Ostavio me deset dana prije rođenja naše kćeri

Mnogo puta čovjek poželi vratiti vrijeme. Ovo je jedna od tih situacija, za koju mislim da sam donijela krivu odluku, a koja se u tom trenutku činila jedino ispravna – odluka kojom sam dozvolila da prisustvuje porodu!

Bili smo naizgled divna obitelj. Dvoje visokoobrazovanih ljudi s dobrim poslovima, stanom, autom, dobrim primanjima, sinom starim godinu i pol, te curicom na putu. Vezu smo započeli deset godina prije nego smo dobili prvo dijete, a okrunili je brakom četiri godine nakon početka. Čovjek bi rekao da smo znali što radimo, da je zaista još samo jedna stvar ostala kako bi zaokružili taj brak, tu prekrasnu ljubav, a to je bilo to malo, slatko, naše stvorenje.

Bilo je neslaganja i rješivih problema kad se sin rodio. Malo smo se oboje izgubili u nedostatku vremena svatko za sebe pa i onog zajedničkog vremena, kojeg je bilo na pretek dok smo bili sami. Nakon godinu i pol, kad smo napokon došli k sebi i shvatili da je naš život ipak drugačiji nego kad smo bili sami, odlučili smo imati još jedno dijete. Oduvijek sam sanjala stvoriti sretnu obitelj i imati starijeg sina i mlađu kćer. Taj mi se san ostvario.

Trudnoća sa sinom bila je prekrasna. Bila sam mirna, sretna i spokojna. Na žalost, to ne mogu reći i za trudnoću s njom. Ta trudnoća je bila sve samo ne ono što je trebala biti. Ono najbitnije se ostvarilo. Dijete se na svakoj kontroli uredno razvijalo, ali njena je mama na svakoj kontroli bila sve tužnija.

Pogriješila sam, poslušala sam svoj razum

Sve je krenulo u drugom mjesecu trudnoće kad se moj suprug, nakon dvanaest godina, počeo ponašati kao oni muškarci, koji se vole iživljavati na ženama. Počeo je polako i sa sitnicama. Kako je vrijeme odmicalo, tako se on sve manje mogao kontrolirati. Njegovi pokušaji omalovažavanja dosegli su vrhunac u mojem šestom mjesecu trudnoće, kad sam i sama shvatila da ovaj brak više nije ono što smo se nadali da će biti i što smo pokušavali njegovati, ali nismo uspjeli. Tada sam prvi put posumnjala da ima drugu. Nakon što je htio promijeniti ime naše još nerođene djevojčice, za koji sam kasnije saznala da to i jest ime te druge.

Tada sam možda prvi puta išla protiv svoje volje i slušala svoj razum. Pokušala sam spasiti to malo ljubavi što je ostalo zbog ta dva najbitnija bića, koje smo stvorili. Zbog dvanaest godina zajedničkog odrastanja. Zadnja tri mjeseca trudnoće trpjela sam razna ponižavanja i omalovažavanja. Nešto što ne bih nikad da, u tom momentu, nisam bila u drugom stanju. I upravo je to ključno za ono što slijedi. Moj je predivan suprug, kojeg sam cijenila više nego što sam trebala, izabrao trenutak moje najranjivije faze i deset dana prije poroda priopćio mi da me ne voli i da bi bilo najbolje da se rastavimo. To je bio trenutak ogromne boli, fizičke boli, iako te nitko fizički ne zlostavlja, trenutak u kojem se raspalo sve što smo gradili skoro pola svog života.

Sljedećih deset dana molila sam je da izađe iz mene, da se ne mučimo više ni ona ni ja, ali bila je tvrdoglava. Čekala je do zadnjeg dana svog termina. Ne znam je li joj bilo lijepo u tijelu punom stresa i grča ili je znala što se vani zbiva pa je htjela što duže biti zaštićena.

Bila sam dovoljno slaba kad sam ga u tim trenucima ranjivosti molila da ostane i da pokušamo sastaviti izgubljene kockice. Iako nikada nije priznao da je nova osoba ušla u naš život, tražila sam ga da ju ostavi i da se vrati obitelji. Naravno da je pristao da pokušamo popraviti brak kako ne bi ispalo da je samo tako okrenuo leđa. Međutim, niti odlazak bračnom savjetniku, kojeg smo dva puta posjetili (jer više od toga nije imalo nikakvog smisla) i kod kojega je lio suze zbog situacije u kojoj se nalazimo, nije mogao protiv sebe pa se, nakon što bi se vratili kući, nastavio ponašati kao i ranije.

Porod iz noćne more

Nekako smo se dogovorili, ili da budem preciznija, on je odredio da još neće otići ‘dok se ne snađe’. Tako da je bio prisutan i na samom porodu. Mnogo puta u životu čovjek poželi vratiti vrijeme. Ovo je jedna od tih situacija, za koju mislim da sam donijela krivu odluku, koja se u tom trenutku činila jedino ispravna. Odluka kojom sam dozvolila da prisustvuje porodu i da dalje ostane živjeti s nama.

