U posjetu Dnevnom centru Veruda: Senzorna soba za djecu s poteškoćama

04.10.2018 / Piše Paola Albertini

Iako se koristi godinama, potreba za senzornom sobom u Dnevnom centru za rehabilitaciju Veruda sve je veća zbog sve više djece s poteškoćama sa senzornom integracijom

U novije vrijeme sve je veći broj djece s poteškoćama, posebno iz autističnog spektra, odnosno s teškoćama socijalne komunikacije, koja ne započinju komunikaciju, ne kontaktiraju očima. Mnoga djeca pokazuju senzoričke teškoće i teškoće jezično-govornog razvoja i razumijevanja. Riječ je o tzv. novim teškoćama čija je učestalost sve veća i češća. Razlog je još uvijek nepoznat.

Posljednjih godina sve je više prijevremenih poroda, a poznato je da prijevremeno rođena djeca imaju velike mogućnosti za razvijanje komplikacija i poteškoća, i to se nažalost događa.

Djecu s poteškoćama u razvoju na istarskom području upućuje se u pulski Dnevni centar za rehabilitaciju Veruda – javnu ustanovu koja provodi dijagnostiku, ranu intervenciju i rehabilitaciju djece s motoričkim poremećajima, intelektualnim poteškoćama, poremećajima pažnje i koncentracije, oštećenjem govora te drugim posebnim potrebama. Centar je, između ostaloga, opremljen tzv. senzornom sobom, veličine oko 40 metara četvornih metara.

Upravo o namjeni ove sobe razgovarali smo s ravnateljicom Lorettom Morosin te edukacijskom rehabilitatoricom i pedagoginjom senzorne integracije Doris Mancini Flego.

Sve veća potreba za senzornom sobom

Iako se koristi već godinama, prema riječima ravnateljice Morisin, potreba za senzornom sobom sve je veća zbog porasta prijevremeno rođene djece te djece s poteškoćama, posebno iz autističnog spektra, ali i djece s motoričkim poteškoćama, cerebralnom paralizom, govorno-jezičnim poteškoćama, općim razvojnim zaostajanjem. Svi oni, pored primarne dijagnoze, obično imaju problem i sa senzornom integracijom.

U senzornoj sobi kod djece se unapređuje razvoj sposobnosti i vještina, kao što su razvoj osjeta, ravnoteža, gruba i fina motorika.

– Senzorna integracija proces je tijekom kojeg u mozak dolaze senzorne, tj. osjetilne informacije iz naših osjetila vida, sluha, dodira, okusa, njuha, kinestetičkih osjetila. Osjetilne informacije se integriraju i obrađuju tako da im dajemo smisao te na njih možemo odgovoriti nekom aktivnošću, rekla je Doris Mancini Flego.

Prijevremeno rođena djeca sa senzornim poteškoćama

Pretpostavlja se da će prijevremeno rođeno dijete, pojasnila je nadalje, koje je težilo tek 850 grama imati poteškoće sa senzornom integracijom jer njegov proces sazrijevanja nije završio u maternici. Osjetilni sustav djeteta neće se do kraja uspjeti razviti ako se dijete rodi u petom ili šestom mjesecu života.

– Kad se dijete rađa prirodno u 40. tjednu trudnoće, vaginalnim putem, što predstavlja najprirodniji senzorni podražaj, ono time senzorno zadovoljava sve svoje potrebe. Ako se dijete rodi prije vremena to se ne uspije dogoditi, veli Mancini Flego, pa su prijevremeno rođena djeca češće razdražljivija, više plaču, teže gutaju i žvaču, imaju problema sa sisanjem, ne mogu automatski zatvarati usta, itd.

Upravo takva hiper ili hipo senzibilna djeca, koja nemaju mogućnost adaptivnog odgovora, dolaze u senzornu sobu, u kojoj ih se tome uči.

– Naravno, ne znači da sva prijevremeno rođena moraju proći kroz senzornu sobu. Mi već na prvoj procjeni nakon što pogledamo anamnezu vidimo neke atipičnosti. Često nam roditelj ukaže na određene poteškoće. Na primjer, da dijete bučno reagira na zvukove, da više voli određene teksture hrane, da ne voli vodu. Tada savjetujemo roditelje neka dijete hoda boso, neka hoda po tepisima različitih boja, neka opipava različite teksture. Radom kod kuće prema našim uputama djeca ublaže i spontano riješe svoje poteškoće.

U čemu se ogledaju poteškoće sa senzornom integracijom?

– S druge strane, kod djeteta s izrazitim senzornim poteškoćama bit će izražen plač, vika, dijete može gristi, udarati drugu djecu, i njemu će biti potrebna terapija u senzornoj sobi, rekla je.

Dijete u Centar upućuju pedijatri, nakon što najčešće roditelji ili odgajatelj primijete neku poteškoću. Dogodi se da dijete urednog razvoja ima ‘neobično’ ponašanje te se upućuje na procjenu. Na primjer, veli Mancni Flego, nije nenormalno ako se malo dijete boji fena ili nečeg sličnog. Bitno je da se ono na pojave, zvukove postepeno navikava. Nemamo, naime, svi istu senzoriku.

– Ako dijete učestalo burno reagira, ne adaptira se te ga roditelj ili odgajatelj ne uspijevaju smiriti, najbolje se javiti pedijatru. Neće uvijek i na sreću biti senzorika u pitanju, no mi ćemo napraviti procjenu i ako je potrebno dijete uputiti u senzornu sobu. Svakako se dobro javiti što ranije, rekla je pedagoginja.

Osigurati poticajnu okolinu i djeci bez poteškoća

Savjetovala je da je važno poticati senzornu integraciju i kod djece bez poteškoća.

– Nikako nije dobro da djeca uglavnom sjede i gledaju u ekrane. Djeca moraju osjetiti i lokvice, i zemlju, i blato, dodirivati pijesak. Na taj način uče i razvijaju iskustva. S druge strane upravo ćemo poticajnom okolinom postići da dijete koje zazire od podražaja, i ono drugo koje podražaj traži, svoje osjetilne sustave dovedu u ravnotežu, zaključila je Doris Mancini Flego.