Cijela trudnoća bila mi je strogo mirovanje, a onda…

28.07.2019 / Piše Mirela Matić

Svaki put kad bih ostala bez snage pogledala bih je i bilo bi mi lakše. Jako sam se povezala s njom, vjerovala joj. Bila bih joj dala vlastiti život u ruke.

Ležim, tipkam a pogled mi bježi prema krevetiću u kojem leži moje klupko sreće. Ako se medu čitateljicama nađe samo jedna žena koju će ova priča ohrabriti, utješiti i smiriti, bit ću presretna.

Čuvati trudnoću nije lako, svaka žena koja je preležala zna o čemu pričam… Počelo je sve dugo očekivanim plusićem na testu. Šok, nevjerica i uzbuđenje…

Cerviks skraćen

No, nije dugo trajalo, i u naš život se uvukao strah. Sasvim običan pregled završio je hospitalizacijom. Cerviks skraćen – tada nisam znala što to znači (kasnije sam na tome ‘doktorirala’).

Ležala sam u bolnici uplašena, uplakana i ne znajući što me čeka. Guglam o skraćenom cerviksu i rezultati su užasavajući…

Dobila sam divnog doktora, ne znam smijem li ga imenovati, ali što se mene tiče voljela bih da cijeli svijet zna za njega. Dr. Davor Zoričić. On mi je vodio cijelu trudnoću i da nije bilo njega ne znam bi li došla do samog termina. Kada sam bila najviše uplašena, izgubljena i kada sam mislila da neću svoju bebicu dovesti do 30. tjedna trudnoće doktor je bio taj koji mi nije dao da se predam.

Cijela trudnoća je bila STROGO MIROVANJE (krevet – toalet – krevet), križanje datuma i maženje trbuha. U tih 8 mjeseci postala sam sve ono što nikada nisam bila – disciplinirana, strpljiva i pozitivna. Nagradu za to sam dobila u obliku predivne djevojčice 22. travnja 2019.

Idemo, rađaonica!

Uskrsno jutro, ja sam se jedva ustala iz kreveta, što od trbuha koji je ogroman, što od nekog čudnog zatezanja. Nikome ništa ne govorim, jer od 37. tjedna trudnoće umišljam sve i svašta. Kako su mi ukinuli mirovanje svaki korak mi zadaje bol i asocira me na trudove (za koje nemam pojma kako izgledaju…)

Dan je nekako prolazio, zatezanje se smirilo i došla je večer. Bila sam na kauču, omiljena serija na programu, kad je odjednom procurila plodna voda. Sledila sam se, uspaničila i doslovce ukopala na mjestu. Zovem supruga da mislim da je to to, da dođe. Čitala sam da ima vremena ako je voda bistra i bez mirisa, no ja sam imala i krvi tako da smo mi krenuli odmah nakon tuširanja za bolnicu. U autu me uhvatio prvi trud, barem mislim da je prvi jer sam ga baš osjetila…

Došli smo oko 22 sata u bolnicu, pregled i dokor kaže 3cm otvorena: “Idemo, rađaonica!”.

Užasan strah

Svih 9 mjeseci sam živjela za dan kad ću roditi, pripremala sam se psihički i fizički. No, moram vam priznati: Na to se ne možeš pripremiti! Srce mi je lupalo kao ludo, bila sam toliko uzbuđena, uplašena. Jako uplašena. Kako sam se cijelu trudnoću brinula hoću li doći do kraja, taj strah se sada pojačao nenormalno. Cijelo vrijeme sam se samo molila Bogu da porod prođe bez komplikacija.

Došli smo na 3. kat i do nas je došla ‘naša’ babica. Odmah na prvu iz te žene je zračila smirenost, znala sam da smo u dobrim rukama.

Priprema za rađaonicu je protekla opušteno i u zezanju, naša babica mi je pokazala koji položaj da zauzmem kad me uhvate trudovi i suprug me zezao da sam za čudo jako poslušna. 🙂

U rađaonici, nakon što su me spojili na ctg, babica mi je dozvolila da šetam. Zamračila nam je sobu, ugođaj je bio baš kućni i opuštajući. Suprug i ja sami, prodisavali smo svaki trud koji nam je došao u susret.

Povraćanje od boli

Nije prošlo puno i stupanj boli je prošao moj prag tolerancije, počela sam povraćati od bolova i nisam više mogla hodati…

Rekla sam suprugu da zove babicu, mislila sam da nema šanse da izdržim ovako satima. Čitala sam da prvorotkinje rađaju dugo, i da bude sve gore i gore. Gdje gore od ovoga pitala sam sama sebe?!

Naša babica je došla, pogledala me onim smirenim pogledom, a ja sam zajaukala da želim epiduralnu jer da neću izdržati one prave trudove. Nisam bila svjesna da su mi trudovi od samog početka na par minuta. Nasmijala mi se i rekla: Dajte da Vas pregledam, kad prođe bol reći ću vam lijepu vijest. Stisnula sam zube, prodisavala bolove i čula je kako mi govori da sam sam otvorena 9 centimetara i da sam u porodu.

‘Znači ništa od epiduralne’, bilo je prvo što mi je prošlo glavom. A onda sam shvatila koliko sam zapravo sretna jer sam tamo bila vrlo kratko, a samo što nisam rodila…

U dobrim rukama

Naša babica imala je najčvršće živce na svijetu. Od bolova sam bila na izmaku snage, a ona mi nije dala da se predam. Bodrila me cijelo vrijeme, govorila mi da sam super, da sve ide tako brzo kao da rađam 3. put. Ja sam ju molila da me ne pušta, i nije. Nije se maknula od mene. Sve je probala sa mnom, samo da mi olakša, i položaj na lijevom, pa desnom boku, na koncu i na koljenima. Što god da mi je rekla ja sam poslušala, vjerovala sam joj jako i znala sam da sam u dobrim rukama.

Toliko se trudila da i sada još uvijek mislim da sam imala nevjerojatnu sreću da sam dobila baš nju.

Svaki put kad bih ostala bez snage pogledala bih je i bilo bi mi lakše. Jako sam se povezala s njom, vjerovala joj. Bila bih joj dala vlastiti život u ruke.

U 3:07 naša princeza došla je na svijet. Babica mi ju je dala na prsa i diskretno kroz koju minutu izašla iz sobe. Pustila nas je da se pomazimo i upoznamo…

Možda me Bog nagradio…

Moja priča sa poroda je čarobna isključivo zbog naše babice Slobodke. Možda me Bog nagradio zbog teške trudnoće, ne znam… Znam samo da ako među Vama ima žena koja ima rizičnu trudnoću, moj savjet vam je ne klonete duhom i da razmišljate pozitivno.

Zapravo svima vam od srca želim jednog doktora Zoričića, i jednu babicu Slobodku. Svijet bi bio puno ljepše mjesto kada bi svi radili svoj posao sa ljubavlju kao oni. Znam da ih neću zaboraviti dok sam živa. Tretirali su me kao ljudsko biće, a ne samo kao još jednu trudnicu.

Puno pusa i pozdrava od mene i moje malene Marina Vite.