Rekli su mi: “To je jedan dan u životu i Vi niste u stanju to izdržati!?“

Trudovi su postali neizdrživi. Na upit o epiduralnoj jedna se je sestra izderala na mene: “To je jedan dan u životu i vi niste u stanju to izdržati!?“

Moja trudnoća, osim prva tri mjeseca užasnih mučnina, prošla je savršeno. Dobila sam vrlo malo kilograma i do zadnjeg dana bila super aktivna. Iako je zadnje tromjesečje bilo usred ljeta, nisam toliko patila od vrućine. Svako sam jutro propješačila pet kilometara, a deset dana prije poroda plesala do tri ujutro na bratićevoj svadbi. Svi smo očekivali porod iz snova. Upravo takav je i bio, ali iz najgorih snova.

Trauma je započela već 21. rujna (2021.), kada sam došla u rodilište, u 19 sati. Trudovi su bili nepravilni. Prekrasna babica i ginekolog kao mesar ostati će mi u sjećanju zauvijek. Ginekolog specijalizant, prema imenu i prezimenu rekla bih makedonskog porijekla, pregledao me je vaginalno toliko grubo da još i danas osjećam te njegove teške ruke na sebi. Pitala sam se već tada: “Stari moj, kamo si ti zalutao u ovu granu medicine?” Ustanovio je da sam otvorena samo jedan prst i da trudovi nisu redoviti te me savjetovao da se vratim kad trudovi budu u pravilnim razmacima, na pet ili manje minuta. Tako sam i učinila.

Neprimjereni komentari

Dan kasnije, oko 13.30 sati, moj partner i ja krenuli smo prema Rijeci, sretni, uzbuđeni, pomalo zabrinuti, ali ne pretjerano. Na kraju krajeva, što može poći po zlu, trudovi su na pet minuta, ubrzo ćemo imati našeg anđela. Kakvi naivci. Nakon ponovnog ispunjavanja podataka na porti (što sam već učinila večer prije, ali eto u manje od 24 sata vjerojatno sam mogla promijeniti stručnu spremu, godinu rođenja ili ime majke i oca, pa zašto ne još jednom ženu s trudovima ispitivati ono što je već zapisano u programu), otišla sam na odjel rodilišta.

Mlada i dobra babica primila me je u ambulantu za preglede u 14.30 sati te napravila ctg i ostale preglede koji su u njenoj domeni i rekla da čekam pregled ginekologa. Začudila se je koliko dugo mi traju trudovi, budući da je svaki trud trajao između minute i minute i pol. Pregled ginekologa čekala sam dva sata u prostoriji za klistir, sjedeći na jednoj stolici i držeći se za drugu stolicu. Povremeno mi je babica napravila ctg u ambulanti i vratila me na stolice u ‘klistir sobi’. Bila sam sama bez pratnje, uz bezobrazni komentar jedne od babica da ne izgledam kao da imam trudove, da mogu i doma. Hvala Vam djevojko draga, želim ti iste takve trudove i isti takav pristup kad ti budeš rađala.

U 16.30 sati pregledao me je docent Finderle, jedna od rijetkih svijetlih točaka toga dana. Rekao je da su trudovi jaki i da je kratka pauza između njih, ali da nisam otvorena te mi je predložio da još dva sata izdržim, nakon čega će mi, ukoliko se slažem, probušiti vodenjak, dati drip i epiduralnu i kroz par sati bih trebala roditi.

