Moj prirodni porod u 40-ima

28.07.2019 / Piše Marina Zec

‘Znate, ja Vam baš nisam za te prirodne porođaje’, rekao je liječnik. ‘Ali, moram Vam reći da sam u Vašem uživao.’ Preplavio me val ponosa i zahvalnosti. Nije bilo riječi kojima sam mogla izraziti zahvalnost koju sam osjećala. Pogledala sam primalju i rekla. ‘Hvala.’ ‘I drugi put’, veselo je odgovorila.

Naš se sin rodio u noći punog mjeseca, polagano i prirodno, točno na dan termina.

Iako je trudnoća, od prvog dana, protekla mirno i bez komplikacija, uvijek se, nekako, našao netko izraziti zabrinutost; što zbog mojih godina, što zbog (pre)aktivnog stila života, što zbog činjenice da sam prvorotkinja.

U početku sam se zdušno branila pravdajući se kako su 40-e najljepše godine mog života, kako sam snažnija, zdravija i mirnija no s dvadeset. Zauzvrat bih najčešće dobila pogled pun nevjerice i žaljenja. Čak mi je i ginekolog, kojeg sam odabrala i u kojeg sam imala bezgranično povjerenje, u jednom trenutku, vidno isprovociran ustrajnošću na ‘prirodnom’ porodu rekao: ‘Ne znate Vi što Vas čeka, niste Vi na to spremni.’ Pa naravno da nisam spremna, kako bih i bila kada nikad prije nisam rodila, ali zar kao ŽENA sa zdravim reproduktivnim sustavom mogu biti spremnija od ovoga?!

Borba sa sustavom

Još sam zarana, negdje u 5 mjesecu trudnoće, shvatila da me čeka ‘borba’ sa sustavom, svima onima koji me, kao stariju prvorotkinju, trpaju u skupinu većeg rizika. Rizika od pobačaja (imala sam ga par godina prije), rizika od kromosomskih anomalija, gestacijskog dijabetesa, povišenog krvnog tlaka… i svih mogućih komplikacija koje bi nas mogle zadesiti. A ja sam čvrsto odlučila trudnoću provesti u miru, bez mjesečnih ginekoloških i dijagnostičkih pregleda, bez medikamenata, suplemenata minerala i vitamina…bez amniocentoze!

Ginekologica primarne zdravstvene zaštite ostala je nemalo iznenađena odlukom da se neću podvrći zahvatu koji je, izračunala sam, podjednako rizičan kao i rođenje djeteta s Down-ovim sindromom. Odbila sam i druge prenatalne testove iako sam, vjerojatno malo poljuljana stručnim savjetima, crvić sumnje ipak odlučila ‘umiriti’ i mail-om zakazala termin 3D ultrazvuka u jednoj privatnoj zagrebačkoj poliklinici. Nedugo zatim primila sam telefonski poziv. Gospođa s druge strane, zaposlenica Poliklinke, zabrinuto me upitala želim li možda raniji termin, jer, kao što znam, pobačaji se, ako nešto ne bude u redu, vrše do 16 tjedna. Mirno sam joj odgovorila da je termin koji sam zakazala onaj koji želim i da će sve biti u redu.

Zapravo sam, kad bolje promislim, često u tih 7 mjeseci, od kad je trudnoća potvrđena, različitim ljudima ponavljala kako će sve biti u redu. Čak su se i moji učenici čudili odluci da radim do pred sam kraj trudnoće, kad su navikli, a i nekako je ‘normalno’, da većina nastavnica na rodiljni dopust odlaze brzo nakon utvrđivanja trudnoće. I tako sam, vjerujem nehotice i sasvim neplanirano, u glavama većine s kojima sam se susretala u tom razdoblju, svrstana u kategoriju, u najmanju ruku, neobičnih trudnica.

Ispočetka mi je to bilo zabavno, poslije mi je počelo smetati pa sam prestala s oduševljenjem pričati o ljepotama trudničkog razdoblja, o prirodnoj trudnoći, o razmišljanju o porođaju kod kuće. Shvatila sam da je, očito, negdje putem, trudnoća proglašena bolešću i kao takva stavljena pod “pasku” bolnica, liječnika, dijagnostičara, farmaceuta, i tko zna koga i čega sve ne…daleko od žene same, obiteljskog okruženja i primateljske skrbi.

U Rodinoj trgovini u Zagrebu, koju smo posjetili u potrazi za odgovarajućim platnenim pelenama i maramom/nosiljkom, naišla sam na knjigu Prirodni porođaj Ine May Gaskin, vjerojatno najpoznatije svjetske primalje. Svidjelo mi se što je koncipirana tako da je prvi dio posvećem istinitim pričama s poroda iz pera rodilja, ali i primalja koje su u porodu aktivno sudjelovale. Knjiga je odmah, pored Odentov-ove Preporod rađanja, postala svojevrsna Biblija planiranja poroda. Iščitali smo je više puta, ja iznova od korica do korica, partner dijelove koje sam mu ‘servirala’. Iako sam, razmišljajući o porođaju, zamišljala porod u bazenu, okružena obitelji, zbog brojnih prepreka (zakonskih i praktičnih), a dijelom i obzira prema partneru (nikad nije izrazio direktno protivljenje, ali sam imala dojam da bi radije prisustvovao porodu pod ‘kontrolom’ liječnika), negdje po putu odustala sam od te maštarije i pomirila se da će, ovog puta, to ipak biti u bolnici.

