10 situacija u kojima djeci trebamo dopustiti da se ponašaju – kao djeca!

09.04.2018 / Mamatataja

Postoje faze u razvoju koje djeca moraju proživjeti i određene situacije sami proraditi da bi postali sretni odrasli, vele talijanske pedagoginje Elisabetta Rossini i Elena Urso, autorice knjige Djeca moraju biti djeca

Vrlo često od djece tražimo da – ne budu djeca. Tražimo da se ponašaju kao odrasli, da u potpunosti kontroliraju svoje ponašanje i emocije. Pogrešno je, međutim, to činiti jer postoje faze u razvoju koje djeca moraju proživjeti i određene situacije sami proraditi da bi postali sretni odrasli, vele između ostaloga talijanske pedagoginje Elisabetta Rossini i Elena Urso, autorice knjige Djeca moraju biti djeca (I bambini devono fare i bambini). Prenosimo 10 situacija različitog dječjeg ponašanja koje bismo djeci trebali omogućiti i dopustiti, bez našeg previše velikog uplitanja.

1. Neka sami rade ono što mogu

Dopustimo im neka sami rade ono što mogu; neka jedu sami, oblače se sami, neka istražuju po kući – otvaraju ladice i slobodno istražuju vlastiti prostor i testiraju vlastite mogućnosti. To je vrlo važno za razvoj njihove samostalnosti. Od roditelja, s druge strane, to iziskuje dodatni napor, strpljenje i vrijeme. Čim dijete počne hodati potrebno mu je omogućiti čim više kretanja i istraživanja – što znači i osigurati mu sigurnu okolinu te skloniti po njega sve opasne stvari. Važno je dijete ne sputavati svojim strahovima.

2. Neka se dosađuju

Dopustimo im neka se dosađuju u situacijama koje za njih nisu zanimljive. Na primjer, u prilikama kada su okruženi samo odraslima. Iako smo se za tu priliku opremili pokojom igračkom i slikovnicom, bojicama za crtanje, moramo biti svjesni da će im u jednom trenutku postati dosadno. I u tome nema ništa loše. Frustracija je osjećaj s kojim se oni mogu nositi, a dosada predstavlja dobar motiv za razvijanje kreativnosti i pronalaženje alternativnog ponašanja. Dovoljno je znati da to može biti tako, naoružati se strpljenjem i ne očekivati da djeca mogu cijelo vrijeme biti mirna.

3. Neka se naljute i ispolje bijes

Nije rijetkost da dijete nacrta crtež i onda ga potrga jer je nezadovoljno. Ili pobjesni jer nije uspijelo do kraja sagraditi toranj od kockica. Nemojmo se čuditi takvoj njihovoj reakciji, iako je nama neshvatljiva. To što dijete nije uspjelo napraviti ono što je zamislilo u svojoj glavi, za njega je vrlo frustrirajuće. Pustimo ga neka ispolji svoj bijes i neka samo odluči hoće li pokušati ponovno ili će raditi nešto drugo.

4. Neka se smiju bojati

Nikada nemojte umanjivati strah koji dijete osjeća, čak iako vam taj strah izgleda pretjeran i iako dijete dosad strah nikad nije pokazivalo. S odrastanjem i razvojem jezika djeca počinju procesuirati različite misli. Počinju doživljavati stvarnost na dugačiji način i postaju svjesni mnogo toga što dosad nisu bili. Nemojte ih zadirkivati ako odjednom upale sva svjetla kako bi došli do toaleta, a dosad to nisu činili. Oni zaista ne kapriciraju, ne privlače pozornost, nego osjećaju stvarni strah koji će, kako je došao, tako i nestati.

5. Neka mogu birati

Djeca vole moći birati jer se tada osjećaju odraslima, osjećaju da imaju odgovornost. I naravno da im treba dati priliku da biraju, sve dok je to prihvatljivo za njihovu dob i dok taj izbor ne radi zbrku. Dovoljno je da mogu izabrati između dvije stvari, na primjer, između dvije majice, ali ne birati među cijelom garderobom. U redu je pitati ih žele li za večeru namaz ili puding, ali ne i što žele za večeru. Ukratko, dozvoliti im male izbore o malim stvarima. Na taj način omogućit ćemo da se čuje i poštuje njihovo mišljenje na prihvatljiv način.

6. Neka vjeruju u bajke, dok vjeruju

Sve do šest, sedam godina za djecu se mašta i stvarnost preklapaju, i zato djeca vjeruju u Djeda Mraza ili Zubić vilu. Pustimo ih neka vjeruju i poslušajmo i uvažimo njihovu maštovitu interpretaciju onoga što ih okružuje. Oni će sami u jednom trenutku izraziti sumnju u svoje razmišljanje. To je trenutak kad su spremni odbaciti maštu i suočiti se sa stvarnošću. Obično se to dogodi negdje oko 8. godine, kada se mijenja i struktura mišljenja.

7. Neka upoznaju osjećaj tuge i nostalgije

Ako imate osobe od povjerenja, na primjer djeda i baku, od treće godine nadalje možete djecu pustiti da kod njih prespavaju. Oni će tada upoznati osjećaj tuge. Mama i tata će im nedostajati, ali će pritom shvatiti da i uz negativne osjećaje možemo preživjeti. Slično je kad se svađaju sa svojim malim prijateljima ili ne mogu pronaći igračku; pustimo ih, radi se o osjećajima koje su oni sposobni proraditi.

8. Neka ne odgovore na sva naša pitanja

Kako je bilo u školi, s kim si se sve igrao… Mi svakako imamo pravo postavljati pitanja, ali može se dogoditi da oni nemaju želje i volje uvijek na sve odgovoriti. Ne trebamo se tada odmah bojati da nešto nije u redu, već jednostavno kadkad prihvatiti njihovu šutnju. Ipak, nikad nemojmo prestati pitati jer, i kad ne žele razgovarati, drago im je što pitamo i zanimamo se za njih.

9. Neka imaju pravo na simpatije i antipatije

Nemojmo smatrati da se naša djeca žele igrati bilo s kime samo zato što su djeca. I oni, kao i mi odrasli, mogu gajiti više ili manje simpatija prema drugoj maloj osobi. Poštujmo njihov izbor i ne prisiljavajmo ih da se igraju s nekim djetetom samo zato što je njegova mama naša prijateljica. Neka sami rješavaju sukobe, ne uplićimo se. Oni će to sami znati riješiti.

10. Uvijek ih shvaćajmo za ozbiljno

Ako ispričaju da su se u parku igrali s dinosaurima, oni zaista to govore iz perspektive njihove stvarnosti. Njihov imaginarni prijatelj zaista je njihov prijatelj. Nikada ih zbog toga nemojmo ismijavati, već pokažimo svoj interes, jer su to njima važne stvari.