Jelena Radan: Kad dođu teški trenuci s djetetom, znaj da si kao roditelj pogriješio!

U životu sam dosta toga napravila improvizirajući i zato mi stvari nisu tekle uobičajeno, kao možda kod većine ljudi. Pa i rodila sam u 39. godini. Mada je danas sve drugačije, sve se izmijenilo…. Uvijek sam govorila, da se ne bavim glazbom, pisala bih

Draga, spontana i pristupačna – dojam je koji Jelena Radan ostavlja i u razgovoru uživo. S ovom osebujnom glazbenicom i pjevačicom prekrasna glasa razgovarali smo na nedavno održanom pulskom sajmu dječje knjige Monte Librić, gdje se predstavila kao spisateljica za djecu. Jelena je prošle godine izdala pustolovni roman za djecu Zeda – Rejna Zum u Zemlji djece, a par mjeseci prije toga postala je i majka djevojčice Maše koju je sa sobom i suprugom Borisom povela i u Pulu. I naravno da smo osim o romanu s pričom koja ne pripada ni jednom gradu, ni jednoj državi i s likovima čudnovatih imena, s Jelenom popričali i o majčinstvu, roditeljstvu, ali i o fadu te glazbenoj karijeri.

– Jesu li Vaši glazbeni fanovi ostali iznenađeni kad ste objavili knjigu?

– Pa možda i nisu. Oni koje me prate znaju da ću uvijek negdje zalutati… pa i u kazalište…

– No otkud ljubav prema pisanju? Je li prije bila ljubav prema glazbi ili prema pisanju?

– Možda prije prema pisanju. Svi smo u životu nešto pisali, bilo dnevnik ili tek tu i tamo kad zapišeš nešto… Još čuvam u kutiji rokovnike koje sam krala svom ocu i u njima pisala o onome što mi se desilo ili što bih bila htjela da mi se desi. Uvijek sam voljela to ispisivanje misli i osjećaja. Dandanas to radim kad trebam srediti svoje misli. Vjerujem da kad nešto napišem to onda dobiva neku drugu dimenziju, da procesuiram drugačije neke stvari. A glazbom sam se krenula baviti sa 17 godina, u svom prvom bendu. U životu sam dosta toga napravila improvizirajući i zato mi stvari nisu tekle uobičajeno, kao možda kod većine ljudi. Pa i rodila sam u 39. godini. Mada je danas sve drugačije, sve se izmijenilo…. Uvijek sam govorila, da se ne bavim glazbom, pisala bih. Eto, sad sam se ohrabrila i pokušala to zajedno.

– I onda ste napisali roman, i to za djecu!

– Da, doduše to ne znači da je to manje ozbiljno…Taj svijet mi je kao nekakav uteg, u pozitivnom smislu, koji me vuče u djetinjstvo, kojem se uostalom svi vraćamo. A i moj posljednji album Voyage, kako mu kaže podnaslov, predstavlja putovanje od sebe do natrag, do one djevojčice kakva sam bila. Uvijek me zanimalo, da je to moguće, kakav bi bio susret mene s 11, 12 godina i mene danas. Dolazi mi to kao nekakvo sagledavanje sebe same, propitivanje.

Pisala bih i zaboravila na cijeli svijet

– Otkud inspiracija za roman koji ste posvetili djeci – Miji, Nikoli, Fabjanu, Leonu, Luciji, Tomi i Maši? 

– Imala sam priliku pričati s tom djecom i tada mi je bilo zabavnije izmisliti neku priču nego čitati im već postojeće. I te priče su onda dobivale svoj nastavak. I najintrigantnije pitanje je uvijek bilo je li se to desilo ili nije. Uvijek mi je bilo najzanimljivije ostaviti djeci da se pitaju postoji li to o čemu pričaš, ne dajući im odgovor. Uvijek treba živjeti bar jedan mali dio u tebi, jedan mali upitnik koji kaže Pa čekaj, ne mora značiti da to stvarno nije tako koliko god suludo zvučalo! Jer na kraju, u stvarnom životu se dešavaju možda luđe stvari nego u bilo kojem filmu ili knjizi.

– Slijedi li nastavak?

– To me i djeca znaju pitati. Voljela bih napisati nastavak jer je i u samoj priči za to ostavljen prostor. Uostalom, djeca mi postavljaju neka pitanja na koja u knjizi nisam dala odgovor… Uvijek im kažem da o njima ovisi hoću li pisati nastavak, o tome koliko im se knjiga sviđa.

– Kako je išlo pisanje knjige, teško ili lako?

