Radojka Sućeska Ligutić: Dobar roditelj želi zadovoljno, a ne poslušno dijete

U velikom intervju za Mamatataja psihologinja Radojka Sućeska Ligutić, autorica knjige “Kako djeca pomažu roditeljima da odrastu”, govori o tome zašto roditelji moraju stvarati bliske odnose sa svojom djecom, ali u isto vrijeme biti autoriteti, na koji način svojim strahovima mogu sputavati vlastito dijete te zašto moraju shvatiti da djeca nisu njihov vlastiti projekt

Radojka Sućeska Ligutić, psihologinja i psihoterapeutkinja, već dugi niz godina radi s djecom, tinejdžerima i njihovim roditeljima pomažući im u rješavanju problema koji ih tište. Čini to tako da zaviruje i ponire dublje u njihove duše, koristeći se pritom sistemskim terapijama Change (usmjerenoj na rješenje) te Soulwork (rad na duši). Unutarnji svijet koji se tada otvara uzbudljiv je poput kakvog filma, a Radojka Sućeska Ligutić ga otkriva u knjizi Kako djeca pomažu roditeljima da odrastu. Na mnogobrojnim primjerima iz njezinog bogatog psihoterapeutskog rada doznajemo kako psihoterapijom djeca uspješno razvezuju zamršene obiteljske veze i pritom dolaze do rješenja problema koji se javljaju u odnosima s roditeljima i vršnjacima, u vezi sa školom i učenjem. Autorica daje mogućnost čitatelju, vodeći ga kroz primjer psihoterapije Soulwork, da sam pronađe odgovore na pitanja koja ga tište. Pritom osjećaji dobivaju boje, poprimaju glasove, a odgovori gotovo nestvarno dolaze sami od sebe…

– U svojoj knjizi Kako djeca pomažu roditeljima da odrastu govorite o tome da nas djeca potiču da sazrijevamo kao roditelji i ljudi pa time i da postajemo sretnije osobe. Možemo li stoga ustvrditi da se roditeljstvo uči i usavršava, često svaki dan iznova?

– Jedino tako da se svaki dan prilagodimo djetetovom raspoloženju, trenutačnoj situaciji, može se biti dobar roditelj, jer ono što naučimo o bebi od mjesec dana ne vrijedi za bebu od šest mjeseci. Još jučer dijete je mislilo da smo najpametniji na svijetu, a s jedanaest, dvanaest godina propituje naše stavove ili čak misli da smo sasvim out, staromodni. Do jučer sigurno dijete, može postati nesigurno i osjetljivo. Da bismo prema djetetovim potrebama reagirali na pravi način, trebamo ga svaki dan pratiti, upoznavati i osvježiti svoju sliku o njemu. Jedini način je što više pričati s djetetom, najbolje uz neku zajedničku aktivnost – pripremu ručka, pri odlasku u dućan, u igri, šetnji. Takve aktivnosti olakšavaju razgovor, daju ton spontanosti i tada će dijete najviše pričati. Samo se trebamo čuvati da spontano druženje ne prekinemo komentarima poput: “Štoo!? Kad iziđete pod odmorom, njih četvoro puši? Tek ste peti razred?!” Kad prilikom razgovora dođete u situaciju da biste najradije osuđivali, postavili pravila i granice, budite mudri i izbacite samo nešto poput: “Hmmm? Interesantno, i što si ti učinio?” Važno je sjetiti se da dijete pripremate da misli svojom glavom kako bi i bez vas moglo donositi dobre odluke. Bolje da vježba razmišljanje s vama i pred vama, a ne samo u društvu svojih jednako ne/zrelih vršnjaka. Ako i iznese neki nezreo stav, vi mirno izrecite svoj i potaknite ga da to svoje razmišljanje provjeri u praksi. Jasno, osim ako se radi o nečem štetnom za njegovu sigurnost i zdravlje. Tad postavite granice bez diskusije.

Nema savršenog roditelja

– Kakav bi trebao biti dobar roditelj? Koje su odlike dobrog roditelja?

– Dobar roditelj nije savršen. Savršeni roditelj nikada ne griješi jer je uvijek u pravu. Svi mi poznajemo takve roditelje i znamo da je takvo savršenstvo često razlog hladnom odnosu djeteta prema roditelju. Takav odnos prije razvija nesigurnost, ljutnju i svojeglavost nego li zrelost u djeteta. Dobar roditelj i griješi – jer ispituje nove postupke, drugačije načine. Dobar roditelj se često pita griješi li, prikuplja iskustva drugih roditelja, čita knjige, no na kraju u odgovorima na konkretna pitanja u konkretnim situacijama ipak najviše vjeruje sebi i reakcijama svog djeteta. Dobar roditelj pomno promatra dijete pa mu je to najbolji kompas vlastite uspješnosti. Ako se dijete više smiješi, postaje samostalnije, otvorenije, upornije, roditelj je na dobrom putu. Dobar je onaj roditelj kojemu je stalo do toga da dijete bude zadovoljno, a ne da bude poslušno i da služi kao dokaz roditeljske mudrosti i veličine. Dobar roditelj će biti uz dijete kad mu je najteže – kad pogriješi, kad dobije lošu ocjenu, kad se posvadi s prijateljem. Umjesto prodika u takvim situacijama i stavljanja soli na ranu poput: “Tako ti i treba kad si lijen, nisi pazio, glup si…” djetetu će pokazati da razumije da mu je teško, i smireno će popričati s njim. Dobar roditelj je iskren i zbog toga ima autoritet. Djeca jako cijene iskrenost. Zato se roditelj ne treba bojati reći: “Nemam pojma” ili “Ne znam što bih ti rekla, razmislit ću.” Ako roditelj njeguje bliskost, odvaja neko vrijeme za dijete – ne samo radu za dijete, nego radeći zajedno, pričajući zajedno – roditelj će imati autoritet zauvijek.

