Žao mi je… žao mi je što sam rodila u javnom rodilištu!

20.02.2022 / Povrijeđena i tužna mama

Vrlo sam tužna što na tako lijepom radnom mjestu rade ljudi koji u sebi imaju manjak ljudskosti i empatije. Netko tko je izabrao za svoj životni poziv da pripomogne u donošenju dječice na svijet trebao bi razumjeti i osjećati važnost tog čina za samu majku. Žao mi je što su svoj posao sveli samo na “donijela je na svijet živo i zdravo novorođenče”

Voljela bih s vama podijeliti svoju priču s poroda.

Rodila sam u riječkom rodilištu potkraj 2020. godine. Nisam imala nikakav strah od poroda, a i čula sam samo dobre priče o osoblju koje ondje radi. Možda im je svima kolektivno bio loš dan, a možda sam ja samo imala ‘prevelika očekivanja’. Kako bilo da bilo ni nakon više od godine dana ne mogu se natjerati da se s osmijehom prisjetim jednog tako izuzetno važnog dana u životu svake žene.

U rodilište sam stigla u jedan sat iza ponoći nakon što mi je sat vremena ranije puknuo vodenjak. Zaprimljena sam ljubazno i srdačno i činilo mi se da sam u dobrim rukama. Postavljena su mi pitanja o mojim željama vezanim uz epiduralnu i stolčić, što je svakako za pohvalu. Izjasnila sam se da nemam posebnih želja te sam također pristala na klistir.

S klistirom kreću i moje muke. Nakon prvog klistira nisam uspjela obaviti veliku nuždu te je klistir ponovljen i drugi put. Sam postupak je meni osobno bio poprilično neugodan. Medicinska sestra koja me je po prvi put klistrirala nije uspjela i taj drugi put u pomoć je pozvala kolegicu koja se usput otresla na mene riječima “Samo sebi činite gore dramatizirajući, nama ne!”.

Tad sam shvatila da se ne nalazim u prijateljskim rukama. Potom je uslijedila agonija. Nisam imala nagon za velikom nuždom i pokušala sam to objasniti medicinskim sestrama, no nitko me nije razumio. “Samo Vi šećite, proradit će probava”. To je bio komentar kojeg sam dobila od svakoga kome sam pokušala objasniti da mi se jednostavno ne ide na wc.

Osjećala sam se vrlo posramljeno i nimalo dostojanstveno šećući se malenim hodnikom polugola, ispred wc-a, dok mi je plodna voda obilno otjecala, sluzni čep upravo počeo ispadati, a i počela sam osjećati lagane trudove, te sam doista samo željela negdje sjesti ili leći.

Strogo ležanje na boku i zagrljaji primalje Željke

Nakon malo više od 2 sata koja sam provela pred wc-om, 3:30 sati, smještena sam u rađaonicu broj 4. Moje veselje oko toga što napokon mogu malo prileći trajalo je vrlo kratko. Iako mi je ležanje na lijevom boku i na leđima vrlo godilo, nije mi bilo dozvoljeno. Od mene se očekivalo da ležim samo i isključivo na desnom boku.

I tako bih ja ležala na lijevom boku, a kada bih čula korake ispred rađaonice na brzinu bih se okretala na desni bok kako me ne bi smatrali neposlušnom. Par puta sam prečula korake i onda bi uslijedila jezikova juha i naredba da se okrenem kako mi je rečeno.

U 05:30 sati doktorica me pitala želim li primiti lijek koji će potaknuti otvaranje, s obzirom da sam čitavo vrijeme bila otvorena samo 1,5 centimetra. Pristala sam, iako sam po dolasku u bolnicu naumila odbiti drip ukoliko mi ga ponude, ali jednostavno mi okruženje nije bilo ugodno i samo sam željela što prije okončati tu neugodnu atmosferu kojom sam bila okružena.

U 6 sati sam spojena na Prostin čije je istjecanje trajalo do 10:30. U 7 sati u smjenu dolazi divna primalja Željka o kojoj imam same riječi hvale. Ako mi je porod imalo ostao u lijepom sjećanju to je samo zbog nje i zbog toga što se prema meni ponašala kao prema ljudskom biću. Zauvijek ću joj biti zahvalna na zagrljajima koji vjerojatno nisu u opisu njenog posla, a meni su davali vjetar u leđa i snagu kada sam mislila da više neću moći izdržati.