– Nemam to iskustvo da bih rekla da to jednostavno ide. To što sam napisala jednu knjigu ne mislim da sam spisateljica. Nešto si kad se potvrdiš nakon nekog vremena. Ovo što jesam pisala bilo je dosta opsesivno, zaboravila bih na cijeli svijet i 15 sati na dan bila u tome, uz puno kave. Ne bih to sad mogla s malim djetetom. To je bio taj prvi val pisanja, u kojem je nastao prvi oblik teksta. Trajao je to dosta kratko, dva, tri mjeseca.

– Jeste li imali nekoga tko Vas je pri pisanju usmjeravao?

– Da, imala sam dosta stručnih mišljenja, jer sam bila u okruženju ljudi koji su studirali književnost i koji su se bavili knjigom. Bilo mi je važno da mi daju iskreni sud i kažu jesam li negdje krivo skrenula. Bilo je tu puno konkretnih uputa i smjernica. Jako mi je drago što nitko nije dirao u priču. Priča je nekako držala vodu, koliko god luđačka bila. Prije sedam godina Zeda i Zemlja djece zaživjeli su kroz radionice za djecu u sklopu manifestacije Zemlja bez granica Udruge Breza u Osijeku koja se održava u osječkoj Tvrđi. I od onda je rasla ideja da to zaista i objavim. Tako je priča koja je nastala prije 15 godina, i nakon što je dugo bila u ladici, da sam neke aktualnosti morala i mijenjati, na koncu objavljena u izdanju Algoritma i urednice Anite Peti-Stantić koja mi je dala podršku.

Moramo si postavljati izazove

– U knjizi ste napisali da djeca na svijet gledaju drugim očima. Smatrate li da odrasli s odrastanjem gube tu pustolovnost te postaju skloniji kompromisima? Je li to pravi put ili treba ostati nemirna duha poput djeteta?

– Činjenica je da sam ja osobno neke stvari radila beskompromisno. Nekada nam ta pustolovnost zaista fali. Ali za to imamo i opravdanje jer nas svakodnevica, brige, toliko nagaze pa tko će onda još smišljati dodatne izazove i još si više otežavati…

– A ovisi i o osobi, netko je više pustolovnog duha, drugi se povlače…

– Da,  slažem se. Uvijek vjerujem u to da trebamo pokušati biti bolji od onoga što jesmo, a to sigurno nećemo moći biti ako smo doma u četiri zida. Moramo si postavljati izazove i kroz te izazove postajati bolji. Kao kad uspoređujemo bebe, ne zanima me je li beba prohodala s devet ili 15 mjeseci, treba poštivati individualni razvoj. Treba si dati šansu da se razviješ u usporedbi sa samim sobom, a ne u usporedbi s drugima. Iako je dobro, s druge strane, uvijek imati nekakvu inspiraciju, neki primjer koji te može nadahnuti.

– Smatrate li da su današnja djeca pustolovna kao nekad ili ih gušimo i sputavamo tom nekakvom stalnom brigom?

– Voljela bih napraviti mjeru između svih tih tehnoloških gadgeta i nesmetane igre vani u kojoj će se dijete zaprljati, i da zato kao roditelji nećemo prigovarati. Pa nema veze, oprat ćemo te ručice… Mi smo se kao mali puno igrali, od blata smo radili pogačice, išli smo oko zgrada, bili smo po cijeli dan vani. S druge strane, ja svom djetetu neću moću reći, usred Zagreba, daj idi van i igraj se, ali vodit ću računa o tome da i danas postoje mjesta u prirodi gdje možeš povesti dijete da se slobodno igra i u toj igri zaprlja…

Maša svuda s roditeljima

– Moram Vas pitati o kćerkici Maši. Kakvog je temperamenta, je li živahna ili više mirna?

– Nisam sklona pričati o tome, ali s obzirom na to da ste portal za roditelje, na pristojno pitanje naravno da ću odgovoriti. Maša ima 15 i pol mjeseci, jako je znatiželjna, jako puno traži, želi svuda ići, a to je nama super jer više-manje onda i ide svugdje s nama, voli i upoznaje drugu djecu, posebno voli dečkiće… I to mi baš prekrasno, jer samo i muž i ja društveni tipovi. S druge strane, ima i svoj neki samozatajniji komadić…

– Kakva ste kao mama, popustljiva ili s pravom mjerom autoriteta?

– Upravo tako negdje između. Baš mi je jučer rekla prijateljica: “Kako su nas zeznuli, sve ovo danas, sve moraš nešto nježno, polako, nešto objašnjavat, nema više po guzi…” Ja nikako nisam za krajnost i protiv sam svakog oblika nasilja, ali smatram da je odgovornost za ponašanje djeteta na roditelju. Kad dođu ti neki trenuci, kad vidiš da ne možeš s djetetom jer ono svoje nezadovoljstvo izražava kroz viku ili ljutnju, znači da si ti negdje pogriješio. Negdje u tom procesu kad si mogao i imao priliku reći tri lijepe, normalne rečenice, ti si možda razgovarao na mobitel… S druge strane, sjećam se rečenica mojih roditelja, posebno moje mame koja bi za mene i moga brata znala reći: “A na isti način sam vas odgajala, a kako si ti takva, a kako je on takav…!” Karakter djeteta svakako ne možete zanemariti, treba naći nekakvu ravnotežu.

