‘Pusti priču’: Njihove neobične i čudesne priče dotaknu vas i raznježe

27.04.2016 / Razgovarala Vesna Kapeloto

Ina: Nebitno je čitamo li ili pričamo djeci priču, bitno je da kod njih razvijamo naviku na riječi, slušanje i koncentraciju
Željka: Priča u sebi ima usmjerenu nit koja vodi do prepoznavanja osjećaja. Proživljeni tekst priče pomaže u boljem razumijevanju sebe i drugih

Ina Delić i Željka Kondić Dabo za sebe će reći da su pričopričalice iz Udruge Pusti priču. Ove profesorice hrvatskog jezika i povijesti prije pet godina u Puli su osnovale Pusti priču i krenule pričati priče, izazivajući uvijek i nanovo iskrene emocije kod malih i velikih slušatelja. Vele da im je cilj podizanje svijesti o umijeću pripovijedanja te značaju priče u životu čovjeka, kreativnom izražavanju, usvajanju “narodnih” znanja.

Jednom davno, ispričat će Pustipričalice Ina i Željka, kao mlade djevojke pošle su u svijet izučiti škole te pronašle svoje utočište u Puli. Ipak, vole se vratiti u Kaštel Sućurac – Inin rodni kraj ili popeti na varaždinske „brege“, odakle je Željka. Ina priča priče i kao učiteljica svojim učenicima u pulskoj Osnovnoj školi Centar, a Željka će uskoro postati mama po drugi put pa trenutačno ponajviše pripovijeda u dnevnom boravku „za svoje doma“. Obje vole druženja s publikom, njezinu uživljenost kada traje priča i zato su i dalje u potrazi za neobičnim i manje poznatim pripovijestima. Spremile su svoje zavežljaje pune priča – baš kao „putujuće pripovjedačice“ i pozivaju vas da im se pridružite. Evo što su nam ispričale za nedavnog razgovora.

– To su vas sigurno već pitali, no možete li nam ispričati kako je i kada sve počelo? Otkud ideja i potreba za pričanjem priča? Uostalom, očekuje se da priče pričaju bake, a ‘Pusti priču’ čine dvije mlade moderne žene…

Ina: Priče su nas oduvijek privlačile, obje imamo bujnu maštu, a nakon diplome, tražeći posao, pričale smo o tome kako bismo rado nešto pokrenule i same. Tako se spontano rađa i ideja o udruzi.

Željka: Da, Udrugu „Pusti priču“ pokrenulo je prijateljstvo i potreba da se „pušta“, širi pozitivna misao koju priča donosi u živote velikih i malih.

DSC_8801 (2)  Ina Delić i Željka Kondić Dabo

Čarobna putovanja

– Kakve priče pričate? Narodne, suvremene…? Kome pričate, djeci koje dobi?

Ina: Pričamo zbilja različite priče, ovisno o inspiraciji i prigodi, a i naša publika je šarolika.

Željka: Kako su priče čarobne, tako je čarobno i putovanje kroz njih. Volimo zaviriti u priče raznih zemalja, uskočiti u vremepolov – oživiti „naslijeđeni duh koji sjedi kraj vatre“ i pričom oplemenjuje okolinu. Ponekad su to stare bajke, a katkad novije priče ili vlastite pripovjedačke kreacije. Pričamo svima koji su raspoloženi da ih priča barem nakratko odvede u svijet mašte.

– Kako djeca novog doba, vještija na kliku negoli na listanju stranica, reagiraju na priče? Što opažate u njihovim reakcijama? Je li im se sve teže koncentrirati? Kakve priče najviše vole?

Ina: Djeca jako lijepo reagiraju na pripovijedanje. Ako u početku možda i budu malo dekoncentrirana to brzo prođe i vidim da se sa zadovoljstvom udube u priču. Sva djeca vole priče o nadnaravnom i magičnom i skloni su se uživjeti u likove, što se jasno da vidjeti i na njihovim licima.

Željka: Jako nas veseli što djeca vole slušati priče prateći samo našu govornu izvedbu, bez tehnoloških “dodataka”. Naravno, stvaraju vlastite doživljajne slike, ovisno o dobi, iskustvu, interesima. Ljepota je u tome što su priče vrlo “obzirne” – dopiru do svih nas ovisno o tome koliku im slobodu damo.

Odgovori su u pričama

– Na vašim web stranicama udrugapustipricu.tk ističete da priče mogu imati terapijski učinak. O kavim je pričama riječ i kako one djeluju na djecu?

