Pitaj stručnjaka: Zašto se moje dijete stalno budi noću i plače?

21.09.2016 / Odgovara prof. Vedrana Lovrečić Pavlović, psihologinja i psihoterapeutkinja, privatna psihološka praksa, Pineta 3 /4, Valbandon, Pula, M 098 653 881

Imam sina starog 16 mjeseci. Od rođenja lošije spava, budi se često. Prvih 6 mjeseci je bio isključivo dojena beba, nikada nije imao dudu ili bočicu. Dojimo još uvijek. Jede jako dobro…slatkiše ne dajemo. Jako je aktivan preko dana, energičan je i brz. Od neka 3 tjedna starosti spava u svojoj sobi u krevetiću, imamo baby phone tako da ga čujemo u svojoj sobi. Gledanje u monitore prakticiramo minimalno. Jako je društven, otvoren, uvijek nasmijan.

Ono što nas muči je što se on stalno budi i plače, traži da ga se nosi. Zaspi, i kada ga spustimo u krevetić probudi se za sekundu, i tako od rođenja. Pokušali smo već sve metode da ga spustimo u krevetić na razne načine, a da što manje osjeti. U zadnje vrijeme spava kada ga spustimo u krevetić, ali se budi nakon nekoliko minuta. Onda ga držimo, nosimo, on drijema, ali nikako da zaspi do kraja. Probali smo ga staviti s nama u krevet, svejedno se budi i onda bi dojio po cijelu noć. Pokušala sam prebaciti madrac u njegovu sobu i spavati uz krevetić, jednu noć je bilo malo bolje, da bi se opet počeo buditi plačući. Probala sam leći s njim u krevetić (krevetić je veći i od punog drveta pa može izdržati), dok ne zaspi. Problem je što bi se on onda igrao, i jedva ga prisilim da se smiri i legne. Sisa i zaspi, ali se kasnije opet budi.

Prije nekoliko tjedana smo izbacili i noćne podoje, s nadom da će pomoći da se manje budi. Sisa prije spavanja, zaspi i više mu ne dajem dojku iako on traži, ponudim mu samo vodu. Mislite li da dijete od 16 mjeseci može biti gladno tijekom noći? Navečer ga ne mogu uspavati bez dojke, tijekom noći da ako ga nosim. Kod tate ili bake hoće zaspati ako ga nose. Znam da sam ga trebala od malena naučiti da se uspava sam u svom krevetiću i bez nošenja, ali jednostavno od prvog dana to nije išlo. Kada bi ga spustili u krevetić on bi plakao i plakao, i nismo imali srca to slušati (ne vjerujemo u metode da ga se pusti da se isplače).

Radim od kada je napunio 13 mjeseci. Čuvaju ga baka, deda, ujak i ujna (žive u zajedničkom kućanstvu), koje jako voli i s kojima mu je lijepo. Svi u obitelji smo jako bliski. Sa nekih 13-14 mjeseci čak je počeo mirnije spavati. Tako je bilo nekoliko dana i onda je svakim danom postajalo opet sve gore. Od 11 mjeseci spava jednom dnevno, oko sat i pol do dva i pol sata , najčešće ide na spavanje oko 12, 13 sati. Ujutro se budi oko 8 sati. Navečer rutinu počinjemo oko 20 sati, bude umoran, ali ne razdražljiv. Večera, kupamo ga ili tuširamo u čemu jako uživa, tata, on i ja zajedno oblačimo pidžamu… Nakon što zaspi, kreću buđenja u roku od sat vremena i tako po nebrojeno puta u noći. Najgore je kad ne zaspi satima na rukama, ako sjednemo ili legnemo on plače i vrišti. Dobivam savjete da ga ni ne dižem iz krevetića, ali on toliko plače da prestane disati dok ga ne podignemo. Okolina mi kaže da tko mi kriv što ga nisam natjerala da prihvati dudu, da se ne bi budio.