I ja sam nečija kći

Nakon što je on otišao napravili su mi klistir i ponovno me do 18 sati ostavili u sobi za klistir. Samu. U 18 sati smjestili su me u ‘COVID sobu’ jer nemaju gdje sa mnom i napokon zvali partnera da mi se pridruži. Ležala sam na boku, prikopčana na ctg koji je izlazio kao u nekoj papirnici. Do 20 sati samo su jednom, usput, vjerojatno i slučajno došli do mene. U 20 sati napokon su me smjestili u box. Trudovi su bili svakih minutu i trajali i dalje minutu, minutu i pol. Postalo je neizdrživo. Na upit o epiduralnoj jedna se je sestra izderala na mene: “To je jedan dan u životu i vi niste u stanju to izdržati!?“ Na to je reagirao moj partner rekavši: “Poznajem je malo dulje nego vi i znam koliko može izdržati. Ako kaže da je boli onda stvarno više ne može!“. Ne znam da li žena ima kćer, ali pitam se kako bi se osjećala da njenoj kćeri netko u takvim trenucima tako odgovori. I ja sam nečija kći.

Smatram da imam prilično visok prag boli. Bavila sam se rukometom 18 godina i dobila batina više nego prosječan muškarac, a kamoli žena. Imala sam nekoliko težih ozljeda i operacija i sve sam to podnijela bez suza. Ovaj put je bilo jednostavno previše. Vodenjak su mi probušili u 22.30 sati. Tada sam dobila epiduralnu i drip. Točno četiri sata kasnije od dogovorenog. Anesteziolog je bio gospodin srednjih godina. Začudio se kad je vidio kakve trudove imam i rekao da ne pamti kad je tako nešto vidio zadnji put. Bio je divan, objasnio mi je sve o jačini trudova, do koje razine su trudovi podnošljivi, a kada trudovi postaju jako bolni. Moji su gotovo svi bili u razni jako bolnih. Objasnio mi je da moram sad skupiti snagu jer epiduralna neće djelovati za izgon, a da ja već sad izgledam jako iscrpljeno.

Doktorica i babica bez trunke empatije

Doktorica koja je vodila moj porod bila je prilično nezainteresirana plavuša kojoj srećom ne znam ime. Govorila je malo i uglavnom okretala očima na sve što bih ja rekla. Za nju se isto pitam kako je zalutala na taj odjel i je li medicinu izabrala jer je to humana grana ili samo da bi ju oslovljavali s – doktorice. Vjerujem da je ovo zadnje. Kada sam dobila epiduralnu pitali smo može li moj partner izaći na zrak nešto pojesti, budući da smo u Rijeci bilo od 14 sati, a u tom trenutku su već bila 23 sata. Nevoljko je pristala.

Uz doktoricu je bila i babica, rekla bi srednjih godina, koja se je ponašala kao da je mutava. Osim naredbi, sa mnom nije progovorila deset riječi. Ni od nje ni od doktorice nisam dobila nikakvu podršku, utjehu, samo okretanje očima i prijekore. Dok su me pregledavale prisjetila sam se djetinjstva na selu kada je kod mojih susjeda dolazio veterinar oteliti krave i kada smo se mi klinci smijali kad je s rukavicom do ramena ulazio u kravinu unutrašnjost. Upravo sam se tako ja osjećala tih sati. Kao krava, i nije mi bilo smiješno. Sada dok to pišem suze mi kapaju po tipkovnici dok se prisjećam. Žena je ženi vuk. Sigurna sam u to.

Oko ponoći rekle su mi da je porod krenuo i neka zovem partnera, koji je odmah dojurio. Od tada pa do 02.30 sati tiskala sam, tiskala i tiskala. Partner mi je držao glavu, moje ruke su se tresle, noge bile mlohave, babica i doktorica i dalje između tiskanja čeprkale po meni kao veterinar po susjedovim kravama. Oko 2.30 sati napustile su boks, a moj je partner u tišini otišao za njima, nisu ga vidjele, ali on ih je čuo. Rekle su: “A ništa, zovimo docenta”.

“Zašto su je toliko mučile!?”