Podrška partnera

Poznavajući moj strah od bolnice i liječnika uopće, partner je pristao biti na porodu, kao i na sve što sam smatrala važnim da bih se osjećala sigurno i mirno. Zapravo sam željela biti sigurna da će me svi ‘pustiti’ da u miru, polako i bez induciranja, ubrzavanja ili kakvih drugih postupaka koji se u bolnicama rabe, rodim naše dijete.

Pristao je tako i na iscrpno informiranje o svim mogućim lijekovima i postupcima nerazumljiva naziva: infuzija oksitocina, prostaglandin, epizotomija, epiduralna …

Dogovorili smo se sastaviti naš plan porođaja, kao sažetak svega što želimo, ne želimo ili odbijamo, kako bismo u svakom trenutku, ako netko od prisutnih predloži kakvu intervenciju, znali o kakvom se postupku radi, koje su indikacije, prednosti i rizici. Znala sam da ću jedino ako se oboje informiramo o svim fazama porođaja i svemu što za vrijeme pojedine faze možemo očekivati, moći biti mirna i opuštena. Sigurnost mi je ulijevalo i to da će partner biti pored mene i da će, ako se nađem u stanju posvemašnjeg ludila, bez mogućnosti razumnog rezoniranja, on biti taj koji će za nas oboje donijeti ispravnu odluku.

Vjerovala sam da će se Plan svidjeti svima koji budu dio našeg porođaja, da će im biti drago što smo informirani i spremni. Kako li sam se samo prevarila.

Još jedna stvar me je u toj našoj pripremi mučila. Nikako nisam mogla vizualizirati sebe u bolničkom krevetu, u rađaonici, sobi za babinjače (grozna li naziva) i bila sam sigurna da bi mi olakšalo kad bih prije poroda imala priliku vidjeti rađaonicu. Spomenula sam to svom ginekologu, par tjedana prije termina, na što je odgovorio da to baš nije uobičajeno, ali da bih možda mogla doći u nedjelju, jer je vikendom situacija obično mirnija i da je baš u nedjelju prije termina u smjeni iskusna i susretljiva primalja.

Obilazak rađaonice

To nedjeljno jutro, 5 dana prije termina, došla sam na ginekologiju, dežurna sestra je pozvala doktora, preporučio je da, usput, izmjerimo tlak i poslušamo otkucaje srca. Nevoljko sam pristala, najviše zbog želje da mu ugodim. Naime, iz redovnih je pregleda, na moju molbu, već na početku isključio vaginalne preglede, pažljivo je slušao sve moje želje na čemu sam mu bila neizmjerno zahvalna. Potajice sam priželjkivala da porod bude baš u njegovoj smjeni.

Nakon kratkog telefonske najave uputio me na odjel rodilišta/rađaonice. Vrata rađaonice otvorila je kratkokosa primalja, srednjih godina, blagog pogleda i ugodna lica. Ukratko sam ispričala razlog dolaska i strahove koje želim umanjiti. Napomenula sam da bih voljela roditi na stolčiću jer sam čitala da ga pulsko rodilište ima i koristi. Odmah mi je dala da ga isprobam.

Sjedila sam na stolčiću pričajući o planu poroda, tražeći odgovore na pitanja koja su me mučila; koliko nakon početka trudova mogu ostati kod kuće, kad je krajnji rok za akciju, koliko dugo će, nakon pucanja vodenjaka, liječnici pustiti da sve ide svojim tijekom, je li moguće da dobijem sve što smo u Planu naveli… Pažljivo je slušala što sam govorila i strpljivo odgovarala na sva pitanja. Rekla je: ‘Tražite sve što želite, trudit ćemo se ispuniti sve vaše želje, ako bude mogućnosti, ali to najviše ovisi o doktoru u smjeni.’  To mi je bilo dovoljno.

Visok tlak

Došao je dan sljedećeg pregleda. Bio je četvrtak, prekrasan sunčan dan, dan prije termina. Nakon jutarnje šetnje šumom, osjećala sam se odlično. Dok sam se namještala za praćenje otkucaja srca, hvatala me uobičajena nervoza. Naš sin je bio vrlo živahan, ali kao za inat, kad bi me prikopčali na taj uređaj za mjerenje otkucaja srca, naglo bi prestao s aktivnošću, ‘skrivao’ se ili što već…i cijelo to iskustvo mi je uvijek bilo blago nelagodno.

