Stipe Božić: Sad hodam manje, a koji put odem i do Himalaja!

Stipe Božić koji je osvojio najviše vrhove na svakom od sedam kontinenata, uključivši i najviši Mount Everest, na Monte Libriću je predstavio svoju novu knjigu “K2 – trijumf i tragedija” te razgovarao sa svojom najmlađom publikom – pulskim mališanima

– Stipe Božić, je li bilo teško penjati se na planinu?
– Pa koji put i jeste jer je strmo, opasno, po tisuće metara okomito, ali zato kad se popneš gore vidiš sve uokolo i uživaš jer to tvoji prijatelji nisu mogli uraditi.
– Koju si sreo najopasniju životinju?
– Najopasnija životinja je bijeli medvjed. On je veliki, puno je veći i brži od čovjeka i treba ga se čuvati. Kad ga vidiš trebaš pucati u zrak i on pobjegne. Može roniti i deset minuta. Može se ukopati i u santu leda. Zato se treba čuvati da ne ostaneš sam da te on ne zaskoči. Jer ako ti dođe blizu nema spasa. No sva sreća kod nas i ovdje u Puli nema medvjeda.
– Stipe Božić, jel vas ikada medvjed ozlijedio?
– Nije mene, ali je jednog Nepalca pa sam mu ja onda šio glavu. Spasio sam mu život i uvijek mi zahvaljuje kad ga vidim..

Tako su pulski mališani na festivalu dječje knjige Monte Librić obasuli pitanjima Stipu Božića, prema riječima voditelja Mladena Kušeca, jednog od najzanimljivijih i najneobičnijih ljudi u Hrvatskoj, a on im je strpljivo i iscrpno odgovarao. Ovaj alpinist, gorski spasilac, putopisac, redatelj dokumentarnih filmova i emisija zaposlen na HRT-u, koji je osvojio najviše vrhove na svakom od sedam kontinenata, uključivši i najviši Mount Everest, na Monte Libriću je predstavio svoju novu knjigu K2 – trijumf i tragedija. Iskreno je nasmijao mnogobrojnu publiku, djecu i roditelje, kada je rekao da još hoda, ali sad ipak manje. “Još uvijek idem planinama Alpa, a odem i do Himalaja.”

– Djeco draga, tek tu i tamo, Stipe skokne i do Himalaja!, dodao je u svom stilu Mladen Kušec…

Mlađi od samoga sebe!

Na Kušecovo pitanje što bi djeci poručio da vide u Hrvatskoj, Stipe Božić je rekao neka s roditeljima odu do neke planine, do Učke na primjer, ili do neke obale rijeke, neka obiđu nešto sasvim blizu Pule, kakvu šumu. “Bitno je samo da ste u prirodi”, rekao je.

Ispričao je, svojim dalmatinskim naglaskom, da je rođen na svetog Stipana, dan nakon Božića, i nije bilo dileme da mu se da ime Stipe. A još je i Božić! “U vrijeme mog rođenja bio je snijeg, u zimu 1950. godine, i nije se moglo ići izvan sela pa su me roditelji odlučili prijaviti nakon Nove godine, 2. siječnja 1951., pa sam eto ja sada mlađi od samoga sebe…, ispričao je. A čini se da je upravo “strašna planina Biokovo”, kako je rekao, iznad njegova sela Zavojane, najviše utjecala na njegovu ljubav prema penjanju i savladavanju visina.

Imao je pitanja i za pulske mališane pa ih je tako pitao znaju li koji je najmanje poznat kontinent, koja životinja živi na obalama Antarktike, a koja samo na Sjevernom polu. I klinci se nisu dali, stizali su odgovori: Antarktika, pingvini, medo… Dobio je i odgovor koliko je visoka Učka: čak 1.392 metra, doviknuo je netko iz publike, što je ipak mnogo manje od 8.848 metara najvišeg na svijetu Mount Everesta.

Trijumf i tragedija

Malo ozbiljniji razgovor uslijedio je s polaznicama novinarske grupe Monte Librića, koje su pitale o demotivirajućim trenucima u njegovom životu, a bilo ih je, rekao je Stipe Božić, puno. “Kao što kaže moja knjiga K2 – trijumf  i tragedija, kad se dogodi tragedija, nesreća, kad netko pogine ili se ozlijedi, bude strašno teško.”

Uz knjigu je, veli, vezan od rane mladosti. “Knjiga mi je bila dobra suputnica na ekspedicijama i na dalekim putovanjima. U djetinjstvu sam čitao Karla Maya i Jacka Londona. Priče i pustolovine iz Bijelog očnjaka i Zova divljine sigurno su utjecale na mene. Kroz te sam knjige zavolio prirodu, a kasnije sam se sam, poput opisanih junaka, probijao kroz oluju, zimu. Pustolovne knjige su vrlo zanimljive i uvijek ostaju vrijedne jer te vode u krajeve u koje inače ne možeš doći.”

