da ćete je najbolje upoznati upravo kroz njenu kolumnu U Balonu, a ovaj uvodni intervju dobrodošlice neka bude tek naznaka o kakvoj je osebujnoj i zanimljivoj osobi i psihologinji riječ.

– Draga Luana, najprije Vam želimo izraziti dobrodošlicu na Mamatataja. Zaista se veselimo Vašoj kolumni U Balonu. 🙂 U ovom predstavljanju najprije bismo se željeli osvrnuti na vaš sjajni CV, u kojem, između ostaloga, stoji da ste studirali kazneno-istražnu psihologiju u Torinu i potom završil master iz sudske psihologije u Milanu. Otkud interes za ovaj vid psihologije i koliko ga koristite u sadašnjem radu? U savjetovalištu kojeg vodite u Višnjanu ipak ste koncentrirani na rad s djecom, obiteljima pa i parovima, zar ne?

– Hvala Vama na ovoj prekrasnoj suradnji! Uvijek me veseli kada je moguće psihologiju približiti svakodnevnom životu i srušiti konačno svaki stereotip oko toga! Odakle taj interes… zapravo to je moja prva ljubav prema psihologiji. Sada kada pogledam svoj izbor, svaki put zaključim da sam vrlo zadovoljna što sam odabrala baš taj smjer. Smatram da je kazneno-istražna i sudska psihologija, u polju onoga što danas radim, ona koja najbolje povezuje uzročno-posljedična ponašanja i uvažava sve elemente sistema. (Sistem su u psihološkom rječniku svi konteksti i osobe koje su uključene u život pojedinca i međusobno jedan na drugoga stalno utječu i mijenjaju se.) Učiti i raditi s osobama, a zatim i obiteljima, u kojima su prisutna devijantna ponašanja – od buntovništva i krađa, do težih kaznenih djela i ovisnosti – daje ogromno iskustvo i jednu veliku širinu u promišljanju o pitanju odgoja, društvenog konteksta, utjecaja sredine i razvoja pojedinca.

Najveći izazov današnjice je živjeti ovdje i danas

Radim puno s obiteljima i parovima, ali radim i individualno s adolescentima i odraslima. Bez obzira na cjelokupno školovanje i različite edukacije – tu je i NLP-a, kao i škola psihoterapije, gdje upravo radim na zadnjem certifikatu – smatram da je moja najveća motivacija to što zaista volim svoj posao. Volim pomagati ljudima da pronađu sebe, svoj put sreće, da budu dobro. Kao pojedinici, u partnerskoj vezi, u obitelji i u svim ostalim kontekstima. Često je problem koji imamo zapravo veći nego što mislimo da jest. Psiholog i psihoterapeut pomažu u promjeni razmišljanja iz sasvim jedne nove, neuobičajene dimenzije. Izazovno je, ali kao svaki izazov, kad krenemo uvijek želimo još i više! U mom poslu se zbog toga koriste sva znanja koja putem učimo, od ‘redovnog’ učenja na sveučilištima do životnih učenja izravnim ili neizravnim iskustvom, opažanjem i znatiželjom prema nepoznatom.

 

Luana Poleis: Važno je sebi biti na prvom mjestu, ali je jednako tako važno znati iskomunicirati drugoj osobi – partneru ili djetetu – koja su naša očekivanja’

– Predajete i na Sveučilištu u Trstu. Možete nam o tome nešto više reći?

