U vrtiću djeci zabranili igru na zemlji – da se ne bi zaprljali!

07.10.2018 / Piše Vesna Kapeloto

U priči koju donosi Glas Istre, navodno pod pritiskom jednog roditelja, kojemu je smetalo što mu dijete svakodnevno dolazi kući zaprljane odjeće od zemlje, odlučeno je svoj djeci uskratiti igru na zemljanoj površini

Zaista je nevjerojatna odluka jednog pulskog vrtića koji je odlučio djeci dozvoliti igru samo na betonskim površinama, a zabraniti na zemljanim, a sve da se ne bi zaprljali!

U priči koju donosi Glas Istre, navodno pod neshvatljivim pritiskom jednog roditelja, kojemu je smetalo to što mu dijete svakodnevno dolazi kući zaprljane odjeće od zemlje, odlučeno je svoj djeci u vrtiću uskratiti igru na zemljanoj površini koju su oni (s pravom!) najviše voljeli. Pored prostora natkrivene terase i pješčanika djeca su redovito birala igrati se baš u dijelu dvorišta u kojemu zbog borova ne raste trava.

Roditelji koji se ne žele educirati

Ostali roditelji o takvoj odluci nisu bili obaviješteni, već je sve otkriveno intuicijom jedne mame kojoj je bilo čudno to što joj dijete odjednom kući dolazi čisto pa je odlučila istražiti o čemu se radi.

U upravi vrtića navode, kako piše list, da se na roditeljskim sastancima pokušava educirati roditelje o važnosti slobodne igre i istraživačkih aktivnosti na otvorenom, što neki roditelji prihvaćaju i podržavaju, neki postepeno uče, a neki ne prihvaćaju.

I što sad?! Zar zato što jedan ili nekolicina roditelja ne prihvaća igru svog djeteta na zemlji, tako olako svoj djeci oduzeti ne samo pravo na radost istinske dječje igre, već koliko god patetično zvučalo – i pravo na pravilan cjelokupni razvoj, a na što – igra na zemlji i drugim neravnim površinama – povoljno utječe. Djeca u vrtiću provode dobar dio svog djetinjstva, a u djetinjstvu igra u zemlji – i prije i sada i ubuduće – ide pod obavezno! Na koncu, ne govori li slika ‘blatnog’ djeteta roditelju da se njegovo dijete u vrtiću toga dana doista naigralo!?

Koliko god će u ovoj priči netko prstom uprijeti u mamu ili tatu koji svoje dijete, moguće, u vrtić šalju u skupim komadima odjeće i ne žele ih vidjeti uništenima zemljom i blatom, čini se da je institucija ponovno zakazala. Mamu i tatu trebalo je, makar u više navrata, educirati i potanko im objasniti veću važnost slobodne igre na prirodnoj neravnoj površini, nego li zaprljane odjeće.

Uloga vrtića

Roditelj o važnosti igre za dijete u prirodi može ne znati i može ne biti informiran – bez obzira što se o tome toliko piše, toliko razgovara, osobe koje se bave djecom ‘vrište’ o tome što djeci činimo oduzimanjem prava na boravak u prirodnom okruženju.

No u vrtiću, kao javnoj instituciji koja zapošljava stručne i educirane osobe, moraju znati naći načina to predočiti roditelju. I ne olako prelaziti preko toga. I još k tome igru zabranjivati svoj drugoj djeci. Da ne spominjemo činjenicu da se u vrtićima europskih zapadnih zemalja natječu u tome tko će djecu više ‘vratiti’ prirodi.

Paradoksalno je da se pod demokratskim pravom izražavanja slobode mišljenja i pod utjecajem neinformiranih roditelja ponovno slama sloboda i pravo na zdrav razvoj njihove i sve ostale druge djece.

Što kažu oni koji se bave razvojem djece

U nastavku donosimo dijelove razgovora ili tekstova objavljenih na Mamatataja u kojima stručna imena govore o tome što današnji uvjeti života čine djeci te kako se prema djeci odnosimo.