– Jesu li bliskost, odnosno održavanje dobrog odnosa s djetetom, s jedne, te autoritet, s druge strane, uvjeti uspješnog roditeljstva? Što pojmovi bliskosti i autoriteta podrazumijevaju, a što ne?

– Najveći dar koji možemo djetetu dati za njegov život je da nauči biti sam sebi autoritet te da nauči stvarati bliske odnose. To uči gledajući nas iz svog iskustva – kako smo mi s njim stvarali bliskost i kako smo gradili autoritet kroz postavljanje granica, dosljednost, iskrenost. To su apsolutno glavni preduvjeti dobrog odnosa s djetetom. Mnogima se čini da ta dva pojma – bliskost i autoritet – ne idu zajedno, no jedini način da budete roditelj jest da imate obje osobine u pravoj mjeri. Ako ste samo bliski onda gubite autoritet, pa ste više prijatelj nego roditelj. Ako se previše postavljate kao autoritet koji sve određuje – gubite bliskost. Određujete li djetetu što se radi, kad i kako, što se smije, što je važno i dobro raditi, s kim se družiti – logična posljedica je da će vas dijete početi lagati kako bi moglo živjeti svoj život. I da će jako paziti što priča pred vama. Na taj način nećete moći biti bliski.

Čavrljanjem do bliskosti

Roditelj treba pokazati autoritet tamo gdje dijete nije dovoljno zrelo da samo odluči ili postavi granice – jer još ne može skrbiti za sebe. Treba postaviti granice o odlasku na spavanje, o tome koliko vremena provoditi na kompjutoru, sve vezano uz zdravlje, itd. A potom bliskost u svemu ostalom! Bliskost znači pokazati da ti je stalo kako se dijete osjeća. Pogled u oči kad se vraćamo s posla i iskreno pitanje: “Što je novog?” Bliskost ne znači povjeravanje svojih ljubavnih problema djetetu niti kopanje po djetetovoj torbi ili inzistiranje da doznate ono što dijete ne želi reći. Bliskost je iskreno reći svoj stav, ponekad reći: “Ne znam”. Bliskost je dijeljenje osjećaja, a nije Prestani plakati!  ili Nemoj se ljutiti, to je beskorisno i ružno! ili Ne smiješ biti tako malodušan/nesiguran! Umjesto toga potaknite dijete da izrazi svoj osjećaj do kraja pitanjima: “Vidim da si ljut, baš me zanima što te najviše smeta? Jako si nesiguran oko toga. Čega se bojiš? Što se dogodilo da si takav?” Uostalom, sjetite se kako se osjećate bliski kad čavrljate na kavi s dobrim društvom. Biste li se  osjećali tako da je u društvu netko tko vam dijeli savjete, drži prodike i kritizira vas? Takva kava bi postala super kratka. Uživate zato jer spontano pričate o svemu pomalo, prijatelji vas slušaju i razumiju, možda nabace neku sugestiju, no zapravo osjećate podršku. Zašto mislite da je s djecom išta drugačije? Stoga čavrljajte s djecom – bez obzira koliko godina imali – to je najbolji put do bliskosti.

– U trenutku kad se roditelj osjeti nemoćnim pomoći svom djetetu, bilo da je riječ o zahtjevnom dvogodišnjaku ili svadljivom tinejdžeru, ističete da je vrijeme za promjenu. Međutim, mijenjati se mora roditelj, a ne dijete, kako mi roditelji to obično najčešće mislimo i želimo. U knjizi također upozoravate da je ključ promjena u pogrešnim uvjerenjima i sputanim osjećajima. U psihoterapeutskom radu s djecom i roditeljima često otkrivate da roditelji još iz djetinjstva nose duboko pohranjene osjećaje koji onda kao teret isplivaju u odnosu s njihovom djecom.

