Kako se procjenjuje je li dijete spremno za školu?

22.12.2018 / Piše V. K.

Kod redovitog i prijevremenog upisa testiranjem se provjerava djetetova tjelesna, kognitivna te socioemocionalna spremnost i zrelost za školu

Djeca koja do 1. travnja tekuće godine pune 6 godina prema slovu zakona (Zakon o osnovnom školstvu te Pravilnik o upisu djece u školu) školski su obveznici. Procjenjuje se da je dijete upravo između 6. i 7. godine spremno za školu te da je sposobno pratiti zahtjeve u nastavi.

Ipak, i oni prolaze kroz proces ispitivanja psihofizičke spremnosti za polazak u školu. Iako ne tako često, moguće je da školsko povjerenstvo koje čine – školski liječnik, psiholog, pedagog, logoped ili edukacijski rehabilitator – procijene i potom u dogovoru s roditeljima daju preporuku za odgodom upisa u prvi razred.

Ako roditelj procjenjuje, a takvo mišljenje podupiru i odgajatelji u vrtića koje je pohađalo dijete, i za mlađu djecu, rođenu nakon 1. travnja, moguće je podnijeti zahtjev za prijevremenim upisom u školu. Ured državne uprave, kojem se zahtjev upućuje, o tome obavještava školsko povjerenstvo i ono testiranjem utvrđuje udovoljava li dijete uvjetima za prijevremeni upis.

I kod redovitog i prijevremenog upisa testiranjem se provjerava djetetova tjelesna, kognitivna te socioemocionalna spremnost i zrelost za školu. Promatra se još fina motorika, zbog savladavanja pisanja, te gruba motorika, odnosno osnovne kretanja.

O ovim temama govorile su pulske psihologinje Irena Mosić Šajatović te Irena Brajković u okviru predavanja o spremnosti djeteta za školu, posebno se osvrnuvši na socioemocionalnu i kognitivu spremnost.

Socioemocionalna zrelost – teško se mjeri

Socioemocionalna zrelost važna je za snalaženje u različitim društvenim okruženjima, i zapravo najteže se mjeri. Ne utvrđuje se testovima, već se ocjenjuje prema tome kako dijete reagira.

Segmenti po kojima određujemo socioemocionalnu zrelost djeteta jesu:

– ostaje li dijete bez problema u vrtiću,
– odvaja li se od roditelja,
– kako surađuje s drugom djecom,
– kako reagira na neuspjeh,
– je li u stanju odgoditi kakvu svoju želju, potrebu ili reakciju,
– uspijeva li slijediti pravila u društvenim i individualnim igrama,
– u kojem stupnju kontrolira svoje emocije te tolerira frustraciju.

Socioemocionalnu zrelost djeteta vrlo dobro će procijeniti odgajateljice u vrtiću, kojeg dijete pohađa te upravo razgovor s njima roditeljima može uvelike pomoći.

Provjera socioemocionalne zrelosti ima svoja ograničenja, budući da ne može do kraja pokazati pravo stanje razvoja.

Naime, dijete se na psihološkom testiranju susreće s nepoznatom osobom, ulazi u novo okruženje pa može podbaciti zbog osjećaja srama ili nelagode. Zbog toga djetetovi pokazatelji socioemocionalne zrelosti mogu biti varljivi, upozoravaju psihologinje.

I obratno, moguće je da dijete odlično riješi test, da za to ima dovoljno pažnje, no da drugi dijelovi njegove osobnosti ostanu nevidljivi. Test, na primjer, neće pokazati može li dijete sačekati odgodu kakve svoje želje ili prepustiti mjesto nekom drugom djetetu.

Stoga, treba biti svjestan da se tijekom tog jednog susreta na testiranju neki dijelovi djetetove (ne)zrelosti neće prepoznati. Tek kasnije se obično vidi je li dijete ustrajno u radu, želi li rješavati zadatke ili na prvu odustati i zaplakati, itd.

Važno je znati da bi dijete prije polaska u školu trebalo moći verbalizirati sva svoja emocionalna stanja, a ne reagirati poput djeteta od dvije ili tri godine, plakati i bacati se po podu.

Kognitivna zrelost – obično jača od socioemocionalne

Kognitivna ili intelektualna spremnost kod predškolaraca i prvašića vrlo često prednjači nad socioemocionalnom zrelošću. Testirajući kognitivnu spremnost saznajemo razumije li dijete svijet oko sebe, razumije li odnose, boje, oblike. Saznajemo jesu li pažnja i koncentracija primjerene djetetovoj dobi. Doznajemo uspijeva li se dijete koncentrirati na neku aktivnost, a da ga ne ometaju drugi vanjski podražaji.

Pažnja je, naime, jako bitna i ovisi o puno faktora – o tome je li dijete umorno, naspavano ili nenaspavano. Pritom valja razlikovati pažnju koju dijete iskazuje dok gleda crtić – a koju roditelji često ističu, i  pažnju potrebnu za školske aktivnosti. To je pažnja koju dijete treba usmjeriti na zadatak koji mu možda i nije po volji, i to u trajanju od 10 do 20 minuta.

U kognitivnu spremnost spada i govor. Do pete godine dijete bi sve glasove trebalo ispravno izgovarati, koristiti rečenice i znati verbalizirati ono što želi.

Razmjena informacija o pojedinom djetetu između vrtića i školskog povjerenstva nije dozvoljena, osim putem roditelja, ako oni to žele.