Najjači bolovi su me ulovili oko osam. Prema riječima primalje Željke – svakih jednu do tri minute, trajali su 15 sekundi, na 12 kapi Prostina. Tih 15 sekundi se u tim trenutcima znalo činiti kao 15 svjetlosnih godina. Tri puta sam povratila.

Suluda pitanja liječnice specijalistice

Bol je bila doista jaka i ja sam u agoniji izvikivala svoju uzrečicu koju koristim i u svakodnevnom govoru “Ubit ću se!”. Nisam time mislila ništa ozbiljno. Ničime nisam davala do znanja da sam suicidalna. Unatoč muci kroz koju sam prolazila, bila sam suradljiva i pristojna.

U 08:30 sati sam i dalje otvorena 1,5 centimetra. Premda sam u bolnicu stigla čvrstog stava da ne želim epiduralnu anesteziju, u konačnici sam promijenila mišljenje. Izvrstan anesteziolog mi je u 9 sati dao anesteziju. Premda je bio prisutan na mom porodu vrlo kratko, ostao mi je u pozitivnom sjećanju.

Zatim je uslijedio savjet moje drage primalje Željke da umjesto što se bacam po krevetu, pokušavam vikati “aaaaa” ili “mmmmm”, i koliko god zvuči neučinkovito, taj savjet me spasio. Svu energiju bih usmjerila na izvikivanje tih slogova.

I onda dolazimo do dijela kada cijeli čin mog poroda izgubi imalo od svoje ljepote. Na porod mi dolazi liječnica, specijalistica psihijatrije. Liječnik kojeg sam do tada vidjela jedan jedini put (u 08:30 kada je utvrdio da sam i dalje otvorena 1.5 cm) je valjda s hodnika bio čuo kako uzvikujem da ću se ubiti pa ju je pozvao.

“Je li dijete planirano?”

“Činite mi se kao nezrela osoba, nadam se da će dolazak djeteta to promijeniti”.

“Imate li i dalje želju da se ubijete?” –  neki su od upita i izjava koje su mi upućene.

‘Doktoru nije bio dobar dan’

Na otpusnom papiru iz rodilišta polovinu stranice zauzima psihijatrijski izvještaj u kojem u zaključku stoji: “EMOCIONALNA REAKCIJA NA STRES” i dijagnoza Z73.1 ISTICANJE CRTA LIČNOSTI”.

To je ono što me je najviše povrijedilo i urezalo se duboko u moju dušu i srce.

Zar je stvarno datum koji sam trebala pamtiti kao najposebniji u cijelom mom životu u drugom planu, naspram razgovora s psihijatrom? Zar je doista bilo potrebno ispisati pola papira A4 veličine o tome kako sam “suradljiva, bez aktualne suicidalnosti, blaže anksiozna itd., itd.” U prijevodu, gomila besmislica ispisanih, jer je liječnica psihijatrica očito morala nešto napisati nakon što ju je opstetričar pozvao.

Primalja Željka se vratila u rađaonicu nakon mog psihoanalitičkog razgovora. Rekla mi je da “doktoru nije dobar dan”, i da se ne brinem jer “ne postoji ništa što žena za vrijeme porođaja može izgovoriti, a da se smatra nenormalnim”. Također mi je kroz šalu rekla da muškarci neće nikada znati kako je nama. Pokušala me utješiti i dati mi do znanja da nisam učinila ništa pogrešno, no bezuspješno.

Nepotrebnih 6 šavova i prekrasni zlatni sat

Ostatak poroda protekao je u redu. Spavala sam od otprilike od 9 do 10.30. Epiduralna anestezija je doista otkriće i žao mi je što sam bila njezin gorljivi protivnik. Naravno, svjesna sam i svih mogućih nuspojava. No nasreću, ja sam prošla bez i jedne.

Oko 11 sati sam bila otvorena 7 do 8 centimetara. Tada sam dobila i intravenozno glukozu, jer ništa nisam jela od jučerašnjeg ručka. U 11:30 sam dobila drip. Izgon je trajao oko 30 minuta.