Docent Finderle, ljubazan čovjek s početka priče, dojurio je vrlo brzo, pregledao me toliko nježno, razgovarao sa mnom u toku pregleda s toliko topline da sam se tek tada počela osjećati kao čovjek, a ne kao krava. Neću nikada zaboraviti njegov upitan pogled prema doktori i babici i njegove tihe riječi, koje sam u svoj toj nemoći jasno čula: “Beba se nije spustila u porođajni kanal, što radite? Ona vam neće tako roditi još 10 sati.“ Drugim riječima, tiskala sam u prazno 2 i pol sata. Nakon toga obratio mi se s toliko ljudskosti i dobrote, kakvu ove dvije vjerojatno ni ne posjeduju u svojim karakternim crtama, i rekao: “Gospođo, beba se nije spustila u porođajni kanal, znate li što to znači?“, na to sam samo rekla: “Gdje da potpišem?”, a on: “Pripremite hitno salu.”

U sali me je dočekala vesela atmosfera i anesteziolog koji mi je dao epiduralnu i koji je docentu rekao: “Pa ja sam u 22.30 vidio da će ona na kraju završiti kod nas. Zašto su je toliko mučile?“ Anesteziolog je vidio, ali ginekologinja i babica nisu… to je slika našeg zdravstva, naše države. Taj isti anesteziolog je čitav je carski rez proveo pored moje glave, milujući mi ruku i tješeći me. Nakon 27 sati trudova i 13 sati rodilišta, rodila sam zdravog dječaka.

Smjestili su me na odjel babinjača, s još dvije cure koje su rodile uz dogovoren carski rez i koje su nakon poroda izgledale kao da su bile u dućanu po curice. Ja sam se 12 sati tresla, dobila temperaturu, imala sam kateter koji je bio s lijeve strane kreveta i bebu koju su stavili s desne strane mog kreveta. Nakon 48 sati otpustili su me iz rodilišta uz crp 120 (normalan je ispod 10), uz napomenu da antibiotik pokupim u dežurnoj ljekarni i nakon 10 dana odem vaditi krv kod svog liječnika jer je njima šefica naredila da svih, bez obzira na težinu poroda, komplikacije ili krvnu sliku šalju doma.

Uzalud vam sve titule…

Prilikom otpusta ovlaš su mi rekli da beba ima malformaciju stopala i neka na prvom pregledu, kad bude imao mjesec dana, dogovorim s pedijatricom pregled fizijatra kako bi mogli krenuti s terapijama. Srećom magistra sam fizioterapije i brzo sam uvidjela da malformacija nije strašna te sam tu nogicu do prvog pregleda izvježbala toliko da se razlika vidjela vrlo malo. Pitam se kakvu bih psihološku traumu imala da nisam to što jesam. Na prvom pregledu pedijatrica je utvrdila da beba ima frenulum jezika zbog čega ne može dojiti i zbog čega sam posljedično izgubila mlijeko. U rodilištu to nisu ni spomenuli. Vjerojatno ga nisu ni pregledali kako treba. Usporedbe radi, moja rođakinja je rodila djevojčicu s frenulumom u Petrovoj u Zagrebu i zadnji dan boravka u bolnici bebici su precvikali frenulum.

Ne znam što se dogodilo s rodilištem u Rijeci. Ne znam ni tko je voditelj odjela, ni tko su liječnici, babice i sestre koje tamo rade. Ne znam jesam li samo imala „sreću“ da uletim “pravu” smjenu ili su sve smjene takve. Samo znam da sa svoga poroda ne nosim mnogo lijepih uspomena. Iako nisam odgojena u duhu “oko za oko, zub za zub” voljela bih da te koji se bolničkim odjelima prešetavaju glumeći bogove stigne kazna. Medicina je humana grana i stručnjaci koji u njoj rade trebali bi prije svega biti humanisti. Uzalud ti titula doktora ako tamo negdje postoji rodilja koja se je zbog tebe osjećala kao krava mog susjeda. I uzalud ti sve titule šefova odjela ako zbog tebe neka mlada žena ima traume i ne pomišlja na drugo dijete. Uzalud ti sve specijalizacije i subspecijalizacije ovoga svijeta ako na kraju dana nisi čovjek.

Podijelite i Vi s nama Vaše iskustvo s poroda. Pišite nam na BlogMama.