– Za sada se radi o predavanjima za studente prava i psihologije. Smatram da bi se suradnjom između ta dva svijeta postiglo puno veće razumijevanje u rješavanju različitih predmeta – kako ih zovu u pravosuđu, odnosno odnosa među ljudima, kako kažemo mi u psihologiji. U rješavanju sporova, pogotovo kad se radi o obiteljskoj problematici (od ostavinskih rasprava do brakorazvodnih parnica i skrbništva) dobro je preventivno djelovati na tome da budući pravnici shvate kako iza predmeta postoje ljudske priče, a da psiholozi shvate da u sistemu koji je suprotan njihovom ipak možemo naći zajedničku točku – kako bi ta komunikacija bila uspješna i kako bi svi, u kraće vrijeme, bili zadovoljni nekim dogovorom. Sudstvo je takvo da zapravo stavljamo svoj život, odnosno problem, u ruke treće osobe, od koje očekujemo ‘ispravni’ sud. Svaka od stranaka u postupku misli da je njeno stajalište ispravno. To uvijek sa sobom vuče još pitanja i osjećaja. Dobro je raditi u sinergiji različitih profesija, jer život je jedan. Zar se stvarno ne možemo drugačije dogovoriti? 😊

Uspjeh svake obitelji je vezan uz trud i uspješnost komunikacije

– Prema Vašem mišljenju, možemo li govoriti o nekom dominirajućem problemu ili ‘kamenčiću’ u današnjim odnosima između roditelja i djece? Znam da je teško generalizirati, ali kako vidite današnje obitelji s djecom, s oba ili jednim roditeljom?

– Obitelj je poput svijeta u malom. Možemo ga zvati i mikrokozmosom. Pod ‘istim krovom’ žive ljudi koji su karakterno vrlo različiti, spojeni određenim idealima, vrijednostima, osjećajima. Svatko ima svoj način komunikacije, svatko ima svoje želje i svoj ritam življenja. Uspjeh svake obitelji je vezan uz trud i uspješnost komunikacije u odnosima između svakog člana. To je tako oduvijek bilo. Ono što je sada drugačije, u odnosu na vrijeme od prije 50 godina, jest dostupnost informacija. Sada imamo svijet na dlanu, što god nam treba pretražimo i imamo odgovor. To potiče mozak na površno pamćenje informacija, emocije su slabijeg intenziteta jer emotivno možemo dobiti što želimo online, gotovo u svakom trenutku, i kao da zaboravljamo važnost sadašnjeg trenutka.

Najveći izazov današnjice je živjeti ovdje i danas. Godine prolete, a mi se samo čudimo što se događa. Rekla bih da je problem odnosa između roditelja i djece danas samo više dostupniji jer se o tom odnosu više govori (ili se snima pa se objavljuje na različitim društvenim mrežama). Obitelj pak ima posebno značenje za svakog od nas, a i životne (ne)prilike znaju biti potresne i promijeniti neke stvari zauvijek. Nekako vlada uvjerenje da danas imamo sve manje strpljenja i tolerancije jedan prema drugome. Važno je sebi biti na prvom mjestu, ali je jednako tako važno znati iskomunicirati drugoj osobi – partneru ili djetetu – koja su naša očekivanja te svoje razumijevanje ponašanja, očekivanja, želja, osjećaja.

– Poznati pulski somatoped, prof. Stanislav Peharec u intervjuju za naš portal ustvrdio je da nikad roditelji više nisu brinuli o djeci, a da djeca nikada nisu bila zapuštenija. Mislio je pritom na njihov motorički razvoj, ali i psihološki, emotivni razvoj, odnosno odnos s roditeljima. Što Vi o tome mislite?

– Teško je odvojiti motorički od psihološkog i emotivinog razvoja. Ta tri polja kod djece djeluju u sinergiji, a ovise o tome kako i što roditelji s djecom rade, kako razgovaraju, kako se ophode. Činjenica je da problemi postoje, ali je činjenica da postoje i rješenja. Umjesto da ljudima stalno ukazujemo na sve ono što ne valja, više volim da im se da ideja o tome što sve mogu promijeniti. U konačnici, dijete koje je motorički, a samim time, psihološki i emotivno sretno i zrelo za svoju dob, roditeljima daje osjećaj zadovoljstva. Najgore što roditelji mogu činiti je da izbjegavaju situacije koje im donose nelagodu. Primjerice, da više ne žele ići u park jer se dijete ružno ponaša. Takvo ponašanje neće prestati kada prestanu odlaziti u park, jednostavno će se ponoviti negdje drugdje… I što ćete tada?

