Blagoslov oderanog koljena: Od boli i frustracije do sretnog djeteta

24.04.2018 / Piše Paola Albertini

Oderano koljeno je nešto što boli, a zapravo donosi niz blagoslova. Zbog naše prevelike brige djeci pomažemo i ugađamo u svemu te im uklanjamo svaku nelagodu. Zato imamo nesigurnu djecu i nesretne roditelje, rekla je između ostaloga psihologinja Sanja Ivanušević Grgas

Roditelji danas na odgovor što žele za svoju djecu najčešće kažu da žele da su sretna i zadovoljna. To dovodi do paradoksa – u današnjem modernom društvu više nego ikad usmjereni smo na sreću naše djece i pokušavamo im udovoljiti u svemu – samo da im ne bude hladno, da im ne bude dosadno

Kao roditelji prilikom njihovog ‘pada’ osjećamo frustraciju pa ih idemo ‘spašavati’. A zapravo brigom i pomaganjem preuzimamo kontrolu. Zbog te naše prevelike brige pomažemo im u svemu i uklanjamo im svaku nelagodu. Zato imamo nesigurnu djecu i nesretne roditelje. Djeca su nesamostalna i teško se odvajaju od roditelja (kao i roditelji od njih), teško reguliraju intenzivne osjećaje i teško se nose i s vrlo malom neugodom te odmah odustaju.

Riječi su to Sanje Ivanušević Grgas, psihologinje i terapeutkinje igrom koja je na temu – Blagoslov oderanog koljena: kako frustracija razvija psihološki imunitet djeteta – govorila na nedavnom predavanju u Puli.

Kad bol donosi blagoslov

Blagoslov oderanog koljena sintagma je psihologinje Wendy Mogel, a odnosi se na način na koji se nosimo s frustracijom kod djece i koliko im dozvoljavamo da osjete bilo kakvu vrstu nelagode.

– Blagoslov oderanog koljena metafora je, ali i paradoks u isto vrijeme. Oderano koljeno je nešto što boli, a zapravo donosi niz blagoslova – slobodu, iskustvo, aktivnu igru, rizik, snalaženje… Ali i bol. Međutim, danas roditelji često jure liječniku, čak i na hitnu pomoć, i zbog najmanje ozlijede. Pokušajte se sjetiti kako je to bilo kad ste vi bili mali, što se događalo kad biste pali i ozlijedili se? Išli ste dalje! Boljelo je, ali igra je bila toliko napeta i bitna, pa je bilo vrijedno tolerancije. Skrivali ste to, sve da vas ne pozovu kući i zabrane vam igru, rekla je Ivanušević Grgas.

Djeca padom i udarcima uče kako tolerirati bol, uče kako se nositi sa situacijom kad je teško, a nikoga nema u blizini. Vještina je to koju će itekako trebati u životu. No, djeca znaju imati vrlo burne reakcije koje su ponekad i roditeljima teške jer i kod njih izazivaju jake reakcije koje često oni sami ne mogu istolerirati.

Omogućimo djeci da ‘padnu’ i osjete frustraciju

– Treba učiti djecu da bez padanja nema napretka, da je padanje zdravo i normalno. Iskustvom uče procijeniti rizik i s vremenom postaju spretniji te manje padaju ili jednako padaju, ali se bar vještije dižu. Bez frustracije nema zdravog razvoja, rekla je.

Nekim roditeljima frustracija kod djeteta stvara osjećaj da nisu uspješni roditelji. No, dokle god dolazi velika kontrola izvana (upozorenja tipa pazi, nemoj... ) dijete ne razvija svoj vlastiti kapacitet, tj. svoju vlastitu spretnost i procjenu rizika. A to se može postići samo iskustvom.

Ako stalno upozoravamo djecu govoreći im ‘Pazi! Ti to ne možeš!..., šaljemo im dvije poruke: ‘Ja to ne mogu’ i ‘Svijet je jako opasno mjesto’. Tada kod djeteta dolazi do nesigurnosti i nemogućnosti djelovanja.

Zbog prevelike brige roditelja djeca postaju nesretni ljudi

Pristup u kojem nastojimo učiniti sve da dijete bude dobro, sigurno, i da mu mi rješavamo sve probleme, dovodi do toga da djeca ostaju nesigurna, da nemaju samopouzdanja i da postaju nesretni odrasli ljudi.

– Dakako da kao roditelji idemo iz dobre namjere, ali to bez iznimke dovodi do ovih loših stvari jer djetetu oduzimamo dobre prilike nužne za vježbanje mišića i stvaranje dobrog osjećaja – osjećaja da je sposobno i samopouzdano, da zna da zaista može nešto napraviti. Ili da to ne može. Jer dijete ako procijeni da mu je nešto neostvarivo od toga će i odustati, rekla je Sanja Ivanušević Grgas.

Djeci je potreban psihološki imunitet

I tu dolazimo do suštine blagoslova oderanog koljena: bez bolnih iskustava poput nelagode, neuspjeha, frustracije i dosade djeca ne mogu razviti potreban psihološki imunitet i vlastitu sposobnost da se nose sa stresom. Upravo da bi stekli i razvili taj psihološki imunitet potrebno ih je izlagati situacijama u kojima će se sami snalaziti.

Nema zdravog razvoja bez frustracije i podrške, rekla je nadalje. Djeca koja se ne nauče nositi s frustracijom, pred bilo kakvom poteškoćom doživljavaju ‘slom’ jer se nisu imala prilike susresti se s njom (zbog roditelja koji su uskakali i umjesto djeteta rješavali ‘situaciju’).

– S druge strane, treba naći ravnotežu. Nije dobro djeci zadavati ni preteške zadatke koje oni ne mogu izvršiti. Potreban je optimalan omjer, a on će se razlikovati od djeteta do djeteta, kazala je psihologinja Sanja Ivanušević Grgas.

U okviru ovog predavanja pročitajte još tekstove:

Zašto je djeci potrebna frustracija i kako na nju reagirati?

Zašto je dosada poželjna i korisna za dječji razvoj?  

Psihologinja Sanja Ivanušević Grgas