Na porodu je bio sve samo ne od pomoći, bio je jednostavno suvišan, usudila bih se reći bezobrazan i neempatičan, baš kao i proteklih mjeseci. Ako me pitate je li me boljelo, nije. Porod me uopće nije bolio kad bih ga usporedila s emocionalnom boli koju sam proživljavla zadnjih deset dana, pa i u trenutku rađanja. Kad sam rodila, pitala sam se kako to da nisam osjetila ništa!

Dan kad sam izašla s kćeri iz bolnice, stan je bio nemoguće prljav. Moj suprug se legao na krevet, još uvijek mamuran od proteklih nekoliko dana, budući je starije dijete tih dana boravilo kod nonića, za što uopće nisam znala. Taj dan smo očekivali roditelje da dođu vidjeti dijete pa sam uzela rukavice i sredstvo za čišćenje te krenula čistiti stan. Ni to mi nije bilo dovoljno i pristala sam da nastavi živjeti s nama, naravno potpuno odsutan, sljedećih desetak dana.

Dojila sam je, ali nisam bila prisutna… pa konačno prelomila

Nedugo nakon poroda, išao je na službeni put nekih sedam dana. To je bilo vrijeme kad sam se brinula o starijem djetetu na način da sam ga vodila u vrtić, dolazila po njega, malo se igrala s njim, okupala ga i uspavljivala. S njom nisam provodila vrijeme. Osim uspavljivanja, dojenja i brige po noći, nisam bila prisutna. Moja ju je mama čuvala, pričala s njom i igrala se, dok sam je ja samo hranila. U tih sedam dana razmišljala sam isključivo o tome koji je sljedeći korak, koja je to odluka koja će biti najbolja za djecu i mene, a da se poslije ne kajem. Zadnji dan, kad se trebao vratiti s puta, odlučila sam prekinuti agoniju i započeti život sama s djecom. Ta je odluka bila jedna od najboljih u mom životu, iako je bilo pakleno teško sve ono što je ona nosila sa sobom.

Mnogo puta sam se pitala jesam li mogla nešto promijeniti, gdje sam pogriješila, preispitivala se jesam li kriva, kad smo potegli prvu nit u klupku vune. Kako je vrijeme prolazilo, zaključila sam da nisam kriva što je otišao drugoj, te da smo oboje krivi što se nismo znali voljeti.

Nije bilo vremena za plakanje

Svakodnevna briga o djeci iscrpljivala me maksimalno, noćna buđenja nisu mi dozvoljavala da se noću oporavljam od dana. Bilo je i više nego naporno. Ponekad sam se pitala odakle crpim snagu i kada će postati barem malo lakše. Otac moje djece, osim što fizički nije bio prisutan, redovito je pokušavao psihički me dodatno iscrpljivati, kao i financijski. Krenuo je sa tužbama, prijavama na policiji i Centru za socijalnu skrb, iako nije dolazio viđati djecu. Alimentaciju je odlučio ne uplaćivati pa su, moji roditelji, uz emocionalnu podršku, bili i financijska podrška, naročito u vrijeme porodiljnog.

Trudila sam se da djeca ne osjete moj umor, tugu i brigu. Koliko sam u tome uspjela, ne znam, ali bili su sretni i zaigrani pa pretpostavljam da sam to dobro odglumila. Više puta sam htjela zaplakati pa sam se suzdržala pred njima i samoj sebi obećala da ću si olakšati dušu kad odu spavati. Međutim, umjesto plakanja, navečer bi zaspala s njima u krevetu. Nije bilo vremena za plakanje, koje bi mi, ako ništa drugo, olakšalo bol u tijelu.

Unatoč fizičkom, emocionalnom i financijskom umoru, uživala sam u svakom trenutku s ta dva prekrasna bića, koje sam rodila. Dani su prolazili ispunjeni smijehom, plesanjem, igranjem i druženjem s ostalim mamama, mojim prijateljicama i njihovom djecom.

Prijateljice su se trudile, ali nisu razumjele

Moji su mi roditelji i sestra bili najveća podrška. Bez njih nisam sigurna bi li uspjela preživjeti. Tu su i moje prijateljice, koje ne smijem izostaviti. U najtežim trenucima, i one su bile velika podrška. Iako, moram priznati, ponekad mi se činilo kao da ništa ne razumiju. Pokušavale su pomoći na potpuno krivi način. Znam da su bile suosjećajne, i to ne mogu poreći, ali nisu razumjele i nikad neće. Ovakvu situaciju moraš proživjeti da bi je mogla razumijeti.

Ono što mi je najviše nedostajalo, bilo je to što nisam imala s kim podijeliti ključne trenutke oko djece. Nebrojeno puta htjela sam nazvati njihovog oca i prepričati mu što je jedno od njih novo usvojilo, što je napravilo, poslati mu snimku neke njihove igre, prvog smiješka, prvog pogleda na neko njihovo novo otkriće, prve izljeve nježnosti između njih dvoje, prvi izrasli zubić kćeri ili prvi ispali zubić sina. Ali ionako mu to ne bi ništa značilo pa sam u tim trenucima uživala sama.

