Bilo je teško, ali sad dojimo bilo kad i bilo gdje

27.08.2019 / Piše Anita Marenković

Na izmaku sam snaga. Plačem od umora. Ali uspijevam. Beba male porođajne težine izvanredno dobiva na kilaži samo od mojeg mlijeka…

Ne, ovo nije priča o tome kako je dojenje lako. Mislila sam da sam u životu već svašta prošla i preživjela. Mislila sam da sam jaka. Samouvjerena. Da sam u godinama kada su strahovi i suze iza mene. Ipak, više nisam u dvadesetima. Mislila sam da mogu sve. I onda sam postala mama.

S razlogom kažu da je majčinstvo najljepši i najteži ‘posao’ na svijetu. U trenutku kada ugledaš svoju bebu zaboraviš na sve bolove i instantno voliš to malo biće više nego što si znala da uopće možeš voljeti. Istovremeno, shvatiš da nemaš pojma što radiš. Misliš da sve radiš krivo. Ludovanje hormona i baby blues ne pomažu i stalno se javlja neki grozan glas u tvojoj glavi koji ti govori da možda ipak nisi vrijedna te bebe koja je tako savršena, u svakom smislu te riječi. Strahovi i suze opet su tu.

Štrajk dojenja

Dojenje započinje uspavanom bebom koja kao da nema snage za sisanje. Javljaju se bolne bradavice, zastoj mlijeka, temperatura, a onda i štrajk dojenja. Javlja se opet onaj zločesti glas: ‘Čekaj, i bebe znaju štrajkati? Pa toga nema u literaturi o dojenju koju sam počela čitati još u trudnoći. Sigurno nešto krivo radim. Što sad?! Da poslušam okolinu koja kaže da nemam dovoljno mlijeka?’

Dovoljan je pogled pun potpore koji mi muž uputi. On, kao i ja, zna da je stvaranje mlijeka u ženinom tijelu stvar ponude i potražnje. Znanje je moć. U glavi u kojoj vlada kaos zbog hormona, bolova i neispavanosti, ipak se začuje neki drugi glas, koji prkosi onom zločestom: ‘Mlijeka imam dovoljno za svoju bebu. Saberi se. Sada si mama. Beba te treba. Čitaj dalje, mama. Traži nove izvore. Budi uporna. Pitaj pomoć, mama. Prihvati da ne možeš sve. Prihvati da ne moraš sve. Sada tvoje novorođenče treba tebe. I dojenje. Kao hranu. Utjehu. Sigurnost. Ljubav. Kućanski poslovi mogu čekati. Posjete također.’

Beba plače na svakom podoju po danu, a po noći jede mirno. Pokušati ću je i po danu njihati, dojiti dok hodam, hraniti u snu i polusnu. Uspijevam. Na izmaku sam snaga. Plačem od umora. Ali uspijevam. Beba male porođajne težine izvanredno dobiva na kilaži samo od mojeg mlijeka. Rodine savjetnice za dojenje daju mi vjetar u leđa, objašnjavajući da se radi o prolaznoj fazi i daju mi dodatne korisne savjete.

Dojenje je In

Zaista se radilo o prolaznoj fazi. Tijekom sedam mjeseci dojenja imali smo ih nekoliko različitih. Dojenje prilagođavamo bebi i njenim zahtjevima. Sada dojimo bilo kada i bilo gdje, bez plakanja. Usred dojenja beba mi uputi osmijeh, od čega se rastopim i zaboravim na sve drugo što me okružuje i brine. Osmjehe dobijemo i od prolaznika. Kada god u javnosti vidimo mamu koja doji, uputimo joj blagi osmjeh, kako bi znala da nije sama. Kako bi znala da sve radi kako treba. Idući put kada vidiš mamu dojilju, učini isto, jer dojenje nije lako. Jer želimo da dojenje bude IN.