Sve skupa što se događalo nakon primitka anestezije uopće nisam osjećala, niti doživjela bolnim. Za vrijeme izgona sam radila što mi je rečeno, ali nisam ni zucnula. Sve skupa sam tiskala otprilike 6, 7 ili 8 puta. Liječnik mi se natiskivao na trbuh i premda znam da se mnogi žale zbog tog natiskivanja ja ne mogu reći da mi je to ostalo u neugodnom sjećanju. Rađen mi je rez međice i da sam mogla odbila bih ga, ali nitko me ništa nije pitao. Na kraju sam imala 6 šavova, što smatram posve nepotrebnim s obzirom na porođajnu težinu moje bebe od 2910 grama i opseg glavice od 31 centimetra.

Imala sam prekrasni zlatni sat sa svojom djevojčicom koji je trajao i duže od sata. Bile smo skupa oko dva i pol sata. Primalja Željka je napravila gomilu prekrasnih slika i videa. Potom smo smještene na peti kat.

Nemam ni riječi hvale ni pogrde za osoblje gore. Na pozive se nisu uvijek odazivali, pa sam u jednom trenutku sama tražila neku od medicinskih sestara po odjelu kako bismo pomogle mojoj cimerici. Ipak, sretna sam jer su me uputili kako se široko povija.

Od svoje milene, malene bebe sam bila razdvojena samo koliko je trajao pedijatrijski pregled. Svo ostalo vrijeme smo bile zajedno, i neizmjerno sam sretna zbog toga. Dojenje mi se nitko nije potrudio objasniti, imala sam sreće što mi je išlo dobro. Pomoć koju sam dobila u vidu dojenja bila je usmjerena samo u brzinsko ispravno postavljanje bebe na grudi jer mi to nije polazilo za rukom.

Otpuštene smo nakon 48 sati.

Trebala sam tek – toplu riječ

Šest mjeseci nakon poroda sam poslala mail u kojem sam zamolila da mi kažu koji me je liječnik porodio. Odgovor sam dobila četiri mjeseca nakon postavljenog upita. Predrag Đurić i Ozren Mamula su dva doktora koji su bili u smjeni kada sam ja rodila. Ne znam koji je od njih dvojice točno vodio moj porođaj.

Nakon otprilike godinu dana od poroda sam poslala mail žalbe na nekoliko mail adresa. Pokrenut je i postupak koji je okončan prije par tjedana. U rješenju stoji: “Žao nam je ukoliko je gospođa – – – boravak u našoj ustanovi doživjela neugodno, usprkos medicinski gledano, vrlo uspješnom porodu zdravog novorođenčeta i urednom postporođajnom tijeku.”

To je njihov rezime, a time ću i ja završiti svoju priču.

Vrlo sam tužna što na tako lijepom radnom mjestu rade ljudi koji u sebi imaju manjak ljudskosti i empatije. Smatram da bi netko tko je izabrao za svoj životni poziv da pripomogne u donošenju dječice na svijet trebao razumjeti i osjećati važnost tog čina za samu majku. Žao mi je što su svoj posao sveli samo na “donijela je na svijet živo i zdravo novorođenče”.

Žao mi je što se nisu potrudili doprinijeti da se osjećam kao da su moje emocije, želje i bol stvarni i da mi nije potrebna osuda, već topla riječ. Voljela bih još jedanput istaknuti da liječnik koji me uputio na psihoanalizu nije niti u jednom navratu došao u moju rađaonicu i priupitao me kako se osjećam. Možda bi taj mali znak pažnje bio dostatan. Lakše je probleme koji se rješavaju razgovorom prebaciti na nekog drugog.

Žao mi je što nisam liječnicu psihijatricu otpremila odakle je došla nakon neumjesnih pitanja.

Žao mi je što nisam znala da smijem šetati za vrijeme poroda i da me nitko ne bi trebao primorati da nepomično ležim satima.

Žao mi je što nisam znala da mogu odbiti epiziotomiju.

Žao mi je što je pitanje o mojim željama vezanim za porod, koje mi je upućeno čim sam stigla, bilo samo pro form.

Žao mi je što sam rodila u javnom rodilištu.

 

Podijelite i Vi s nama Vaše iskustvo s poroda. Pišite nam na BlogMama.

Želeći doprinijeti podizanju svijesti o važnosti kretanja za vrijeme poroda, u suradnji s web platformom Abilissima, omogućili smo trudnicama promo online tečaj Kretanje i položaji za lakši porod, u kojem se detaljno objašnjavaju i prikazuju svi položaji koji dovode do lakšeg spuštanja djeteta niz porođajni kanal, a time i lakšeg poroda. Tečaj je dio cjelokupnog trudničkog tečaja Miran porod.