Senzorna integracija – osigurajmo djeci poticajnu okolinu

26.09.2017 / Piše Paola Albertini

Danas se susrećemo sa sve većim brojem djece s poteškoćama razvojnog integriteta; djeca su sve više izložena tabletima i mobitelima, a kretanje im je ograničeno, rekla je psihologinja Irena Brajković na okruglom stolu o senzornoj integraciji

O važnosti senzorne integracije te poteškoćama koje iskazuje sve veći broj djece bilo je govora na okruglom stolu organiziranom u povodu humanitarne akcije „Pokreni se za Mali svijet“, kojom se nastoje prikupiti sredstva za opremanje senzorne sobe u pulskim vrtićima “Mali svijet”.

Senzorna soba već postoji u pulskom Dnevnom centru za rehabilitaciju Veruda i koristi se godinama. No, kako se moglo čuti na okruglom stolu, na kojem su sudjelovali i stručnjaci rehabilitatori iz ovog centra, potrebe djece s teškoćama u razvoju i teškoćama senzorne integracije sve su veće, i jedna je senzorna soba premalo. U senzornoj sobi kod djece se unapređuje razvoj sposobnosti i vještina, kao što su razvoj osjeta, ravnoteža, gruba i fina motorika.

Senzorna integracija proces je tijekom kojeg u mozak dolaze senzorne, odnosno osjetilne informacije iz naših osjetila za kretanje, potom vidom, sluhom, dodirom, okusom, njuhom. Informacije se obrađuju tako da im dajemo smisao te na njih možemo odgovoriti nekom aktivnošću.

Neka se djeca igraju u prirodi

Prema riječima Irene Brajković, psihologinje iz Dječjih vrtića Mali svijet, razvoj djece izložen je raznim poticajima još dok su u majčinu trbuhu, a važni su poticaji koje dobivaju iz okoline putem igre te primjenom primjerenih didaktičkih sredstava.

– Valja kod djece osvijestiti ono primarno. Danas se susrećemo sa sve većim brojem djece s poteškoćama razvojnog integriteta; djeca su sve više izložena tabletima i mobitelima, a kretanje im je ograničeno. Razvijaju se i uče u takvom okruženju koje za njih nije poticajno. Oni kroz umjetna sredstva tehnologije doživljavaju poticaje koje mogu i trebaju doživjeti uživo kako bi im se razvile moždane sinapse važne za daljnji razvoj. Zato je vrlo važno osigurati prirodno poticajno okruženje i omogućiti im da se igraju u prirodi, da hodaju bosa po travi, kamenčićima, rekla je Brajković okupljenima u pulskoj Gradskoj knjižnici.

       S lijeva – Irena Brajković, Mateja Hrestak, Doris Mancini Flego, Loretta Morosin  (Izvor: Gradska knjižnica Pula)

Nije riječ o bolesti

Doris Mancini Flego, rehabilitatorica i pedagoginja senzorne integracije iz Dnevnog centar za rehabilitaciju Veruda, kazala je da najčešće roditelj, pedijatar ili odgajatelj primijete atipična ponašanja kod djece, nakon čega im se roditelji obrate za pomoć.

– Senzorna integracija je način na koji nervni sustav obrađuje dnevne informacije. Svi imamo te osjete, ali kod nekog su manje razvijeni. Kod djece to dovodi do teškoća pri senzornoj integraciji, pojasnila je.

Naglasila je da nije riječ o bolesti te da se senzorna integracija može regulirati. Mnogi osjeti se razvijaju još u trudnoći, a sve je veći broj djece koja se rađaju u 25. ili 26. tjednu trudnoće pa imaju problema s ravnotežom, pokretanjem glave, itd. Za takvu djecu savjetuje se što češći boravak na zraku, ljuljanje u plahtama, kao poticaji za razvoj osjeta. Jedan dio te djece, na žalost, razvije dijagnozu te ima jezično – govorne teškoće, problem s razumijevanjem.

Boravak u senzornoj sobi

– Nije riječ samo o autizmu, već o poremećaju pažnje, problemima s koordinacijom, memorijom, učenjem. Cilj je što ranije uočiti teškoću i tome vrlo ozbiljno pristupiti, kaže Mancini Flego i ponavlja kako je važno uključiti u djetetovu svakodnevicu prirodno okruženje tj. boravak vani.

Za djecu s većim poteškoćama nužan je i boravak u senzornoj sobi, a roditelji trebaju pomoć stručne osobe da što lakše prihvate poteškoće svoga djeteta.

– Dolaskom u naš centar uzima se anamneza i obavlja procjena. Senzorna soba nije igraonica. Terapeut bilježi djetetova kretanja, sve se snima. Potom kreće terapija. Najčešće je riječ o hiperaktivnoj i senzibilnoj djeci. Senzorna soba, koja mora biti velika, opremljena je, između ostaloga, ljuljačkom, pjenom, vibracijskim jastukom… S djetetom su rehabilitator i senzorni terapeut, rekla je Mancini Flego, dok je ravnateljica centra Loretta Morosin pojasnila da dijete u senzornoj sobi boravi po 45 minuta, a terapija traje tri mjeseca. Istakla je da osim senzornih soba, nedostaje i senzornih terapeuta.

Što manje ekrana

Mateja Hrestak, odgojiteljica i pedagoginja senzorne integracije iz Dječjih vrtića Mali svijet, ističe kako je važno poticati senzornu integraciju i kod djece bez poteškoća. Prema njenim riječima, djeci se ne smije dopustiti da samo sjede i gledaju u ekran. Neko dijete zazire od podražaja, dok će neko tražiti podražaj, a trebali bi biti uravnoteženi jer se svi osjeti nadopunjavaju. Zato je djeci bitno osigurati poticajnu okolinu.

Naglasila je da ne postoji dobro ili zločesto dijete, već neke poteškoće utječu na pozornost, učenje, motoriku, odnosno na informacije koje naš mozak prima. Na primjer, pretaktilno dijete neprimjereno reagira ako je gužva za stolom u vrtiću i neko ga drugo dijete dodiruje.

– Treba imati razumijevanja za djecu i dati im određenu podršku u razvoju. Dobre vijesti dolaze iz neuroznanosti koja ovo područje danas razumije bolje pa znamo da nikad nije kasno djetetu pružiti pomoć, čak ni u školskoj dobi, rekla je na kraju i zaključila da je mozak vrlo prilagodljiv.