Sam je napisao četiri knjige, a najnovija K2 dobila je naziv po drugoj po visini planini na svijetu, inače nazvanoj po, kako je pojasnio, nekoj geodetskoj oznaci. Piše i dalje, sad knjigu kratkih priča, novela, iz djetinjstva i kasnijih dana.

Kad bi morao izabrati između svojih stotinu dokumentarnih filmova koje je snimio za Hrvatsku televiziju te knjiga koje je objavio, priznao je, uvijek bi radije izabrao knjigu. “Knjiga je najljepše što ostaje. Filmove zaboravimo, knjigu možemo dodirnuti, pročitati…” Ipak, od svega što je snimio, najdraži mu je dokumentarac o hrvatskim rijekama, njihovim koritima, ušćima, izvorima, kanjonima. “Ljepote hrvatskih rijeka najveće su prirodno bogatstvo Hrvatske”, veli on.

Nestvarna bijela ljepota Antarktike

Pričajući o svojim putovanjima, rekao je da je više od 25 puta bio u Himalajama, popeo se na pet vrhova preko sedam tisuća metara, bio je na Sjevernom polu, ronio u velikim dubinama, prešao je preko najvećih pustinja na svijetu.

– Izdvojio bih ipak put na Antarktiku, kontinent na južnom polu koji je veći i od Australije i gdje nema nikakvog života, osim uz obalu, gdje žive pingvini i ptice. Na antarktičkom kontinentu je bijela ljepota s visokim planinama, s debelim ledom koji je negdje deblji od četiri kilometra. Sve to skupa izgleda čovjeku kao da nije na Zemlji nego na nekom drugom planetu”, ispričao je Stipe Božić.

Na pitanje kako se osjećao na najvišem vrhu na svijetu, rekao je da bi imao osjećaj da to ne radi samo za sebe, već i za sve one koji će to kasnije putem njegovih riječi i slika moći doživjeti.

Priča o susretu s bijelim medvjedom očarala je djecu, njihova pažnja tada je bila potpuna.

– Na Sjeverni pol sam išao sa Sibira, sa sjevera Rusije, na skijama. Za one koji to ne znaju, Sjeverni pol je zapravo ocean, smrznuti ocean, s četiri metra debelom ledenom korom po kojoj se hoda. Ja sam hodao nekih 20 dana na skijama, i tamo sam susreo bijelog medvjeda. Bijeli medo je najopasnija životinja za čovjeka. On će vas sigurno pojesti ako vas negdje susretne. Zato sam ja nosio pušku i kad bih vidio bijelog medu zapucao bih u zrak i bijeli medo bi pobjegao, ispričao je Stipe Božić.

Kad vam je bilo najteže u životu, uslijedilo je pitanje iz publike.

– Kad se dogodila tragedija na ovom drugom po visini vrhu na svijetu. Kad smo morali ostaviti prijatelja koji je gore umirao. Na tim visinama gdje je temperatura vrlo niska, minus 40, nema dovoljno zraka, i taj alpinist se razbolio baš zbog nedostatka kisika. Umro je dok smo ga mi pokušavali spasiti. To je sigurno bio najteži trenutak, ispričao je.

Gorski heroji spasioci

Stipe Božić najpoznatiji je član Hrvatske gorske službe spašavanja. Broj 112 nije bila nepoznanica pulskim mališanima, a Stipe Božić im je poručio: “Kad vam se što god ružno dogodi u životu zovite 112, dolazi helikopter, bilo gdje i bilo kad!”

– Mi radimo dobrovoljno jer to volimo. Kad se dogodi nesreća, postoji broj kojim obavještavamo sve naše članove da odmah dođu na heliodrom. Skupimo se, tamo nam je i oprema, dođe helikopter i letimo u pravcu nesreće. Spustimo se do unesrećenog, uzmemo ga u helikopter užetom i odnesemo do bolnice, opisao je slikovito postupak spašavanja. Otkrio je i da među gorskim spasiocima ima ljudi različitih profesija – liječnika, zanatlija, inženjera…

I za kraj, uslijedilo je pitanje Mladena Kušeca, o tome kako je uspio sve to postići, na što je Stipe Božić odgovorio: “Pa najprije sam sanjao, gledao i čitao što su drugi junaci radili, a onda godinama kasnije, došao sam u priliku ići na Himalaju.” Poručio je djeci da imaju svoje heroje i uzore, da ih traže među najboljima na svijetu, bilo da su to najbolji nogometaši, košarkaši, alpinisti ili umjetnici.

– Pogledajte i doma koga imate i zapamtite da imate najbolje mamu i tatu. Možda ih možete još i malo popraviti ako se potrudite, rekao je pak Mladen Kušec, zahvalivši Stipi Božiću, koji na jesen ponovno kreće put Himalaja, na jedan od najljepših, ali i najopasnijih vrhova na svijetu.

Poželimo mu sreću!

 

Foto Vera Kapeloto