INTERVJU Željka Kondić Dabo: ‘Iako su okrutne, bajke vjeruju u dobro i treba ih pričati djeci!’

21.12.2018 / Razgovarala Vesna Kapeloto

O tome zašto su bajke izuzetno vrijedne i što je to u bajkama što mora ostati suvremeno i aktualno, govori prof. Željka Kondić Dabo, pripovjedačica bajki

Blagdansko vrijeme kao stvoreno je za pričanje bajki. No koliko se bajke uistinu više pričaju djeci, posebno one klasične, iz današnje perspektive vrlo okrutne? Treba li ih uopće pričati i kako? Kada su djeca sprema slušati o rasporenim trbusima, zlim i podmuklim maćehama, vješticama? Sjetimo se samo Djevojčice sa šibicama! Ima li što okrutnije i emocionalno pogubnije?! Pa i preslatkom i razigranom Bambiju ubijaju mamu!

Pitanja su to i dvojbe o kojima smo razgovarali sa Željkom Kondić Dabo, prof. hrvatskog jezika i književnosti te povijesti (upravo na masteru bibliotekarstva), koja se godinama, kao suosnivačica udruge Pusti priču, bavi upravo pripovjedanjem priča i bajki djeci. Senzibilna i draga, bajke i priče poznaje u dušu, evo što nam je Željka uvodno rekla o bajkama, kako bismo ih bolje shvatili i razumjeli njihovu vrijednost.

 

prof. Željka Kondić Dabo, knjižničarka pulske Škole za ugostiteljstvo, turizam i trgovinu: Bajke su pisane da izazovu emociju, da nas uče životu

Okrutnost ublažiti biranim riječima

– Moramo voditi računa da su bajke nastale jako davno. Najprije su se u narodu prenosile dok ih netko konačno nije odlučio zapisati. Charles Perrault je zapisao neke od najpoznatijih bajki, poput Pepeljuge, Mačka u čizmama, Crvenkapice, i onda su od njega ostali preuzimali priče. U njegovo vrijeme, u 17. stoljeću, društvo je bilo drugačije pa su i njegove priče na tragu tog nasilja i okrutnosti. Možda se doista tada tako pristupalo odgoju i na taj način pričalo. Kako su društvene znanosti napredovale, počelo se primjećivati da djeci u određenoj dobi treba nešto drugo, pa su već braća Grimm u 18. i 19. stoljeću bajkama pristupili drugačije. Na primjer, u Crvenkapici dolazi lovac kao pomoć te spašava baku i djevojčicu. U prvim verzijama priče sve završava na tome da je vuk prije ili kasnije kažnjen ili u Perraultovoj priči kazna čak izostaje. Počela se dakle s vremenom uvoditi nekakva toplina pa je vuk zaista pojeo baku, ali se pojavio lovac kao spasitelj. Zato uvijek trebamo imati na umu da određenu okrutnost u priči trebamo ublažiti intonacijom, biranim riječima. I svakako razmišljati o dobi djeteta.

– Intervencija roditelja u pričanju i prepričavanju bajki svakako je potrebna!?

– Naravno, jer roditelj najbolje poznaje svoje dijete, a individulan razvoj je bitan kod prihvaćanja bajki i priča. Dok će jedno dijete s 4 godine dobro i rado prihvatiti bajku, drugo možda neće. Treba biti oprezan kada se priča o nekakvim nasilnim scenama, koje su u prošlosti bile uobičajne jer je i realnost bila surova pa je tadašnja publika na nasilje, recimo, bila naviknuta. Danas gledamo senzibilizirati se i obratiti pažnju na emocionalnu inteligenciju. Pa i bajke trebaju u tom smislu biti pogođene.

Vjerovanje u dobro i prevladavanje zla

– Postoji li preporučena dob za početak čitanja bajki?

– Pa upravo od četvrte godine nadalje. U manjoj dobi djeci se pričaju priče o likovima koji su im bliži i realni. Fantastični element se uvodi kasnije jer kod manje djece apstraktno mišljenje nije razvijeno. Roditelj će najbolje znati i moći osjetiti kada je dijete spremno za bajku. Djeca s deset godina znaju već sama podcrtati i prepoznati određena značenja i važne elemente bajke.