Nisam protivnik da dijete osjeti strogoću

No tu je i drugi sudionik, tata, s kojim nemaš uvijek isto mišljenje kako postupiti u nekoj situaciji, a morate se uskladiti, i ne pred djetetom raspravljati. Ako sam ja nesigurna u tom trenutku, onda ti odluči, ali ako sam ja sigurna onda me pusti… Osjećam da me ona osjeća jako i ako sam ja nervoznija, vidim da je i ona nervozna. I uopće ne trebam pitati: “Pa što ti je Mašo?” Nego, hajde se ti mama najprije skuliraj, pa onda je već bolje… Voljela bih moći uvijek reagirati najljepše moguće. S druge strane, nisam protivnik toga da dijete osjeti strogoću. Ako joj sad ne pokažem taj potrebni okvir, onda s 15 godina neće taj okvir osjećati u puno važnijim stvarima. Pa nek mi je sa srećom, kao i svima ostalima.

– Smatrate li da je teže Vama kao slobodnoj umjetnici organizirati vrijeme s malim djetetom i posvetiti mu se ili zaposlenim majkama koji rade standardno radno vrijeme? (Inače, moram primijetiti da ovakvo pitanje novinari nikad ne postavljaju tatama, ali to je već druga tema…)

– Možda je to diplomatski odgovor, ali mislim da to ovisi o samoj osobi. Netko se u mom svijetu ne bi uopće snašao i inače, i bez djeteta, a ja se možda ne bih snašla u ovom drugom svijetu. Mislim da je stvar u tome koliko ste se već našli sami sa sobom prije djeteta. Mi nekako plivamo u tom slobodnjaštvu jer je i muž slobodnjak. Nekad je jako teško, puno je kriznih momenata, no pokušavamo da Maša najmanje osjeti nesigurnost. Sigurnost u malim ritualima ona svakako ima, no pod staklenim zvonom je nećemo držati. I upravo zato nije problem što smo danas s njom došli ovdje u Pulu.

– Dakle, uglavnom je vodite sa sobom na gostovanja?

– Uvijek prije pomislim kako je povesti s nama, a ne ostaviti doma. Sve ovisi o tome kako će provoditi vrijeme. Ako će tri sata provesti u autu, onda je ne vodimo, ako se negdje može družiti s drugom djecom, onda nam to nije problem.

Fado me uvijek prati

– Ne mogu završiti ovaj razgovor, a da Vas ne pitam o glazbenoj karijeri. Aktualan je singl Pođi na put s albuma Voyage, zar ne?

– Da, to je posljednji singl, duet s Goranom Boškovićem, koji je i koautor. Kako se desila Maša, malo smo sa svime stali, ali sad nastavljamo. Toliko je ljudi radilo na albumu, evo i producent Edi Cukerić iz Pule, i žao ti je da sve prođe u mjesec dana, pa ću pokušati prezentirati još nekoliko pjesama. Hoće li dobiti spot, ne znam. Počela sam i sama raditi na pjesmama tako da slijedi nastavak prilično sličan Voyageu.

– Nedavno ste izdali album za djecu Mjesto za mene, zajedno s grupom Meritas. Ima li ovaj album veze s Vašom djevojčicom Mašom, je li ona bila nadahnuće?

– To se desilo prije Maše. Sad je bio dobar trenutak da krenemo s time. Opet je to priča s radionica iz Osijeka. Pokušavamo naći formu za određenu vrstu predstavice da možemo ići po vrtićima i školama. Meri i Anita su autorice i producentice, a ja sam napisala tekstove. Pjevamo pjesme za djecu, ali na naš način. To je zapravo album za djecu koji roditelji vole slušati, a djeca reagiraju jako lijepo.

– Ljudi Vas obožavaju slušati kad pjevate fado, i zapravo vrlo Vas snažno povezuju s ovom vrstom glazbe, a aktualna je i predstava Femme Fadal Morane Dolenc, u kojoj nastupate s Pedrom Abreuom…

– Istina, uvijek me prati taj fado. Koliko god da se želim ostvariti kroz svoju glazbu, uvijek me ljudi povezuju s fadom. Ja fado jako volim, puno me naučio. To je jedna prekrasna, ranjiva, dostojanstvena glazba koju, iako ne razumiješ o čemu govori, osjećaš, i ljudi to razumiju. I ja sam ispočetka fado samo voljela slušati, a onda sam se ohrabrila i pjevati ga. To i dalje traje, interes za koncertima i dalje postoji.

Foto Vera Kapeloto