Korado Korlević, edukator i voditelj Znanstveno edukacijskog centra Višnjan

– Današnjim načinom života i uvjetima u kojima živimo i odgajamo djecu, djeca su nam postala nesamostalna, njihove manipulativne sposobnosti, osim na tastaturi, su upitne, motorička inteligencija im je sve manja, nemaju snage ni koordinacije, zdravstveno su sve osjetljiviji. A te promjene u njihovim sposobnostima posljedica su prevelike roditeljske kontrole, prevelike zaštite u obitelji, školi i zajednici, utjecaju sjedenja pred televizorima i računalima.

– Pitate se zašto bi netko radio vrtić u šumi, a ne u nekom lijepom ugodnom prostoru. Kad pogledate prošlost, ljudi su tri milijuna godina bili u šumi, a zadnjih trideset godina u zatvorenom prostoru. Djeci je oduvijek bilo mjesto vani. Sad smo mi izmislili da je sve dosad bio evolucijski promašaj i da djecu trebamo čuvati ko bubreg u loju. No tih trideset godina je pokazalo da smo zaribali, i to jako. Primijetili su to ljudi koji se bave djecom – pedijatri, pedagozi, odgajatelji, i sami roditelji. Danas devetogodišnjaci ne mogu skočiti na kamen visine stolice nego to čine u etapama, najprije se polegnu na trbuh pa legnu pa se okrenu i onda stanu na njega!

Iz teksta Korado Korlević o povratku djece u prirodu: U šumskom vrtiću puževi su evergreen

 

dr. sc. Stanislav Peharec, somatoped i svučilišni profesor

– Današnja generacija roditelja brine o djeci više od bilo koje dosadašnje generacije, a djeca nikad nisu bila zapuštenija. Zapuštenost ne ovisi o tome jesmo li djetetu kupili brendirane tenisice ili mobitel. Nije važno koliko smo novca investirali, već koliku smo pažnju, brigu, ljubav tom djetetu dali, pa i znanje o nužnosti tjelesne aktivnosti, dakle sve ono što je životno važno.

– Izrazito mala pažnja pridaje se razvoju dječjeg tijela, motorike, posture i stopala. Potpuno je zapuštena i zanemarena tjelesna aktivnost djece, počevši od tjelesnog odgoja koji je maknut iz vrtića pa gotovo i iz škola…Danas postoji samo fiktivna ideja da brinemo o djeci. Sve više shvaćamo potrebu, ali nemamo vremena, snage, volje, a često ni znanja ni kompetencije.

Iz teksta Stanislav Peharec: Nikad roditelji nisu više brinuli o djeci, a djeca nikad nisu bila zapuštenija

 

Sanja Ivanušević Grgas, psihologinja i praktičarka terapije igrom

– Djeca se razvijaju isključivo kroz kontakt s drugim ljudima i uz mnogo senzornih, motoričkih podražaja i mogućnosti. To se najbolje uči kroz nestrukturiranu igru, dakle onu igru kroz koju mi ne vodimo dijete, nego ga puštamo da se samo igra, da istražuje, da razvija simboličku igru i da nije stalno pod vodstvom odraslih.

– Igra je biološki nagon. Postoje senzori u mozgu za igru. Evolucijski se pokazalo da što se jedinka više igra, bolje opstaje. Putem igre djeca razvijaju svoj mozak te cjelokupni razvoj – govora, jezika, komunikacije, inteligencije te socio-emocionalnih vještina.

Iz teksta Zašto je igra najvažniji dječji posao?

 

Ljiljana Buršić, fizoterapeutkinja

– Vrlo je važno da djeca provode što više vremena na svježem zraku. Zato, roditelji, potičite svoju djecu da budu što aktivnija, da se što više kreću. Dozvolite im da hodaju po prirodno neravnim površinama, po travi, pijesku, kamenčićima. Neka se penju po zidićima i neka što više vremena provode u prirodi jer prirodno okruženje potiče razvoj motoričkih i spoznajnih vještina.

Iz teksta Stručnjaci preporučuju bicikl bez pedala