Sanja Ivanušević Grgas: Što ekrani čine vašoj djeci?

22.03.2016 / Piše Vesna Kapeloto

Pretjerana izloženost ekranima itekako utječe na dječji razvoj jer djecu lišava pravih iskustava koja potiču zdrav razvoj, upozorava Sanja Ivanušević Grgas, psihologinja i praktičarka terapije igrom

Je li vam poznat prizor petogodišnjaka koji plače, vrišti, baca stvari jer je u videoigrici Agar.io njegovu lopticu upravo pojela druga loptica, baš kad mu je tako dobro išlo! Možda upravo i vi imate takvog mališana? Mislite si, ma to je samo epizoda, no iz dana u dan dijete je sve nervoznije, a vrijeme koje želi provoditi pred ekranom sve duže. Kad mu zabranite ili ograničite vrijeme za igrice hvataju ga izljevi bijesa. Kad ga i uspijete odvojiti od kompjutora ono bježi na drugi ekran, TV ili mobitel.

O sličnim iskustvima govore vam i drugi roditelji, a vi se pitate kako dalje, koliko vremena dozvoliti djetetu pred kompjutorom, da li mu uopće dozvoliti? Brine vas može li to imati utjecaja na njegov razvoj, može li postati ovisno o ekranima…?

Djeca se sve manje igraju, to je pogubno za njihov razvoj

Da zaista postoji popriličan razlog za zabrinutost potvrdila je i Sanja Ivanušević Grgas, psihologinja i praktičarka terapije igrom. Govoreći o utjecaju ekrana na dječje ponašanje, na igru pa i sam dječji mozak, ona je na tribini u Puli upozorila da izloženost ekranima itekako utječe na dječji razvoj jer djecu lišava pravih iskustava koja potiču zdrav razvitak.

– Kao psiholog vrlo sam zabrinuta. Djeca sve više vremena provode pred ekranima i sve su uočljivije promjene ponašanja već u vrtićkoj dobi, rekla je Ivanušević Grgas, i sama psihologinja u vrtiću. Zbog toga što su velik dio vremena izložena ekranima djeca se sve manje igraju u slobodnoj igri, a to na njihov razvoj utječe pogubno.

U iscrpnom predavanju pojasnila je što čini pretjerana izloženost ekranima te što činimo svojoj djeci ako aktivno ne kontroliramo upotrebu ekrana, a koji su, na koncu, posvuda oko nas i realnost su svijeta u kojem živimo.

Sanja Ivanušević Grgas

Više pred ekranima nego što roditelji priznaju

Prije svega, započela je svoje predavanje Ivanušević Grgas, roditelji podcjenjuju ukupnu količinu vremena koju djeca provedu pred (svim) ekranima te nemaju u potpunosti uvid o kojoj se količini vremena radi. Ističu da su njihova djeca puno manje pred ekranima nego što zaista jesu, pa čak i ona predškolske dobi.

U zapadnim zemljama djeca su 2014. ekranima bila izložena šest i pol sati dnevno, sada je to već preko 7 sati. U Hrvatskoj 2009., pokazalo je istraživanje, bilo je to oko 3 sata dnevno. Stručnjaci koji rade s djecom postavljaju pitanje kako će djeca naučiti družiti se ako su toliko sati pred TV-om, laptopom, mobitelom. No, socijalizacija nije jedini problem.

Pretjerana izloženost ekranima dovodi do prave epidemije ostalih problema – od zdravstvenih do psiholoških. Ističu se – problem s usmjeravanjem pažnje i regulacijom osjećaja, ispadi bijesa i agresivno ponašanje, poteškoće sa spavanjem, kao i poteškoće u učenju.

Ivanušević Grgas istaknula je tri velika problematična područja koja pridonose poremećajima kod djece pretjerano izloženima ekranima. To su:

– nekretanje
– problematičan medijski sadržaj smišljen posebno za djecu
– slobodna igra u kojoj djeca sve manju sudjeluju; ne igraju se – jer vrijeme provode pred ekranima

Problemi sa zdravljem

Sve manje kretanja utječe na fizičko stanje. Sve je više djece s visokim krvnim tlakom i to postaje ogroman zdravstveni problem. Već predškolarci obolijevaju od stila života uvjetovanog višesatnim sjedenjem ispred ekrana, nedostatkom tjelesne aktivnosti, unošenjem previše hrane koja je kaloričnija i brže se jede. Djeca stvaraju dugoročnu životnu naviku nezdravog životnog stila koju prenose i svoje na srednje godine.