Lakše je biti dijete ako je odnos s roditeljem dobar

– Nije lako danas biti dijete. Kako vidite današnju djecu, najprije ove malene, pa školarce i rane tinejdžere?

– Nikad nije bilo lako biti dijete. O toj životnoj dobi – od malih nogu pa do adolescentske dobi – ovisi kako ćemo se nositi kroz život. Zapravo najčešće drugi odlučuju, smatrajući da znaju što je za djecu najbolje samo zato što su to djeca. Lakše je biti dijete, i to u svakoj dobi, ako je odnos s roditeljima i drugim važnim odraslim osobama temeljen na komunikaciji, razumijevanju, uvažavanju, empatiji i poštovanju. Odrasli mogu puno toga naučiti od djece, a ne samo obratno. To nekako često zaboravimo. Mislim da je još izazovnije odrasti, a pritom sačuvati dijete u sebi. Djeca su potencijal, uvijek. Mnogi roditelji žele biti prijatelji svojoj djeci, a zapravo je to dvosjekli mač. Biti roditelj je više od prijatelja, jer povjerenje u prijatelje možemo izgubiti ili nas životne prilike mogu udaljiti. To se s roditeljem ne smije dogoditi. Što je roditeljska uloga dosljednija, iskrenija, jasnijih pravila i načela, ispunjenija nesebičnom ljubavlju i strpljenjem – to je lakše biti dijete.

– Mnogi roditelji se opiru savjetovanju s psihologom, da li zato što misle da će problem uspjeti sami riješiti ili vjeruju da će se s vremenom problem riješiti sam od sebe. Koji je po Vama onaj trenutak kad bi se trebali obratiti psihologu za pomoć?

– Ima mnogo razloga zbog kojih se ljudi teško obraćaju psihologu za pomoć. Ponekad jer im je teško govoriti, ponekad ne žele iznositi svoje probleme jer ih se srame ili ih ne mogu prihvatiti, ponekad jer još žive u uvjerenju da zbog toga nisi normalan, i slično. Psiholog je zapravo stručna osoba koja pomaže ljudima da u što kraćem roku i na što efikasniniji način pronađu u sebi potencijal i resurs da bi riješili problem. Najbolji način je isprobati. Otići, porazgovarati, steći vlastiti dojam i odlučiti tada za sebe. Nitko nikoga ne može natjerati, ali oni koji su probali doći kod mene ili kolega, znaju da je to ulaganje u sebe koji utječe na našu kvalitetu života, ali i na ljude koji nas okružuju.

 

Nakon studiranja u najvećim talijanskim urbanim središtima, Luana Poleis svoju psihološku praksu vodi u pitoresknom Višnjanu u Istri / Facebook – Psihološki centar Luana Poleis i Instagram – psiholog.luana.poleis.) 

Odlučite živjeti po načelu – dobro sam!

– Za svoj posao volite reći da pomažete ljudima da budu dobro. Svi zapravo želimo biti dobro, a možda nismo ni osvijestili što to znači. Je li ‘dobro’ za svakog čovjeka različito stanje, ili se radi o istoj osnovi za sve? Koja je polazna točka?

– Biti dobro različito je za svakog od nas, a i različito je ovisno u kojem životnom razdoblju se nalazimo. Nekad je biti dobro imati mir, nekad je imati sigurnost, nekad je biti zdrav i živjeti u sadašnjosti, nekad je prihvatiti sadašnjost, nekad je pustiti kontrolu, nekad je biti dobro kad su naša djeca dobro… mogla bi tako još dugo nabrajati. Polazna točka je uvijek razumijevanje. Razumjeti da je biti dobro za svakog od nas različito ne znači da je jedno bolje ili lošije od drugoga. Važno je razumjeti zbog čega je to ljudima sad važno i kako će im to omogućiti sretan život. Biti dobro zapravo je način života, poput sreće, kada mislimo da je to jedna točka, a zapravo biti sretan je način na koji živimo: sretno, dobro… nije samo trenutak kojem težimo. Kada odlučimo živjeti po načelu ‘dobro sam’ donosimo različite odluke u odnosu kad to načelo nemamo. Hoćete li pokušati? Onda se pri sljedećoj odluci  pitajte – koja bi to odluka učinila da se ja (ili osoba nama važna) osjeća dobro?