Tlak je taj dan bio nešto viši, od uobičajenih 120/70, skočio na 140/90, što je sestru malo zabrinulo. Kako patim od sindroma ‘bijele kute’ nisam tome pridavala veću pozornost. Tik pred terminom sam, okrećem se po onom krevetu ‘hvatajući’ otkucaje srca, pa normalno je da mi tlak skače. Saznala sam da je, u međuvremenu, telefonski kontaktirala mog ginekologa i da me, s obzirom na sve, treba zadržati u bolnici.

Nisam smatrala da je malo viši tlak razlog za paniku i opcija ostajanja u bolnici do poroda nije dolazila u obzir, što sam joj i rekla. Ustrajala je u namjeri da ostanem u čekaonici i pričekam doktora. Nazvala sam partnera, ukratko mu ispričala tijek događaja i molila da progugla porast tlaka u trudnoći, moguće rizike, simptome…zapravo da spremim argumente, ako mi budu trebali. Ubrzo je i ginekolog stigao, uveo me u ambulantu i ono što se događalo sljedećih 30-ak min do sat vremena je izgledalo kao bezuspješno međusobno uvjeravanje.

Hospitalizaciju i predloženo induciranje poroda sam, pritiscima unatoč, pokušavala odbiti na što mirniji i uljudniji način. I moj ginekolog i njegova kolegica (koju je u međuvremenu pozvao) pa i sestra, svi su me upozoravali da odbijanjem ostanka u bolnici ugrožavam svoj život i život djeteta. Nisam mogla vjerovati da toliku paniku dižu zbog malo povišenog tlaka i uporno sam molila da mi kažu o čemu se, zapravo, radi. Imala sam osjećaj da nešto prešućuju i da me žele zadržati zbog sumnji većih od trudničke hipertenzije.

Preeklampsija

U jednom trenutku ginekolog me pitao ‘Znate li Vi što je preeklampsija?’. ‘Preeklampsija? Naravno da znam, mama je imala peeklampsiju u trudnoći.’ Čim sam izgovorila tu rečenicu zažalila sam što se nisam ugrizla za jezik. ‘Eto vidite, ta peeklampsija je nasljedna i Vi ste je, očito, naslijedili od majke’. Preeklampsija. Toliko mi je puta ispričala kako je jedva živu glavu izvukla, a meni niti jednog trenutka nije palo na pamet istražiti to, po život opasno, stanje. U jednom trenutku ginekolog je viknuo ‘Do sada sam slušao sve Vaše želje, sad je dosta! Tko će biti kriv ako Vam se nešto desi?’

Mislim da nikada u životu nisam bila mirnija i sigurnija u ono što izgovaram. Tiho sam, očiju punih suza rekla: ‘Ja sam odgovorna za svoj život i život svog djeteta, potpisat ću sve što je potrebno, ali idem kući’. Svi su izašli iz prostorije, a ja sam iskoristila vrijeme da u pomoć pozovem partnera. Osjećala sam da više neću imati snage boriti se sama. Došao je brzo. Tiho sam mu rekla da liječnici predlažu hospitalizaciju i induciranje poroda. Hvala nebesima na knjizi Ine May, i svim stranicama koje je pročitao i stručnim izrazima koje je naučio. Pogledao me je, pa ginekologe i mirno rekao: ‘A što ako pobrzamo otvaranje a trudova ne ne bude? I sve završi carskim rezom?’. Ginekolozi su se šutke pogledali i izašli. To je moj partner!

Dobila sam izjavu o napuštanju bolnice na vlastiti rizik, obećala sam da ćemo pratiti stanje i tlak i na najmanje pogoršanje doći u bolnicu. Pristala sam na tzv. dnevnu bolnicu koja podrazumijeva dolazak na pregled dva puta dnevno: ujutro i navečer. Obećala sam da ćemo ponovno doći oko 19 sati. Bila sam ljuta kad sam shvatila da je već skoro 16 sati i da sam veći dio dana provela u bolničkoj ambulanti. Žurila sam kući informirati se malo bolje o preeklampsiji. Saznala sam da se pouzdano može dijagnosticirati tek ako je istovremeno uz visok tlak prisutna i proteinurija tj. koncentracija proteina u 24 satnom urinu. Gladna i iscrpljena, s veseljem sam pristala na prijedlog da, u međuvremenu, nešto pojedemo. Velika salata s piletinom bio je moj zadnji obrok.

Topli mlaz. Vodenjak!

Nešto prije 19 sati krenuli smo prema rodilištu. Tijek je bio sličan, osim što sam ovaj put raspolagala novim informacijama. Zadovoljno sam priupitala nije li za neosporno utvrđivanje preeklampsije potrebno i provjeriti koncentraciju proteina u urinu? ‘Vi se niste predomislili?’, pitao me ginekolog. Uputio me je na mjerenje tlaka (koji je i dalje bio 140/90), obećala sam da ćemo kupiti tlakomjer i redovno mjeriti situaciju, da ću urin skupljati u staklenku i da se ponovno vidimo ujutro.