Sadržaj za djecu smišljeno se kreira

Psihologinja Ivanušević Grgas ističe da se medijski i digitalni sadržaj za djecu posebno osmišljava i dizajnira.

– Crtići i videoigrice dolaze u slikama koje se izuzetno brzo izmjenjuju. To je napravljeno smišljeno i namjerno, jer je to jedini način kako privući dječju pažnju koja je vrlo spontana, lako je otklonjiva i treba je moći zadržati, rekla je.

Ukoliko su djeca dugotrajno izložena takvom sadržaju, naglasila je, to može utjecati na probleme s pažnjom. Problemi s pažnjom akumuliraju se tijekom predškolskog razdoblja, a prave posljedice vide se kad dijete krene u školu.

-U školi je vrlo bitno da djeca mogu saslušati što im učiteljica kaže, da mogu odgoditi trenutni impuls da, na primjer, ustanu sa stolice ili da mogu napraviti zadatke do kraja, iako su mi dosadni. Djeca koja puno vremena provode uz ekrane pokazuju velike poteškoće u tim područjima, veli Ivanušević Grgas.

Upozorila je da posebno treba obratiti pažnju na vulnerabilnu djecu, osobito ako imaju neke poteškoće, bilo u usvajanju govora, emocionalne teškoće ili su hiperaktivna. Duljina vremena, pak, koju djeca provedu pred ekranima pojačava vjerojatnost dijagnosticiranja ADHD-a u dobi od 7 godina.

Detaljnije o specifičnostima sadržaja za djecu i kako on utječe na dječji mozak i ponašanje djece pročitajte u tekstu Roditelji oprez! Crtići i videoigre smišljeno su kreirani da bi privukli krhku dječju pažnju!

Sadržaj utječe na emocije

Djeca koje predugo vremena provode igrajući igrice i gledajući TV imaju poteškoća u regulaciji svojih osjećaja, promijenjivog su raspoloženja, imaju česte ispade bijesa.

– Istraživanja već odavno upozoravaju da agresivan sadržaj ‘proizvodi’ agresivnu djecu pa je vrlo važno da roditelji imaju uvid u to kakvom sadržaju su izložena djeca. Poznato je da djeca, na primjer, obožavaju igrice sa zombijima, ili one gdje krv leti na sve strane. Agresivni sadržaji djecu senzibiliziraju na nasilje, a smrt, krv, nasilno rješavanje sukoba, uzimanje droga i alkohola, te pornografija znanju biti prikazani u cool kontekstu. To djetetu postaje model ponašanja, osobito kad se zna da na djecu više utječe ono što vide, nego ono što im govorimo, veli ova psihologinja.

– U emotivno-socijalnom dijelu djeca koja su previše uronjena u digitalni svijet, i nisu izložena onome što je u ranoj dobi izuzetno važno za razvoj, za razumijevanje nas samih, za našu emocionalnu stabilnost – a to je ljudski aspekt komunikacije s čitavim nizom neverbalnih znakova kojim se razvija desna hemisfera mozga – propuštaju dio razvoja koji nikakva tehnologija ne može nadomijestiti. To je razlog da kasnije u životu oni slabije razumiju sebe, slabije razumiju druge i imaju problema u odnosima. Ti odnosi su puno plići, pa nije čudo da takva djeca postaju agresivnija i da su usmjerena na sebe, veli Ivanušević Grgas.

Zašto je važno da se djeca igraju?

U ovoj priči s ekranima dolazimo do najvažnijeg dijela – do igre!

– Kroz slobodnu igru djeca se razvijaju, a ako su izložena ekranima po više sati dnevno, neće se igrati, i propustit će razviti mnoge sposobnosti potrebne za kvalitetan život u zajednici s drugim ljudima.