Ina: Terapijske priče pozitivno djeluju na djecu i na odrasle. Teško je klasificirati priče na terapeutske i neterapeutske jer ono što je jednoj osobi ljekovito ne mora biti drugoj. Često u pričama pronađemo neku situaciju ili lika s kojim se možemo poistovjetiti i pomoći si u određenim teškoćama. Djeca u različitim periodima odrastanja traže određene priče u kojima pronalaze odgovore na neka svoja pitanja koja ih zaokupljaju u određenim trenucima.

Željka: Kada pripovijedamo priče, razmišljamo da priča u sebi ima jednu usmjerenu nit koja vodi do prepoznavanja osjećaja. Motivira nas što proživljeni tekst priče pomaže u boljem razumijevanju sebe i drugih.

DSC_8821 (2)

– Usavršavale ste se u pričanju priča sa Susan Perrow, pedagoginjom koja ističe ljekovitu moć priča. Dajte nam koji primjer takvih priča. Među njima su zasigurno i  Bajke koje pomažu djeci psihologinje Gerlinde Ortner…

Željka: Susan Perrow, kao iskusna pedagoginja, učiteljica i pripovjedačica, podijelila je naizgled jednostavnu formulu za stvaranje priča koja pomaže kod problema u ponašanju i svakodnevnim situacijama u djetinjstvu. Nerijetko je to strah od odvajanja, zadirkivanje, ali i tuga, noćne more, bolest, nova iskustva… Terapeutske priče kroz metaforu, putovanje i rasplet pomažu nuravnoteženo ponašanje vratiti u ravnotežu. Kao primjer nam može poslužiti priča o grupi djece koja je trgala cvijeće u školskom dvorištu – cvijeće se požalio vrtnom patuljku koji je slovio kao „zaštitnik cvijeća“ i zauzeo se za nejake biljke, a djeca su pod dojmom „čudesnog“ u priči i zbog prepoznatog osjećaja o svojim postupcima, potaknuta od strane pripovjedača, izradila vlastitog „školskog patuljaka – zaštitnika vrta“ i promijenila svoje ponašanje. Bio je to „sretan kraj“ u priči i za djecu i za biljke. Uz knjigu koju ste naveli, preporučujemo, naravno, naslov Bajke i priče za laku noć: terapeutske priče za djecu Susan Perrow, Škrinjica s blagom za dječju dušu: igre, aktivnosti i bajke za zdravo i sretno odrastanje Olge Huhlaev te Biblioblioterapija i poetska terapija – pripručnik za početnike Ivane Bašić.

– Što je to biblioterapija? Primjenjuje li se u našim školama?

Ina: Biblioterapija je, pojednostavljeno, „liječenje“ literaturom. Tom pitanju posvećen je čitav niz istraživanja, članaka i knjiga koje zaključuju da svaki čovjek može profitirati od čitanja određene literature, neovisno o svom dobu, podrijetlu i zanimanju. Pretpostavka je da bi takva literatura mogla pomoći čovjeku da riješi neke svoje probleme, poistovjećujući se s likovima, događajima ili jednostavno proživljavajući svojevrsnu katarzu kroz čitanje izabranih djela, ovisno o problemu kojeg se želi riješiti. Kod nas je to grana koja polako raste, dok je vani ona već desetljećima u usponu. U školama se mogu koristiti određeni vidovi biblioterapije, ovisno o željama ili potrebama učenika, ali i učitelja.

‘Gradite svoje, samo vaše obiteljske priče’

– Na koji način dobro ispričati priču? Možete li dati neke savjete roditeljima? Je li bolje čitati ili pričati ‘iz glave’?

Ina: Izuzetno je bitno komunicirati s djecom. Nebitno je hoćete li im ponekad pročitati, a ponekad ispričati priču, bitno je da kod njih razvijamo tu naviku na riječi, slušanje i koncentraciju. Savjete roditeljima prepuštam Željki, ona je kao mama kompetentnija za to.

Željka: Suprug i ja smo u pripovijedanjima našem trogodišnjaku i sami odvučeni u neke čudesne svjetove gdje roboti, lopovi, dinosauri i u posljednje vrijeme – Batman prolaze kroz nečuvene pustolovine. Ipak, baš te omiljene životinje i likovi u izmišljenim pričama, uklopljeni u neko novo putovanje, susrete, nevolje i junaštva čine samo vašu obiteljsku priču. Zgodni su i rekviziti kao što je pripovjedački naslonjač ili stolica – vaše mjesto za pripovijedanje. Potom običan, a opet čaroban predmet kao tema priče – npr. što je u vrču, vazi, kutiji? – može biti ljubavni napitak, prah nevidljivosti, kamenčić iz prošlih vremena…

DSC_8807 (2)

Kako se priča priča?

– Umijeće pripovijedanja i tehnike pripovijedanja se uče. Odškrinite nam barem malo vrata pripovjedačkoga svijeta.