Tlakomjer su nam u ljekarni, budući da je radno vrijeme prošlo, jedva prodali. Dok sam u automobilu čekala partnera osjetila sam lagane grčeve. Iako ništa slično tome nikad prije nisam osjetila, pripisala sam to tzv. lažnim trudovima. Čitala sam o Braxton-Hicksovim kontrakcijama kao bezopasnim vježbama, tj. pripremama maternice za prave trudove.

Kući smo došli nakon 21 sat i shvatila sam da, iako je službeni termin poroda sutra, još nisam spakirala torbu za bolnicu. Nekako sam, svo vrijeme, imala osjećaj da ćemo termin prešišati i očekivala sam miran i opušten vikend. Odlučila sam se torbom pozabaviti u nedjelju. Žudila sam sam za toplim tušem i mekim krevetom. U jednom mi se trenutku učinilo da osjećam curenje toplog mlaza. ‘Nije valjda vodenjak?’, pomislila sam i brzo utrčala u kupaonicu. Na gaćicama je bila velika crvena mrlja krvi. Prestravila me. Krvarenje sigurno nije dobar znak. Prvi put sam se, od početka trudnoće, ozbiljno zabrinula.

Odlazak u rodilište

Na brzinu sam u torbu potrpala uloške, rezervne i mrežaste gaćice, papuče, dva ručnika, sapun, četkicu i pastu za zube. Sve drugo nije mi bilo važno. Sve osim Plana kojeg još nismo stigli isprintati. Dogovorili smo se poslati si ga na mail i, ako nastupi frka, dati na čitanje u elektronskom obliku.

U bolnicu smo stigli nešto nakon 23 sata, krenula sam prema odjelu, a partner je ostao na prijamu riješiti papirologiju. Primalja u smjeni je, nakon što je vidjela količinu krvi na ulošku, tiho rekla: ‘Sad Vas sigurno više neće pustiti kući.’ Dok sam čekala dežurnog ginekologa počeli su snažni bolovi u donjem dijelu leđa, toliko jaki da nisam mogla stajati, morala sam sjesti.

Ubrzo je došao partner, zamolila sam ga da mjeri razmake među trudovima. Nisam vjerovala kada je rekao da su razmaci kraći od minute. Kako kraći od minute?! Pa ne mogu samo tako doći odjednom i odmah kraće od minute. Ginekolog u smjeni nezainteresirano je konstatirao da kontrakcije jesu pravi trudovi, da sam otvorena 2 cm i da mogu računati na tempo otvaranja oko 1 cm svakih sat, sat i pol.

U predrađaonici

Brzo sam izračunala da bih mogla roditi za 10-ak sati. Primalja me povela u rađaonicu, pokazala mi ormar u koji mogu odložiti stvari i povela u prostoriju u kojoj je bio stol, toalet i tuš. Iako smo u Planu naveli da je ne želimo, ipak sam se odlučila za klizmu (klistir). Činilo mi se da ću tako biti opuštenija i mirnija. Dobila sam bolničku spavaćicu (naravno da se, u svoj onoj strci, svoju pidžamu nisam sjetila ponijeti) i krenula za primaljom prema sobi, predrađaonici. Odmah su me prikopčeli na fetalni monitor i ostavili u sobi.

Partner je ubrzo donio nekakav papir i tiho prišapnuo: ‘Trebaš potpisati suglasnost, ali sumnjam da hoćeš kad pročitaš na što bi sve unaprijed trebala pristati.’ Rekao mi je da su ga uputili da ode kući i odmori se jer se noćas sigurno ništa značajno neće dogoditi. Osjetila sam kratku nelagodu od same pomisli na ostanak u bolnici bez Plana i nekoga tko bi mi držao stranu, ako ustreba. Opet, htjela sam ga imati odmornog, svjesnog i prisutnog kad krene prava akcija. Kratko smo se pozdravili i ostala sam sama, u mračnoj sobi, prikopčana na fetalni monitor. Sklupčala sam se što sam bolje mogla, u takvom položaju sam lakše podnosila trudove.

U polusnu…

A trudovi su se izmjenjivali u pravilnom ritmu i postajali sve jači i jači. To što je partner odlučio biti sa mnom na porodu bilo mi je važno i zbog svih onih tužnih priča žena satima prepuštenih samima sebi u bolničkih sobama. Ali meni je ta samoća odgovarala. Samo mi je, nakon nekog vremena, počeo smetati uređaj za praćenje otkucaja srca, ograničavao mi je mogućnost mijenjenja položaja pa sam ga, nakon nekog vremena, iskopčala.