Naime, putem igre i kroz igru djeca razvijaju svoj mozak, razvijaju govor, jezik, komunikaciju, inteligenciju. Igra utječe na socio-emocionalni te motorički razvoj.

Ivanušević Grgas naglasila je da je važno znati da je našem mozgu u točno određenom razdoblju potreban podražaj iz okoline da bi se razvio. Tako je za senzorni razvoj presudno razdoblje do prvih godinu dana. Ako propustimo taj period – jer dijete provodi vrijeme na igricama, a ne u igri, samo ili s vršnjacima – dijete će imati problema kasnije.

U ranom predškolskom razdoblju valja, dakle, razvijati područja koja su temelji kasnijih, viših kognitivnih vještina, a to su:
– stvaranje emocionalne sigurnosti
– izvršne funkcije – razvoj pamćenja, pažnje, mogućnost inhibicije zaustavljanja impulsa
– govor
– socijalne vještine

Djeci u ranoj fazi treba igra, a ne slova i brojevi!

Više kognitivne sposobnosti, ono što možemo nazvati inteligencijom – mogućnost zaključivanja, rješavanja problema, skupljanja velike količine znanja i činjenica – razvijaju se kasnije, a naslanjaju se prije svega na motorički i govorni razvoj, koji se razvijaju – igrom!

– Djecu ne valja u vrlo ranoj dobi učiti slovima, brojevima, i različitim akademskim znanjima i vještinama, jer im time činimo više štete nego koristi. Engleski, matematiku, rukovanje tabletima možemo naučiti u bilo kojoj dobi, no razvojne faze ne možemo nadoknaditi, dodala je Ivanušević Grgas.

Što i na koji način djeca razvijaju kroz igru pročitajte u tekstu Zašto je igra najvažniji dječji posao?

Da, ekrani zaista mijenjaju mozak, a živčani sustav postaje preosjetljiv!

Da pretjerano izlaganje ekranima zaista mijenja mozak i čini stvarnu štetu pokazala su istraživanja nad internetskim ovisnicima o videoigricama u Japanu. Uočeno je da pretjerano izlaganje ekranima dovodi do oštećenja u regijama mozga koje su važne za samokontrolu, usmjeravanje pažnje, emocionalno procesuiranje – mozak se mijenja u samoj strukturi i u načinu funkcioniranja.

Iako većina naše djece, srećom, nisu ovisnici o ekranima, uočavaju se suptilne promjene na način da živčani sustavi naše djece postaju osjetljivi i prepodražljivi. Oni su stalno iritabilni i potreban je vrlo mali podražaj da eksplodiraju. Djeca postaju vrlo osjetljiva. Njihov živčani sustav postaje hiperosjetljiv i zbog toga se teže emocionalno reguliraju, pojasnila je Ivanušević Grgas.

O preporučljivom vremenu pred ekranima pročitajte u tekstu Koliko bi vremena djeca trebala provoditi pred ekranima? 

Digitalni domoroci i digitalni useljenici

Ona ističe da se roditelji danas nalaze u totalnom paradoksu.

– Nalazimo se u situaciji da odgajamo djecu koja su rođena u digitalnom svijetu, za razliku od nas koji nismo i tehnologijom smo se naučili baviti usput. Naša djeca ne poznaju drugi svijet. Paradoks je u tome da mi moramo biti mudriji i znati ih voditi u nečemu što je njima puno prirodnije i bliskije nego nama. Možemo reći da su oni digitalni domoroci, a mi smo digitalni useljenici, rekla je psihologinja.

Smatra da treba odrediti vrijeme za boravak pred ekranima, ali nikako ga potpuno zabranjivati.

Djeca neće postati iskusna i vješta ako im nešto zabranjujemo. Oni trebaju imati dodir s tehnologijom, a mi ih trebamo voditi da to rade na način da je dobar za njih – tako da postavljamo granice, da brinemo o tome kojem sadržaju su izloženi, da ga gledamo zajedno. Jer, malo dijete možemo kontrolirati, no tinejdžere i adolescente ne možemo. Nema šanse da njima nešto strogo ograničimo i zabranimo jer će već oni pronaći način kako do toga doći, zaključila je Sanja Ivanušević Grgas.

Fotografije: Vera Kapeloto