Ina: Da, uče se, a najvažnije je da čovjek ima sposobnost unijeti se u priču tako da pritom svoju publiku „povuče“ sa sobom u taj svijet. Lakše je dobro zapamtiti priču ako je nakon čitanja (ponekad i više puta) skiciramo na papir i podijelimo na slike, kao da radimo svojevrstan strip. Možemo podijeliti list papira na kvadrate i u svaki kvadrat nacrtati određeni dio priče te ga pokušati prepričati. Vježbom se postaje sve bolji, sve manje se koriste poštapalice, koje uništavaju ugođaj, a pripovjedač postaje sigurniji u sebe.

Željka: Kao što je Ina objasnila, pripovijedanje je vještina premještanja događaja u riječi i slike. Važno je da je pripovjedač uvjerljiv i uživljen te da se osjeti njegova inspiracija. Nezaobilazna zadaća pripovjedača je i stvoriti napetost, razdvojiti očekivane i neočekivane trenutke u priči, provući tajnovitost i približiti izmišljeni svijet stvarnome svijetu. Za ono najčudesnije u priči publiku trebamo polako pripremati te naglasiti one dijelove koji „nose priču“.

– Gdje nastupate? Gdje se ‘Pusti priču’ moglo čuti i vidjeti?

Ina: Nastupale smo u školama i vrtićima, na Ogulinskom festivalu bajke, Legendfestu u Pićnu, Srednjovjekovnom festivalu u Svetvinčentu, na Velom i Malom Lošinju za Dan dupina, u Ozlju u povijesnom poštanskom vagonu, u Rovinju, Pazinu… Jako lijepo surađujemo s Gradskom knjižnicom u Puli te zahvaljujemo Nadiji i Antoneli s Dječjeg odjela na podršci i uvijek toplom dočeku. Također volimo istaknuti suradnju s Etnografskim muzejom Istre i udrugom Istarski Eko Proizvod, a i srcu nam draga pripovijedanja na manifestaciji „Pazi što jedeš“. Kroz priču smo obilježavale razne trenutke – Svjetski dan pripovijedanja, Dan šišmiša, Dan crvenih pandi… teme su bile šarolike, ali upravo to nas i nadahnjuje u „pripovjedačkim skitnjama“.

– Vjerujem da ste doživjele puno prekrasnih trenutaka…

Željka: Kada te priča dotakne i raznježi, svaki dio pripovjedačkog iskustva je predivan doživljaj. Osjećaj zajedništva i povezanosti među ljudima kada se pripovijeda i sluša priča, zapravo je nešto što priželjkujemo u stvarnome životu. Ina i ja najviše volimo čuti riječi: „Pričajte još!“ ili „I ja bih ispričao/la priču!“ – to su zaista najljepši trenuci za tete pričopričalice.

DSC_8820 (3)

Njihove omiljene priče

– Moramo reći svim mamama i tatama, bakama i tetama da vi priče pričate i na rođendanima i drugim prigodama. Kako možemo doći do vas?

Željka: Radujemo se svakom novom susretu s većom i manjom publikom – odraslima i djecom i prilici da „pustimo priču u svijet“. Potražite nas na Facebook profilu pod Pusti Pricu, na internetskim stranicama udrugapustipricu.tk te nam pišite na e-adresu pustipricu@gmail.com.

– Za kraj, recite nam koje su priče vama najdraže? Željka, koje priče najčešće pričate svom sinčiću, a vjerujem i bebici koja uskoro stiže?

Ina: Kada pripovijedam volim pričati ruske bajke, kao i narodne bajke općenito, pogotovo me privlače one slabije poznate i pomalo zaboravljene. Teško mi je izdvojiti jednu, ali ako moram to bi, trenutno, bila priča o Modrobradom. Omiljene priče mijenjaju mi se, ovisno o određenim periodima i događajima mog života.

Željka: Sinčiću u zadnje vrijeme pripovijedam priče prema njegovoj zadanoj temi. Ponekad su to trenuci iz bajki, ali i dijelovi priča iz svijeta koji ga okružuje – na moru, u parku; često i njega samog ubacimo u priču kao pomagača glavnih likova. Kako sama volim preobrazbe u pričama i utjecaje drevnih legendi – takve priče najčešće odabirem, a onda i vježbam pred „kućnom publikom“. Draga mi je priča o ljudima-tuljanima i njihovoj preobrazbi na mjesečini. Bebici ću, pretpostavljam, u početku pripovijedati priče koje imaju pjevne dijelove, ponavljanja riječi, igre zvukovima i sl. Voljela bih svojem potomstvu prenijeti čim više poučnih priča i s Inom na pripovjedačkim putovanjima susresti još mnogo maštovitih pričoljubaca.

 

Fotografije: Vera Kapeloto