Sjećam se da mi je bilo naizmjence vruće pa hladno, otkrivala sam se i pokrivala. Vrijeme je jako sporo prolazilo. Između trudova sam uspijevala odrijemati, zapravo mi se sve činilo kao neki polusan, neko polusvjesno lebdenja između sna i javi. Sličan osjećaj kao tik pred buđenje iz dubokog sna. Bol se svakim trudom pojačavala, dostizala vrhunac, polako stišavala, pa iznova… Sjetila sam se opisa iz knjige: poput surfanja na ogromnom valu energije.

Ti su mi vrhunci bili izrazito bolni. Znam to jer sam, trudeći se, valjda, olakšati bol, stiskala i trljala nožne članke, toliko snažno da su krvarili. Disanje je došlo prirodno: dugo i polagano, kao po knjizi…ali u opuštanju sfinktera i vizualizaciji otvaranja zdjelice sam potpuno zakazala. Tek sam sutradan, nakon što je 10-ak sati dobrano prošlo, shvatila da mi je zdjelica, kao i cijeli donji dio tijela zgrčen i da našem sinu vjerojatno otežavam putovanje kroz porođajni kanal.

Oko 7 ujutro poslala sam partneru poruku da ne zaboravi plan poroda i ponese glazbu koju sam prethodnih mjeseci slušala. Čudno da, iako smo u Planu naveli da, ako osjetim potrebu, želim jesti i piti, ni hrana, ni piće mi svo to vrijeme uopće nisu pali na pamet. Nisam osjećala niti glad, niti žeđ.

‘Krevet je samo za trudnice!’

Partner je brzo došao, a s njim i jutarnja vizita. Prva je ušla primalja i brzo podigla rolete uz komentar da je u sobi premračno i da moramo pustiti malo svjetla i zraka u sobu. Ušla su dva liječnika: moj ginekolog (čija je smjena očito završavala) i liječnik koji je preuzimao jutarnju smjenu. Pozdravio nas je i nježno me upitao smije li me pregledati. Ugodna li iznenađenja. Cijelu me trudnoću nitko to nije pitao. Zapravo, kad bolje razmislim, nikad u životu me niti jedan liječnik nije pitao dozvolu za pregled. Kratko je konstatirao da je sve u redu, ali da će sve skupa malo potrajati, da prirodan porođaj može ići, ali da ćemo, u tom slučaju, češće pratiti otkucaje srca. Kako češće? Znači stalno?! Nije to ono što sam u planu poroda napisala i željela ali ako je to žrtva koju moram podnijeti, da me i dalje puste u miru, nekako ću preživjeti.

Kratko sam prošetala, protegnula se, sjela na pilates loptu, ali mi hodanje nije godilo. Vratila sam se u krevet i u njemu provela većinu vremena, mijenjajući položaje koliko su mi one elektrode, prikopčane na trbuh, dozvoljavale. Partner je sjedio na stolici pored kreveta i pokušavao uhvatiti malo sna. Bilo mi ga je žao pa sam ga pozvala da legne pored mene. I baš, niti 5 minuta nakon što sam ga uspjela uvjeriti da je to ok, ušla je primalja i prekorila ga. Pitala sam zašto se ne može malo odmoriti i on, pa krevet je dovoljno velik za oboje. ‘Krevet je samo za trudnice!’, kratko je odgovorila.

Izmjerila mi je tlak i pitala: ‘Želite da Vam kažem ili ne?’ Pa naravno da želim. Zar vam svima to još uvijek nije jasno, iako sam izrijekom napisala, i potpisala, da želim biti upoznata sa svim dijagnostičkim postupcima i rezultatima, pomislila sam. ‘140 sa 90.’ Ok, dakle bez promjene. Nakon što je izašla predložila sam partneru da ponovno legne pored mene, bila sam sigurna da će nas sad neko vrijeme pustiti na miru. Odmahnuo je glavom i nastavio drijemati na stolici.

Obješena o paravan

U sobi je bio mrak, glazba je tiho svirala…a ja sam se napokon sjetila opustiti zdjelicu, lagano sam otvorila usta (jer je, čitala sam, teško imati otvorena usta i stisnut sfinkter), nastavila duboko disati i utonula u poznati polusan. Primalje su, u sljedećih par sati, dolazile nekoliko puta, vidjela sam obrise kroz odškrinuta vrata, provirile bi unutra i ponovno pritvorile vrata. Osjećala sam neizmjernu zahvalnost za mir u kojem su nas puštale. Kao kakva divlja životinja, koja u mračnoj špilji traži da u miru, daleko od svih, donese na svijet novi život.

Često sam pogledavala na zidni sat i s protekom svakog novog sata bodrila se da je trenutak porođaja još malo bliže. Ali sati su prolazili, a ja još uvijek nisam bila potpuno otvorena.