Moje je pitanje, zašto se dječak star 16 mjeseci toliko puta budi, kako da ga naučimo da zaspi sam u krevetiću? Raste u stabilnoj obitelji i sretnom okruženju. Suprug i ja gubimo snage, ujutro rano ustajemo i idemo na posao, a nemamo više energije jer uopće ne spavamo.

istock_000004831873_small

Dragi roditelji,
sve što ste naveli u svom pitanju govori u prilog tome da Vam je zaista teško. Također, čini se da se iznimno trudite biti dobri roditelji i poštovati sve one naputke koji dolaze od strane stručnjaka i društva općenito. No, ponekad to nažalost nije dovoljno i svaki se roditelj suočava s osjećajem nemoći u odnosu sa svojim djetetom. Čini se da se to Vama upravo događa.

Šesnaest mjeseci života vrijeme je u kojemu se u unutarnjem psihološkom svijetu djeteta zbivaju mnoge važne stvari. Naime, u periodu od 16. do 24. mjeseca života dijete funkcionira kao da je centar svijeta, a dječji je svijet njegova ili njezina obitelj. Ova se razvojna faza naziva i narcističnom,  u smislu da dijete nema svijesti o postojanju druge osobe, osim kada je njezino ˝postojanje˝ nužno radi zadovoljenja vlastitih potreba. Ta narcistična samodovoljnost, okupiranost sobom, oduševljenje svih drugih u obitelji djetetom i njegovim sposobnostima u drugoj polovini druge godine je posebno naglašena.

Nadalje, u toj je dobi u tijeku i proces sinteze zadovoljavajuće i frustrirajuće majčine figure. Ovo znači da dijete postupno razumije da majka koja ga umiruje, hrani i mazi jest ista ona majka koja mu zabranjuje i koja ga ograničava. Dijete je i dalje jako vezano uz majku. Ovu intenzivnu vezanost uz majku koja se javlja negdje oko 16. mjeseca pa traje do oko 22. mjeseca života, majke često dočekuju s razočaranjem. Tek su se, naime, ponadale da je dijete postalo samostalnije kad se odjednom “ponovno sve vratilo na staro”. Dijete će osjetiti majčino razočarenje i više ili manje prikrivenu agresivnost. Ako je to sa strane majke previše prisutno, kod djeteta nastaje sjeme potištenosti u kasnijem životu.

Za pretpostaviti je da se Vaše dijete nalazi u gore opisanom emocionalnom razvojnom razdoblju te vjerujem da njegove poteškoće sa spavanjem treba gledati u tom kontekstu. Vrlo je moguće da sada nećete moći ostvariti svoju želju za mirnim snom za sebe i svoje dijete, no nemojte to shvaćati previše tragično. Proći će i to.

Vaše je dijete vrlo rano odvojeno u zasebnu sobu, možda je tjelesna bliskost nešto što mu je potrebno, a istovremeno to ne zna prihvatiti. Dajte vremena i sebi i svome djetetu u tome. Za pretpostaviti je da bi tjelesna bliskost s majkom trebala postupno pozitivno djelovati na umirenje djeteta, no da bi majka svojom tjelesnom blizinom mogla umiriti dijete, mora se osjećati dovoljno u miru sama sa sobom. Ukoliko je majka umorna i iscrpljena, ovo će teško ići. Pokušajte se odmoriti kad god stignete, a svome djetetu nastojte neverbalno poslati poruku da ste tu uz njega, da prihvaćate da mu je sada nešto teško i da će sve biti u redu.

Bilo bi dobro kada biste uspjeli na ovo što se sada događa gledati kao na dio puta u odrastanju svoga djeteta. Nemojte tražiti upute i recepte koji će promijeniti stvari. Isto tako, nemojte se brinuti i, što je najvažnije, prihvatite vlastite nesavršenosti i nesavršenosti svoga djeteta. Ne može sve biti onako kako mi mislimo da bi trebalo biti. Ako ništa drugo, tome nas naša djeca definitivno nauče.
Hrabro i polako naprijed.

 

Pošaljite i Vi pitanje. Rado ćemo Vam pomoći. Vaši osobni podaci ostaju poznati isključivo redakciji portala Mamatataja. Pitanje možete napisati i poslati ovdje.