– Prišapnite nam malo o hipnozi koju koristite u svom radu. Kada i zašto je koristite?

– Hipnoza koja se koristi u psihoterapiji različita je od pojma hipnoze koji smo upoznali na televiziji ili u filmovima. Hipnoza je zapravo prirodno stanje Uma. Znate ono kada se u toku dana zagledamo u jednu točku i onda nas netko pozove i mi se ‘vratimo’, a da točno ne znamo uopće o čemu smo mislili? Eto, to je kada naš Um ode prirodno u hipnotičko stanje da pronađe rješenje ili da se rastereti. Rad u hipnozi je ugodan, poput priče, rješavaju se problemi na razini koja nije uvijek svjesna. Zato mi kažemo da koristimo Nesvjesni Um. Rad u hipnozi je odraz velikog povjerenja između psihoterapeuta i klijenta, ali još i više odraz povjerenja koje klijent ima prema sebi i vlastitim sposobnostima da, uz stručno vođenje, dođe do rješenja na jedan vrlo neuobičajen, a tako prirodan i poznati način. Hipnozu je zbilja teško opisati riječima, ali garantiram da jednom kad je doživite u terapijskom smislu, imati ćete drugačiji pogled na vlastite sposobnosti!

Voljela bih čitateljima dati novi pogled na svakodnevne situacije

– Nakon studiranja u najvećim talijanskim urbanim središtima, vratili ste se u malu sredinu i otvorili savjetovalište u pitoresknom Višnjanu, u središnjoj Istri, što je pomalo romantičarski potez?

– Je. Jako volim putovanja i jako sam ponosna na svoje iskustvo življenja po Europi. Kako to znaju oni koji su otišli iz svog kraja – pravu vrijednost svog kuta djetinjstva, onako istinski i do kraja, shvatiš tek kad odeš. Tako sam ja maštala o šetnji uz more i vinograd, o kavici na suncu, o zelenilu i miru u Istri, a koja je na korak od svega što ovaj svijet može pružiti. Pogledajte, ovdje u Višnjanu smo na sat vremena od aerodroma ili željezničkog kolodvora, od polaska k većim ili manjim europskim i svjetskim destinacijama, od doticaja sa različitim kulturama, znanjima, pejzažima, ali i nekim poslovima. To je vrlo rijetka mogućnost. Ja volim Istru, istinski i u potpunosti. Naš mentalitet i otvorenost je nešto posebno. Osjećaj pripadanja kada završim s poslom i prošetam s Adamom, svojim psom, ne može zamijeniti niti jedna tuđina!

– I za kraj, o čemu ćete pisati u svojoj kolumni U Balonu? Što čitatelji mogu očekivati?

– Voljela bih se dotaktnuti različitih tema koje su važne za obitelj, partnerstvo, djecu, ali i za pojedinca i njihov bolji život. Voljela bih da to bude kutak u kojem će čitatelji moći pronaći teme za promišljanje, dobiti neki novi pogled na svakodnevne situacije, ali i na život općenito. Jako volim interakciju pa ću iskorisiti da ovim putem pozovem sve čitatelje da pošalju svoje upite na mail kontakt, da se uključe u dijeljenje svog iskustva i razmišljanja, jer u konačnici, internet i jest mjesto za dijeljenje i učenje.

(Luana Poleis vodi psihološko savjetovalište Balon u Višnjanu, a dostupna je na Luana.Poleis@gmail.com, ili na mob 095 352 6200. Tu je i web stranica luanapoleis.com te profili na Facebooku – Psihološki centar Luana Poleis i Instagramu – psiholog.luana.poleis.)