U jednom sam trenutku osjetila nalet mučnine i povratila. Sjetila sam se da je povraćanje znak da porođaj počinje. Sjetila sam i da gravitacija može pomoći pa odlučila prošetati, ako se hodanje sobom može nazvati šetnjom. Ne znam koliko hodanje pomaže, ali meni je bilo izrazito bolno. Dok sam se prisiljavala ostati na nogama osjetila sam snažnu potrebu ‘objesiti se’ o nešto. Čitala sam da na primateljskoj Farmi Ine May tome služi užad koja visi sa stropa. Ali jedino na što sam se u sobi mogla objesiti bio je paravan. I, začudo, dobro je poslužio.

I baš dok sam tako ‘visila’ s paravana ušla je sestra. Izraz lica je teško opisati, poviknula je. ‘Šta to radite, past ćete i Vi i taj paravan na Vas.’ Brzo je podigla roletnu i predložila da sjednem na pilates loptu, umjesto da visim s paravana. Ali pilates lopta mi, iako za računalom na njoj stalno sjedim, nije odgovarala. Jedva sam čekala da primalja izađe i da se ponovno ‘objesim’. Nakon što me par puta zatekla u istom položaju, prestala me upozoravati.

I tako se polako približio i kraj druge smjene, što sam saznala od primalje koja me pregledala, konstatirala da sam potpuno otvorena i da je vrijeme za rađaonicu. Još mi je rekla da se držim, da sve ide dobro, da je gledala kako dišem, da to jako dobro radim i da nam želi sreću. Bila sam tužna što odlazi i što ćemo ponovno, novim liječnicima i primaljama u smjeni, morati objašnjavati što želimo. A tko zna koliko će sljedeća smjena biti susretljiva prema ‘čudnom’ paru.

Partner je rekao da je pravo vrijeme da ode nešto pojesti i popiti kavu prije velikog Grand finala. Primalja se složila uz napomenu da to neće još koji sat. A ja sam se čudila zašto sve skupa toliko dugo traje. Gotovo dvadeset sati od početka prvih trudova. Nekako sam, uz prirodan, zamišljala i lagan i brz porod. A dvadeset je sati daleko od brzog.

U rađaonici

Premjestili su me u rađaonicu, na neko svemirsko čudo od kreveta. Primalja mi je pojasnila da su to posebno kreveti dizajnirani tako da se lako mogu transformirati u bilo koji položaj koji mi, u nekom trenutku, odgovara. Pročitala je da želim položaj na stolčiću i pokazala mi ga je u kutu sobe, ali mi je savjetovala da ipak razmislim o standardnom porođaju na krevetu. Stolčić je nepraktičan, jer kod poroda na stolčiću liječnici moraju klečati ili ležati na podu. Pozdravile smo se, izašla je, a ja sam opet ostala sama. Ovdje, nažalost, roleta nije bilo. Veselilo me što će brzo pasti noć, nadala sam se još malo odkunjati u mraku i miru.

‘Ona’

Odlučila sam, kad sam već tu, isprobati malo to čudo od kreveta. Probala sam micati neke poluge, gurala ručke, ali bezuspješnno. Dok sam se tako okretala i tražila ugodan položaj, u dnu sam prostorije odjednom opazila Nju.

Ne znam koliko je dugo stajala tamo, tako je tiho i nečujno ušla da nisam ni primijetila da više nisam sama. Pogledi su nam se sreli, a mene je preplavio neopisiv osjećaj sreće i zahvalnosti. Oči su mi se napunila suzama. Primalja koja me gledala bila je ona ista primalja koja me je pet dana prije primila na Odjel, ista ona koja je umirila sve moje strahove, koja me hrabrila da budem uporna i jasna u svemu što želim. I tad sam shvatila zašto je sve tako dugo trajalo. Pa mi smo cijelo vrijeme čekali Nju! Osjećala sam se blagoslovljeno.

Od tog sam trenutka znala da će sve proći u redu. Zanimljivo je da se u svoj toj pripremi za prirodni porođaj Nje uopće nisam sjetila. Priželjkivala sam svog ginekologa u smjeni, njegovu mirnoću i susretljivost, a primalja koja je pri prirodnom porođaju od liječnika važnija, mi uopće nije pala na pamet. Ubrzo nam se pridružio i partner, upoznao novu primalju i, kad je shvatio o kome se radi, licem mu je prešao izraz olakšanja. Brže bolje je pitao koliko bi dugo porođaj još mogao trajati, odvratila je da će brzo, sat-dva najviše. Znat ću to kad dobijem poriv za kašljanjem.

Pitala me želim li da ostane u rađaonici ili bismo radije bili sami. Kako su se bolovi intenzitetom počeli opasno bližiti mojoj granici izdržljivosti zamolila sam je da ostane. Osjetila sam potrebu skinuti bolničku spavaćicu. Iako je bila poprilično komotna za moju konstituciju osjećala sam da me sputava, guši i steže.

