Dječje psovke najbolje je ne čuti

14.01.2017 / Mamatataja

Psihologinja Gerlinde Ortner, autorica knjige “Bajke koje pomažu djeci”, veli da za razliku od školskog djeteta, koje već zna što psovke znače, u predškolskoj dobi dijete zamjećuje da se s pomoću psovki može naći u središtu pozornosti

Prve psovke djeteta koje je tek počelo izgovarati riječi redovito izazivaju osmjeh i odobravanje kod odraslih. Nerijetko se jednogodišnjake i dvogodišnjake čak potiče da izgovore ružnu riječ jer to čine na simpatičan način, a na iznenađenje ukućana i u “pravom trenutku” pa situacija bude još i komična. Ipak, s vremenom dječje psovke odraslima postaju neprihvatljive, dok u isto vrijeme mališanima postaju sve draže.

Ne poklanjati pozornost

Situacija se dodatno zakomplicira polaskom u jaslice, gdje djeca pod utjecajem ostalih malih “psovača” dodatno obogate svoj rječnik, a značajnu ulogu odigraju i crtići koji su prepuni neprikladnih izraza. Roditelji tada inzistiraju da se ružne riječi ne govore, no obično bez ikakvog uspjeha.

Psihologinja Gerlinde Ortner, autorica knjige Bajke koje pomažu djeci, veli da za razliku od školskog djeteta, koje već zna što psovke znače, u predškolskoj dobi dijete zamjećuje da se s pomoću psovki može naći u središtu pozornosti te da zato psovke jednostavno treba – ignorirati.

Dijete, veli ona, uči na primjeru druge djece, i ako roditelji ne reagiraju ispravno, nego mu poklanjaju pozornost, dijete nastavlja izgovarati ružne riječi.

– U takvim trenucima, jednostavno se pravite kao da niste čuli što ono govori. To ne znači da odobravate njegovo ponašanje. Psovke gube na značenju i na privlačnosti ako ne izazovu reakciju koju je dijete htjelo izazvati, pojašnjava.

Razgovarati naknadno s djetetom

– O tome trebate razgovarati s djetetom tek nakon nekog vremena i reći: “Znaš, danas u parku izgovorio si jednu riječ koja nije nimalo lijepa. Takvim riječima možemo uvrijediti druge ljude ili ih ražalostiti. Ja znam da si ti drago dijete i da sigurno ne želiš razljutiti ili ražalostiti druge ljude. Ti si vjerojatno mislio da je to nekakva važna riječ. Ako je još jednom izgovoriš, mi ćemo postupiti kao da nismo ništa čuli jer ne želimo znati da se naše dijete služi tako ružnim riječima”, daje primjer psihologinja Ortner.

Takvim razgovorom, zaključuje ona, jasno ćemo pokazati djetetu da ponovljenom uporabom te riječi ništa neće postići, a istovremeno ga upozoravamo da ta riječ može nekoga povrijediti i pokazujemo mu kako vjerujemo da ono zapravo to ne želi činiti.