U predškolskoj dobi važno je osvijestiti afirmacije pomoću nekih pitanja: Što je u tom trenutku određen lik trebao učiniti, a nije učinio? Što ga je spriječilo? Što bi ti učinio na njegovom mjestu? Što misliš, koja je njegova vrlina, a koja mana? Ne treba odmah ponuditi odgovore, važno je otkriti kako je dijete bajku doživjelo.

– Sve se više javljaju mišljenja, posebno mama, rekla bih, da smo kao društvo evoluirali, da ostavimo bajke prošlosti i da se okrenemo nekim drugim pričama za djecu.

– Zato postoje i moderne bajke koje uključuju suvremeni svijet i tehnologiju, kao i propise, zakone, običaje današnjeg doba. Ali i dalje sadrže preneseno značenje koje ističe neki važan moralni postupak ili određenu sliku svijeta koju želimo prenijeti na društvo. Bajke su zato jako važne i uvijek će biti, možda će samo pristup bajkama ili sadržaj biti drugačiji. Klasične bajke uvijek možemo prilagoditi slušatelju, a njihova iznimna vrijednost ogleda se u tome što bajke vjeruju u dobro. Vjerovanje u dobro i prevladavanje zla – jer u klasičnim bajkama zlo uvijek bude pobijeđeno, to je ta neka ideja i vjera koja mora ostati suvremena.

Tu je i osjećaj zajedništva koji kreće od samog okupljanja, prije nego što uopće počnemo pričati. Okupili smo se djecom s kojom želimo podijeliti vjeru u nešto dobro, vjeru da će dobro biti nagrađeno, a zlo kažnjeno. Taj osjećaj zajedništva i topline koju bajka stvara vrlo je važno prenijeti u suvremeno društvo.

Bajke ne treba shvaćati doslovno

– Sadržaj bajke je oblikovan tako da je dobro pomalo skriveno. Bajka nam govori da se za dobro moramo potruditi. Nosi nam različite poruke o preprekama na koje ćemo naići u životu, o onima koji nam pomažu i onima koji nam odmažu, o tome kako moramo biti dobri. To ‘budi dobar’ je više od onoga kad to kažemo i tražimo od djece. To ‘dobro’ u bajkama obuhvaća mnogo više vrlina – da budemo ponizni, pošteni, čovjekoljubivi. Nagrade koje se u bajkama često javljaju kao materijalno dobro ponekad su krivo shvaćene: nije bit samo u tome da su dobri junaci došli do velike nagrade, do velikog novca. Ti dobri i pozitivni likovi su na kušnji kako se nositi s tim bogatstvom: jesu li i dalje ostali ponizni, dobri, kako su usmjerili to bogatstvo.

Bajke nisu doslovne, i tako ih ni ne treba shvaćati. One uvijek nose neko skriveno značenje. Dobro nam dođu da razvijamo maštu i promišljamo o životu. Zato će bajke uvijek biti aktualne.

Pripremanje djeteta na život

– Vratimo se toj okrutnosti u bajkama, iako postoje i druge teme o kojima se govori, poput odnosa prema ženama, itd. Bez obzira na sve dobre strane bajki, mnogi roditelji ne žele djecu opterećivati teškim emocijama, poput smrti majke, zlostavljanja, nedostatka ljubavi. Drugi smatraju da djecu ne trebamo braniti od teških emocija koje su sastavni dio života.

– Da, često se o tome polemizira, ali i postavlja se pitanje da li ipak dijete pripremiti za život u kojem će se neminovno, kad-tad javiti i teške situacije, da li ga pripremiti na saznanje da postoji zlo u svijetu, da se može desiti smrt voljene osobe, teška bolest, itd. Mislim da bajke u tome mogu pomoći. Ali je važno da roditelj ili učitelj procijeni individualni senzibilitet djeteta. Zato je neke bajke bolje pričati tek u 4. razredu osnovne škole.