Predložila mi je da probam četveronožni položaj. Spremna isprobati sve za olakšanje trudova skinula sam spavaćicu, okrenula se licem prema krevetu i oslonila na laktove i koljena. Pitala me je želim li probati tople obloge. Toplo ulje mi je godilo na početku truda, ali mi je, kako se vrhunac truda približavao, dodir sve više smetao. Istovremeno sam osjećala i silan pritisak na mokraćni mjehur. Sjetila sam se da već satima nisam mokrila. Put prema toaletu trajalo je cijelu vječnost. Sa svakim trudom morala sam stati, pridržati se zid i tek nakon što bi trud završio nastaviti dalje. Bezuspješno sam pokušavala mokriti, iznova i iznova, jednostavno nisam mogla iscijediti ni kapljicu.

‘To je Vaš porod!’

U sobi je moja ekipa pokušavala transformirati krevet u druge položaje. Nije im išlo ništa bolje no meni. Kad sam se već pomirila da će u ovoj fazi mokrenje biti nemoguće, primalja me pitala želim li da mi pomogne. Iznenađeno sam pitala: ‘Zar Vi to možete?’. Nasmijala se: ‘Naravno da mogu, samo niste to naveli u planu poroda, pa moram tražiti, kako ste ono napisali ‘usmenu ili pismenu suglasnost’.’ Mislim da sam se tada, od dolaska na Odjel, prvi put od srca nasmijala. Spretno je uvela kateter, uz malu partnerovu asistenciju. Osjetila sam golemo olakšanje. Čak mi se činilo da su i trudovi postali manje bolni. Znalački me pogledala i rekla: ‘Sad ću vas malo pustiti same, brzo će to krenuti.’

Sjetila sam se našeg razgovora. Tada sam je između ostalog pitala i kako liječnici gledaju na prirodnije načine ubrzavanja porođaja: ljubljenje i stimulaciju bradavica. Vragolasto se nasmijala i rekla: ‘Gledajte, nije to baš uobičajeno, ali nemojte se nipošto ustručavati raditi sve što Vama odgovara, ne obazirite se na riječi i poglede liječnika, to je Vaš porod i Vi kreirate kako će izgledati.’ Dakle to je to. Pušta nas da malo prirodno poguramo stvar. Ali meni, nažalost, nije bilo niti do ljubljenja, još manje do dodira.

Pitala sam partnera je li umoran. Priznao mi je da nije očekivao da će toliko dugo trajati, i da već polako priželjkuje kraj. Tek sam tad primijetila da je partner u rađaonicu unio tablet i da prostoriju ispunjavaju ugodni zvukovi poznate glazbe. Nisam bila sigurna hoće li glazba u rađaonici proći, nadala sam se da je, u gužvi, liječnici neće primijetiti. Primalja mi je na izlasku rekla: ‘Ne boj se, znam što želiš i ja ću se svim snagama potruditi da to i dobiješ.’

Rađanje na stolčiću

Vrijeme je sporo odmicalo, stalno sam pogledavala na sat, kazaljke kao da se uopće nisu micale. Nešto prije 21 sat osjetila sam onaj poriv za kašljanjem o kojem je pričala. Zamolila sam partnera da je pozove. Pregledala me je i kratko rekla: ‘To je to, hoćeš li moći sama do stolčića?’ ‘Mislim da hoću.’, odgovorila sam. ‘Pozvat ću liječnike, vi se udobno smjestite. Znam da ti mrak odgovara, ali morat ćemo upaliti svjetla’.

Sjela sam na stolčić, partner iza mene. Lagano sam se naslonila na njega, ali u tom položaju nisam izdržala dugo. Sa svakim trudom imala sam potrebu opirati se rukama o stolčić i nogama o pod. Primalja je ušla, za njom dvoje liječnika. Novi liječnik iz treće smjene i liječnica koje sam se sjećala iz posjete Odjelu. Rasprostrla je plahtu na pod, klekla ispod mene i uz lagano odgurivanje medicinskog ormarića rekla: ‘Evo, mičem sve instrumente.’ ‘A što je s vodenjakom?’ upitala sam. ‘Možda rodite dijete u vodenjaku. Kažu da je to sreća’, dobacio je liječnik.

Naš se sin rodio vrlo brzo. Sjećam se da mi je u jedno trenutku primalja rekla: ‘Vašem sinu baš nije dobro, otkucaji srca se usporavaju, bilo bi dobro da izađe u sljedećem potisku.’ Udahnula sam najdublje što sam mogla, kratko zadržala dah i uz izdisaj koji je trajao cijelu vječnost, tiskala najjače što sam mogla. Sjećam se žarenja toliko jakog da mi se činilo da će mi se međica raspasti pod tolikim pritiskom. Izašla je glavica, a onda je samo skliznuo iz mene. Na izlazu je i vodenjak pukao. Partner kaže da nije vjerovao da toliko tekućine može izaći iz tijela.