Znala sam da mu to apsolutno ništa ne znači…vjerojatno iz razloga što se nikad nije interesirao, što ih nije dolazio posjećivati, a možda najviše što se svim silama trudio dokazati institucijama da sam nestabilna i neuraovnotežena.

Htio mi je oduzeti skrbništvo

Naime, nakon što je curica navršila tri mjeseca, počela je pravna bitka za skrbništvo i alimentaciju. Otac moje djece htio mi je oduzeti skrbništvo. Iako su bili toliko mali (nju sam dojila, a on je imao dvije i pol godine) da im je, usudila bih se reći, majka bila prijeko potrebnija od oca, nije mario za to, već je nekako pokušao silom oduzeti mi djecu, ne razmišljajući o posljedicama koje bi ostavio na njima. I ovako su ostale posljedice, ali neusporedivo manje da su izgubili mamu.

Otac moje djece bio je isključivo koncentriran na to kako bi mene diskreditirao kao osobu i majku do te mjere da me godinama prijavljivao policiji, podizao tužbe na sudu i CZSS.

Trebalo je oko dvije godine da se ti stručni ljudi i nadzor uvjere da sam jedna najnormalnija osoba koja pokušava dovesti u red život sa dvoje djece bez njihovog oca, te da se maksimalno trudim da njegove prijave i tužbe što manje utječu na život djece i mene. Razlog učestalih prijava bio je taj što me okrivljavao da “mu ne dam djecu”. To je tako popularna rečenica u njegovom rječniku da mi se ponekad čini kako mu je postala poštapalica. Međutim, na žalost, vrlo često tako i biva. Jadne, sirote ostavljene žene koriste svoju djecu kao oružje kojim se bore protiv muževa koji su ih ostavili. Iako sam potencirala njihove susrete i unatoč tome što je znao da ja nisam svaka druga žena, pokušao me slomiti jedinim oružjem, a to je da me poistovjeti s takvim majkama.

Zaboravio je najbitniju činjenicu u mom karakteru, a to je ta da nikad nisam bila jadna i da se nikad nisam samosažaljevala, ali u tom bijesu i vlastitom jadu, jedina hrana bila mu je pokušati postići ono što ja nisam. Možda da se 12 godina nije bavio samo sobom, možda bi znao da za mene ne postoji problem kojeg neću moći riješiti, a da mi u tome ne treba pomoć izdajice. Sudski sporovi vuku se već 6 i pol godina. Nakon dobijene parnice za skrbništvo, usljedila je parnica za podjelu imovine. Auto mi je već odavno uzeo pa se nisam ni borila za auto između svih problema i obaveza oko djece. Svoju polovicu stana mi je prodao po duplo većoj cijeni od one koju je platio. Nakon te parnice, usljedila je opet parnica oko viđanja djece i sada čekamo konačnu odluku. Djeca su porasla, razvila su se u predivna dva stvorenja i znam da je tu još jako puno “posla”. Tek će ući u pubertet, bit će još teže. On ih je počeo redovito viđati kad je kći napunila 6 godina.

Mislila sam da nikad neću moći zagrliti drugoga

A kako je bilo odgajati i brinuti se za njih u zadnjih 6 i pol godina. Zastrašujuće, ali ne i nemoguće. Ja nisam postojala, samo obaveze i briga oko njih. To je valjda tako moralo tako biti. Unazad par godina mislila sam da će biti neizvedivo popiti kavu na miru, sjesti i pročitati vijesti, pojesti nešto, a da se ne dignem pet puta da nekom nešto dodam, prospavati jednu noć u komadu…ali sve nekako ipak dođe na svoje mjesto.

Osim što sam majka, nikad nisam prestala biti žena, koja isto tako ima svoje potrebe. Potrebe za nježnošću, potrebe da bude voljena i da je netko cijeni. U prvih godinu dana mislila sam da nikad neću moći zagrliti i poljubiti muškarca koji nije on. Do prije par godina, ta mi se potreba baš i nije javljala iz prostog razloga što nisam imala vremena za nekog u svom životu. Te rijetke trenutke kad bih ostala sama, kad bi ih otac uzeo na dan i pol u mjesec dana, te sam trenutke željela provoditi sama sa sobom. I tako sam se osjećala ispunjenom.

Polako je počela rasti želja za onom nježnošću otprije. Imala sam raznih prilika, koje nisam iskoristila. Ponekad se činilo da nikad niti neću sresti nekoga koji mi u potpunosti odgovara. Površnost me nije zanimala i nije mogao biti bilo tko samo zato što nemam nikoga. Osjećala sam se ugodno u svojoj koži, sama.

A onda je došao netko sasvim slučajno. Nikad neću zaboraviti taj trzaj kad sam ga ugledala. Mislim da se to zove ljubav na prvi pogled… Ali ta priča ne pripada ovdje. Ona je za neke ljepše stihove i zaslužuje da bude na nekom mjestu ispričana sama za sebe.