Važno je da bajke ne prenosimo doslovno. Osobno se sjećam da mi je bilo jako teško kad smo u školi čitali Djevojčicu sa šibicama, ali mi je u zato zreloj dobi predstava bila puno drugačija. Doživjela sam je na drugi način, kroz senzibilitet da ću možda jednog dana sresti nekoga kome treba pomoći, da ima djece koja jako teško žive. Stavila sam to u neku širu sliku. U mlađoj dobi, kad su djeca usmjerena samo priču i nemaju životno iskustvo, ova bajka zaista može biti jako potresna. Treba dakle promijeniti pristup.

Bajke nas uče prepoznati osjećaje

– S druge strane, upravo se bajke često primjenjuju u terapijske svrhe kod djece.

– Da, ukoliko, na primjer, neku stvarnu nasilnu situaciju koju je dijete doživjelo želimo terapeutski proraditi, učinit ćemo to kroz metaforu. Odredimo najprije koji problem želimo riješiti, odaberemo metaforu blisku djetetu, s kojom se ono susrelo. Primjerice, dijete voli boravak u prirodi, filmove ili skijanje, pa kroz tu metaforu u priči naiđe na neki veliki problem, kojeg može poistovjetiti s onime sa čime se susrelo u stvarnom životu.

Susan Perow, australska pedagoginja i autorica knjige Bajke i priče za laku noć, koje preporučam svakako za čitanje, napisala je priču za dijete koje je doživjelo fizičko nasilje. Želeći mu olakšati, izmislila je priču po dječakovoj fizionomiji. Budući da joj je on svojim držanjem djelovao poput princa, prikazala ga je kao kraljevića koji je živio zatvoren u dvorcu opasanom visokim zidinama, iz kojeg nikako nije mogao izaći. Dvorac je bio metafora za fizičko nasilje koje je dječak doživio. Uz velike napore, boreći se s različitim preprekama kraljević je uspio naći put iz dvorca, kao i dječak koji uspio pronaći sebe. Sama autorica je rekla da je nakon priče kod dječaka osjetila promjenu.

– Na koji način nam bajke pomažu? Sve se vrti oko emocija, zar ne?

– Bajke nas uče određenim životnim situacijama. Uče nas prepoznati određene osjećaje. Ono što osjetimo u određenom trenutku ne mora čak ni biti namjera pisca. Autor je možda mislio osvijestiti sasvim nešto drugo. Bajke su pisane da izazovu emociju, da nas uče životu. Osmišljene su tako da prenose ono najljudskije, najbolje, ali i najlošije u čovjeku. I onda kada u bajci prepoznamo tu neku emociju koja možda nije bila ni zacrtana da će biti prepoznata, kasnije, u određenoj životnoj situaciji, kad se ponovno susretnemo s njom – možemo je osvijestiti.

– I tada tu emociju prihvaćamo, ne odbacujemo je i zamjenjujemo je nesvjesno s nekom drugom emocijom, što se često čini, već je proradimo, i nastavimo dalje s životom na zdraviji način. Tako bi to nekako objasnili psiholozi. 🙂

– Osobni doživljaj, kada se sjetimo da je u određenoj bajci sve završilo dobro, kako to već u bajkama biva, može nas dodatno utješiti u vjerovanju da ćemo i mi, ako postupamo prema usađenim moralnim vrijednostima, na kraju završiti dobro. Sretan kraj bajke nam uvijek daje osjećaj utjehe.

Osjećaj sigurnosti i utjehe

– No moderne bajke nemaju uvijek sretan kraj?

– Da, one prikazuju suvremeno društvo u kojem i oni koji postupaju dobro često ne završe dobro. One potiču dobru stranu, ali ističu da se u životu može dogoditi i loše, i da na to moramo biti spremni.

– Na koncu, čarolije su nezaobilazan element bajki.

– Za čarolije će neki reći da nisu dobre, da nisu u duhu nekih vjerovanja, ali one u svakom slučaju razvijaju i otvaraju vrata mašti i kreativnosti. Meni su jako drage priče Željke Horvat Vukelja, gdje ona svakodnevne predmete oživljava na čudesan način, tako da se i odrasli oduševe, poput fena za kosu iz kojeg izlaze špageti ili zubatog novčanika koji nas spriječava da budemo previše rastrošni. Čudesni predmeti pružit će nam onaj osjećaj sigurnosti i utjehe, poput vilinske prašine, da s nadom u dobro krenemo dalje…