Val ponosa i zahvalnosti

Naš se sin rodio u tišini. Čitala sam da ne plaču sva djeca, ali sam unatoč tome očekivala plač. Pitala sam je li sve u redu. ‘Sve je u najboljem redu, apgar 10/10.’ Primalja mi ga je odmah položila na trbuh. Bio je smežuran i ružičast, izdužene glave i dugih noktiju. Ubrzo je izašla i posteljica a s njom i veća količina krvi. Primalja je rekla da ću ipak trebati na krevet, radi pregleda i provjere uzroka krvarenja. Zamolila sam partnera da bude s našim sinom. ‘Sve je u redu, vjerojatno samo jače krvarenje zbog odvajanja posteljice, ne treba ni šivati, međica je netaknuta’, rekao je liječnik. Gledala sam kako partner presijeca pupčanu vrpcu, nakon što je prestala pulsirati. Primalja je našeg sina izmjerila, izvagala i položila mi ga na grudi. Odmah je počeo sisati.

‘Znate, ja Vam baš nisam za te prirodne porođaje’, rekao je liječnik. ‘Ali, moram Vam reći da sam u Vašem uživao.’ Preplavio me val ponosa i zahvalnosti. Nije bilo riječi kojima sam mogla izraziti zahvalnost koju sam osjećala. Pogledala sam primalju i rekla. ‘Hvala.’ ‘I drugi put’, veselo je odgovorila.

U rađaonici smo nas troje ostali još nekih sat vremena. Primalja mi je tiho rekla da, ako želim kući, naglasim to tijekom jutarnje vizite, jer ako sutra – u subotu ostanem u bolnici, neće me pustiti do ponedjeljka.

U ‘Rođene’ samo oni u braku!

Na Odjelu babinjača su već bili upoznati s našim Planom i željom da se dijete i ja ne odvajamo tijekom boravka u bolnici. Primalja koja nas je uvela u sobu rekla mi je da našeg sina mogu, ako želim, premjestiti na krevet do sebe. Privila sam ga uza se i baš kad sam se spremala utonuti u san primalja je ušla u sobu i, pružajući vrećicu slanih štapića i čokoladu, rekla: ‘Muž vam šalje. Nažalost, došli ste prekasno, nemamo vam ništa drugo dati za jelo. Ostavit ću upaljeno svjetlo u toaletu, običaj je da Vas prvu noć ne ostavljamo u mraku.’

Nikako se nisam uspijevala umiriti pod svjetlom koje nam je tuklo direktno u glavu. Nakon nekog vremena sam ga ugasila. Ali se svjetlo, nekim čudom, ponovno upalilo. Odustala sam i zaspala. Jutarnja vizita nas je zatekla u dojenju. Nitko me ništa nije pitao pa nisam ni shvatila da se radi o viziti. Nakon nekog vremena primalja je ušla u sobi s nekim formularima; anketi o zadovoljstvu uslugom i formularom o podacima za novinsku rubriku “Rođeni” i Matični ured. Do tada nisam znala da, u slučaju da majka i otac nisu u braku, u obavijesti o rođenju djeteta piše samo ime djeteta i majke, a otac se uopće ne spominje. Naglasila sam da želim da uz ime našeg djeteta stoji i očevo ime i prezime…ali čini se da sustav takvu mogućnost ne predviđa. I tako su naši roditelji uzaludno kupovali Glas Istre i tražili nas među ‘Rođenima’. Rođenje njihova unuka jedinca nikad nije zvanično objavljeno, a mi, među uspomenama, nemamo izrezak iz novina.

Pitala sam primalju kad možemo kući na što je odgovorila da trčim i hvatam liječnika iz vizite, jer ako ga ne uhvatim ništa od odlaska kući. Potpisala sam izjavu, još jednu u nizu, o dobrovoljnom napušanju bolnice i javila partneru da smo spremni.

Bila je subota popodne kad smo našeg sina doveli kući. ‘A kad dolazi patronažna sestra?’, upitao je. ‘U ponedjeljak.’. ‘Tek u ponedjeljak?!’ izgovorio je vidno iznenađen. ‘Ne brini se, snaći ćemo se.’ Znala sam da ćemo, nakon ovog iskustva znati i kako se brinuti za našeg sina.’

Najljepše životno iskustvo

Naš porođaj je moje najljepše iskustvo u životu. Nakon svih horor priča iz rodilišta nisam mogla vjerovati da sam baš ja koja se bolničkog okruženja i liječnika, malo je reći, bojim, zaista imala porod kakav sam zamišljala. Koliko je to u bolničkim uvjetima moguće. Neizmjerno sam zahvalna svim primaljama, čiju sam prešutnu podršku osjećala svo vrijeme, mom ginekologu koji mi je zadnje tjedne trudnoće učinio mirnijim i opuštenijim i bez koga vjerojatno ne bih upoznala Nju. Zahvalna sam svom partneru na suučesnišvu, našem sinu na iskustvu majčinstva. A povrh svega zahvalna sam Slobodki, našoj najdražoj primalji. I prijateljici.

Svake godine obilježavamo dva važna datuma: Dan planeta zemlje – dan rođenja našeg sina i Međunarodni dan primaljstva, dan naše Slobodke. 🙂