Pitaj stručnjaka: Moja curica ne govori u vrtiću, a kod kuće stalno priča!

29.05.2017 / Odgovara Vedrana Lovrečić Pavlović, psihologinja i psihoterapeutkinja, privatna psihološka praksa, Pineta 3 / 4, Valbandon, Pula, M 098 653 881

Imam dvije kćeri, jednoj je 7 i pol, a drugoj 4 i pol godine. Pitanje se odnosi na mlađu curicu. Krenula je u vrtić s 3 i pol godine. Najprije je išla u grupu s malo starijom djecom (oko godinu dana starijom, jer nije bilo mjesta u njenoj grupi). Od prvog dana ništa ne govori u vrtiću. U kući „ne zatvara usta“, non stop priča sa sestrom i s nama, pjeva. Povučena je, dugo joj treba da se opusti u nepoznatom društvu, ali kad se opusti postaje najnormalnije dijete. Evo, prošla je godina dana otkako ide u vrtić, od rujna prošle godine ide u grupu sa svojim vršnjacima, ali ne progovara ni riječi. Ono što je zanimljivo jeste da ona voli ići u vrtić, ne pokazuje nikakav otpor. Tete odgajateljice kažu da sudjeluje u svim aktivnostima, sluša, ima prijatelje, ali komunicira pantomimom kad treba u wc ili nešto drugo.

Znalo mi se desiti kad je dovedem, da u hodniku dok se presvlači čujem drugo dijete kako mami govori da „ta curica ne zna pričati, da se ona tako rodila“. Ona to sve sluša i smiješka se. Čim napusti prostoriju, počne pričati što su radili, što su jeli… Nekad na ulici kada šetamo ona s nama priča, i na primjer prolazi neko dijete koje ide s njom u grupu i pogleda je tako iznenađeno i kaže mami: „Nina zna pričati!“. Na svako moje pitanje tipa jesi li pitala tetu nešto ili zašto nije rekla prijateljici nešto i slično, ona sa smješkom odgovara: „Pa znaš ti da je ne pričam u vrtiću“.  Na moja pitanja kada će početi pričati, odgovara – kada naraste ili kada bude kao Lana (starija sestra).

A nikad mi nije rekla zašto u stvari ne priča u vrtiću. Dijete je inače najnormalnije, jako vesela,  jako razigrana, čini mi se jako pametna i inteligentna. Broji do 50, jako radoznala, pita 100 pitanja dnevno… I sve je to meni i svima koji znaju za to bilo jako simpatično u početku. Nevjerojatno da dijete od 4 godine ima takvu samokontrolu da 8 sati dnevno ne progovori riječ, da „ne izleti“ neku riječ, ali ona je nevjerojatno uporna u toj svojoj odluci… Mama mi je pričala da sam ja bila slična, ustvari da ja isto nisam uopće pričala u vrtiću, iako puno kraće vrijeme…

Međutim, kako vrijeme prolazi, to mi je sve manje simpatično. Jednostavno ne znam što da radim, kako da je navedem da počne pričati. Strah me ako budem forsirala da ne napravim još goru stvar, ustvari ne znam što bih mogla pokvariti… Ah, da, da napomenem, do vrtića čuvala je jedna žena kod koje isto dugo, dugo nije pričala, a onda je počela pomalo i to najviše šapatom komunicirati s njom…

Ako mi možete dati neki savjet, što da radim. Hvala unaprijed.

 

Vjerujem da Vam nije lako. Temeljem onoga što ste naveli, Vaša djevojčica pokazuje ponašanje koje upućuje na selektivni mutizam.

Riječ je o poremećaju koji se najčešće javlja kod djece, a karakterizira ga nemogućnost govora u određenim situacijama ili okruženjima. Djeca sa selektivnim mutizmom razumiju što im se govori i mogu normalno komunicirati s ljudima u situacijama u kojima se osjećaju ugodno i opušteno, no u situacijama u kojima su anksiozni, preplašeni i osjećaju sram, tu verbalna komunikacija staje ili se uopće ne ostvaruje.

U podlozi ovakvih poteškoća najčešće je anksioznost ili bojažljivost, iako prema van to tako i ne mora izgledati. Vrlo je važno da roditelji uopće ne prisiljavaju, pa čak ni ne potiču dijete da govori. Dijete treba osjetiti da roditelj prihvaća ovakvo dječje ponašanje kao nešto što sad jednostavno mora biti tako. Dijete ne može drugačije. Ukoliko se problem produžuje potrebno je uključiti logopeda i psihologa. S obzirom na trajanje poteškoća kod vaše djevojčice, preporučujem da potražite takvu pomoć. Strpljivo i hrabro!

 

Pošaljite i Vi pitanje. Rado ćemo Vam pomoći. Vaši osobni podaci ostaju poznati isključivo redakciji portala Mamatataja. Pitanje možete napisati i poslati ovdje.