Dječji strahovi od rođenja do školske dobi: Kada potražiti stručnu pomoć?

12.07.2017 / Piše Vedrana Lovrečić Pavlović, psihologinja i psihoterapeutkinja, privatna psihološka praksa, Pineta 3 / 4, Valbandon, Pula, M 098 653 881

Uz svaku razvojnu fazu vezani su specifični dječji strahovi, koji imaju određenu funkciju za tu dob. Pored razvojnih, javljaju se i neurotski strahovi, koji ne prolaze spontano i traju jako dugo, piše psihologinja prof. Vedrana Lovrečić Pavlović

Strah je jedan od osnovnih osjećaja ljudskog bića. Svojstven je ne samo čovjeku, nego i životinjama. Strah ima obrambeni karakter i evolucijski je važan. Ovo znači da je smisao straha obraniti se od opasnosti i opstati. Bilo bi dobro sjetiti se ovoga kada raspravljamo s djetetom koje se nečega jako boji, možda ćemo ga lakše razumjeti.

Ljudski se strah javlja u situacijama suočavanja s vanjskim (živa osoba, životinja, situacija) ili unutarnjim objektom (intrapsihički sadržaj, npr. sjetimo se neke realne ili nerealne osobe, situacije u kojoj smo bili ili bismo se mogli naći). U stanjima straha osoba se nastoji svjesno i nesvjesno obraniti od prijetećeg objekta, pa mobilizira sve obrambene snage.

Razvojni strahovi – od beba do školaraca

Kod djece redovito nalazimo razvojne strahove koji su normalna pojava za određenu dob, javljaju se, mijenjaju i spontano nestaju kada dijete preraste određenu razvojnu fazu. Uz svaku razvojnu fazu vezani su specifični strahovi, koji imaju određenu funkciju za tu dob.

Tako u prvim mjesecima života kod djeteta se, u situaciji odsutnosti odraslih osoba, javlja strah od potpunog uništenja (dijelom je povezano s objektivnom nemoći novorođenčeta koje ne bi moglo preživjeti u situacija kada bi bilo ostavljeno). Psihodinamičari ovaj strah nazivaju strah od dezintegracije.

U drugoj polovici prve godine života primarni strah je strah od gubitka važne osobe (dijete još uvijek nema kapacitet zadržati sliku bliske osobe nego u situaciji kada ta osoba nije na raspolaganju dijete razvija strah da je važna osoba zauvijek izgubljena).

Tijekom druge godine života u vrijeme kada se počinje navikavati na čistoću dijete počinje shvaćati da o njegovom ponašanju ovisi i raspoloženje bliske osobe, da on može razveseliti ili rastužiti njemu važnu osobu. U ovom razdoblju prevladava strah od gubitka ljubavi važne osobe.

U dobi od treće do školske dobi dijete počinje dobivati razne zabrane od strane roditelja i primarni strah u ovoj dobi je strah od kazne.

Strah od mraka

Među najčešćim dječjim strahovima su strah od mraka i maskiranih likova. Strah od mraka ili pak klaunova, Djeda Mraza i drugih maskiranih likova tipično se javlja u trećoj godini, i često traje kroz čitavu predškolsku dob, a i dulje. Dijete se plaši da ga netko iz mraka ne uhvati, boji se da će u mraku pasti, povrijediti se ili da će iz mraka izroniti vampiri, kosturi… i druge strahote. Maskirani likovi zato predstavljaju prijetnju i izvor velikog straha.

Strah od mraka javlja se u mnoge djece još krajem druge godine, kada dijete počinje protestirati pred odlazak na spavanje. Ovaj se strah rađa iz straha od vlastite agresivnosti koju dijete počinje osjećati kao lošu i željelo bi ju držati pod kontrolom. Naime, dijete bi zapravo željelo ljutiti se na odrasle koji od njega stalno nešto traže i očekuju, koji ga ograničavaju u njegovim željama i potrebama…

Agresivnost i strah povezani su osjećaji

Da bi se izvuklo iz te nezgodne situacije u kojoj želi, a zna da ne smije napadati, dijete razvija misao da su “zločesti” instinkti skriveni u mraku ili u maskiranom liku. Na taj način svojoj vlastitoj agresivnosti daje određeni lik i granice. Tako čudovišta iz mraka postaju ta koja će gristi, grepsti i udarati, a samo dijete ostaje “dobro”.

U tom smislu strah djeteta ima obrambenu funkciju, dijete se brani od vlastite agresije tako što se – boji. Ovo je normalno dječje ponašanje i ne zahtjeva stručnu intervenciju.

Od 8. godine počinju stvarni strahovi

Od osme godine života postupno nestaju ovi „djetinji strahovi“, te se dijete u ovoj dobi počinje bojati stvarnih opasnih stvari i situacija. Važno je napomenuti da se, kao i sav ostali razvoj, i strahovi razvijaju, postupno jedan oblik straha prelazi u drugi. Strahovi jedne faze, i bez pomoći odraslih, postupno blijede i pretvaraju se u strahove nove razvojne faze.

Kako da se roditelji ponašaju?

Kako bi olakšali djeci razvoj roditelji bi trebali:
– biti svjesni da se malo dijete, iako to ne može verbalizirati, boji i da ga ne ostavljaju dugo samog,
– u vrijeme kada djeca počinju verbalizirati svoje strahove uvažavati i prihvaćati te njihove strahove,
– ne posramljivati dijete zbog strahova govoreći mu da se samo bebe boje, ili uspoređivanjem s drugom djecom,
– pomoći mu prevladati strahove na način da mu kažu kako su se i oni bojali kada su bili u njegovoj dobi.

Kada potražiti stručnu pomoć?

Pored razvojnih, javljaju se i neurotski dječji strahovi strahovi, koji ne prolaze spontano, traju jako dugo i izraženi su, ponekad zaostaju strahovi iz prethodne razvojne faze, bez obzira što je dijete kronološki u novoj fazi…Takvi strahovi zahtijevaju stručnu pomoć.

Dakle, bez obzira što su dječji strahovi normalna razvojna pojava, katkad je strah koji se javlja kod djeteta toliko intenzivan, dugotrajan ili “tvrdokoran” da počinje u znatnoj mjeri negativno utjecati na djetetovo funkcioniranje u svakodnevnom životu, od obitelji, preko društvenih odnosa do slobodnih aktivnosti.

Prema dostupnoj literaturi, takve tzv. “neurotske strahove” doživljava između 3 i 8 posto djece, te se za njih svakako preporučuje potražiti savjet stručnjaka.

Skriveni dječji strahovi

Često je, kada su djeca u pitanju, strah skriven ispod drugih poteškoća. Neke od mogućih promjena u djetetovu ponašanju koje bi mogle upućivati na postojanje neurotskih strahova, a koje često imaju tendenciju “maskiranja” samoga straha, jesu:
– problemi sa spavanjem ili tekom,
– problemi s higijenom i vršenjem nužde zbog straha od mraka,
– noćne more,
– mokrenje u krevet ili u gaćice,
– učestale glavobolje ili trbobolje.

Isto tako, dijete može postati povučeno, agresivno, ili se stalno držati roditelja (npr. može inzistirati da stalno bude u njihovu društvu), može postati tužno, plačljivo, izrazito strašljivo ili osjetljivo, slabije sposobnosti da se na nešto usredotoči.

Prepoznajete li neke od navedenih promjena i kod svojega djeteta, a da se pojavljuju dulje vrijeme i znatno utječu na djetetovo svakodnevno funkcioniranje, svakako se konzultirajte s nadležnim pedijatrom ili psihologom u predškolskoj ili školskoj ustanovi koju dijete pohađa. Pokušajte tako pomoći djetetu da prevlada poteškoću koja mu se našla na putu razvoja i rasta.