– Mnoge neuspjehe u odgoju savladamo sami tako da mijenjamo pristup i stavove. I to je jako dobro za nas i za dijete. No ponekad nam se čini da smo zapeli. Obično je to onda kad u najboljoj namjeri učimo dijete onome što je nama pomoglo u životu. Teško se tome oduprijeti. Roditelj koji je iz nekih razloga osuđen raditi posao koji ne voli jer nije mogao završiti fakultet, u najboljoj namjeri radit će pritisak na dijete da upiše fakultet. Ili onaj koji je imao loša iskustva sa suprotnim spolom, prenosit će svoj strah i brigu prilikom prve simpatije i izlazaka svog djeteta s dečkom ili curom. Upravo zbog toga je dobro da se dijete druži s vršnjacima i da bude blisko s drugim članovim šire obitelji, kako bi tako moglo doživjeti različita iskustva i stavove nekih drugih ljudi. U toj situaciji može biti koristan drugi roditelj koji nas bolje vidi i možda ima drugačiji stav oko problema sa djetetom. No ponekad je najbolje da potražimo mišljenje osobe koja nas može lakše sagledati jer nas ne pozna i nismo s njom ni u kavom odnosu – psihologa ili psihoterapeuta, na primjer.

– Stalni strah i brigu roditelj prenosi na dijete te ga stvara nesigurnim i uplašenim. Kako se osloboditi tih negativnih i sputavajućih emocija?

– Roditelj kojemu je jasno kako je stekao svoje strahove možda će moći uvidjeti da njegovo dijete ima bolje uvjete života i dat će mu povjerenje da može funkcionirati jednako dobro i još bolje bez toliko strahova. Nažalost, mnogi roditelji su uspjelI zbog straha od neuspjeha, od propasti, od sramote, od odbacivanja, od nesreće. Takav roditelj smatra da je strah „konj koji dobiva utrku“ i osjećat će se nesigurno ako pokuša misliti pozitivno. Dapače, umrijet će od straha ako mu dijete kaže: ” Nekako ću se snaći, pouzdat ću se u sebe.” To su roditelji koji govore: “Pazi, nemoj pasti!  Nemoj se osramotiti! Prilagodi se, odbacit će te.” Već same te poruke stvaraju kod djeteta strah. Ukoliko se dijete neda ustrašiti, roditelj će strahove prikriti fasadom ljutnje kako bi kontrolirao djetetovo ponašanje i odluke, jer takav roditelj zapravo strahuje da je sve imalo drugačije od onog što on želi svom djetetu – jednako propasti. Osobe koje strahuju, zadržavaju osjećaj sigurnosti samo ako drže stvari pod kontrolom. No život, pa tako i život našeg djeteta ima svoj tok, poput rijeke – ne da se kontrolirati. Pustite dijete da uči na svojim greškama. To će ga ojačati i brže će naučiti lekciju. Pustite da slijedi svoje interese. Potaknite ga da radi ono što ga veseli i ispunjava. Tako će razviti volju i upornost koju će onda moći primijeniti i za manje omiljene poslove. Ponekad, ne uvijek i stalno, pružite mu iskustvo da je život lijep doživljaj u prirodi, iznenadite ga otkačenom rođendanskom tortom, spontanom promjenom plana, putom do nekog novog mjesta. Ispunite neki njegov mali san. Ponekad, ne uvijek. To će mu dati smisao životu i volju da planira, da ima ciljeve i ide prema njima s radošću, ne sa strahom.

Teže je poslušnoj i tihoj djeci

– Roditelji često i u najboljoj namjeri krenu oblikovati dijete prema svojim željama, a to onda ne završava dobrim. U školskoj se dobi zbog toga javljaju i laži koje osobito opterećuju odnos dijete-roditelj. Što zapravo lažima djeca poručuju roditeljima?

– Mala djeca i mlađi tinejdžeri često lažima štite roditelja jer ga vole. Da ne bi bio tužan i zabrinut kažu mu samo ono što će ga razveseliti. Naročito rado to rade djeca samohranih roditelja koja zaista brinu o svom roditelju kao da su mu partner, a ne dijete. Druga je situacija kad dijete laže zbog straha od kazne, kad je roditelj prestrog i nema razumijevanja za djetetove greške. U svakom slučaju dijete poručuje lažima da nema dovoljno prostora da bude to što jeste – dijete, da ponekad griješi ili da su mu granice koje postavlja roditelj pretijesne. Roditelj treba primjerom pokazati djetetu da granice imaju svoju svrhu. Pa je tako svrha odlaska spavanje na vrijeme u tome da bi dijete u jutro bilo dobre volje. Učenje služi da bi bilo zadovoljno sobom. Treba učiti dijete da pravila postoje kako bi postigli nama važne ciljeve, a ne zato da bi se osjećali loše i bez slobode. Tako na primjer, nije potrebno učiti cijeli dan da bi se dobile dobre ocjene! Pravila – slušaj na nastavi, iskoristi vrijeme, uči pametno…, služe za to da dijete ima dovoljno slobodnog vremena za zabavu i druženje.

– Kad je dijete blagog temperamenta i poslušno roditeljima je puno lakše, a i uvjereni su da je to stoga što dobro odgajaju svoje dijete. Roditeljima temperamentne djece puno je teže pa često sumnjaju u svoje roditeljske sposobnosti. Što poručiti i jednima i drugima, kako da poštuju i ne povrijede svoju djecu?

– Roditelji puno toga pripisuju sebi, bilo dobro ili loše. U vrijeme kad sam počela raditi kao psihologinja vjerovanje je bilo da mnogo toga u psihi čovjeka nastaje odgojem. Međutim, kad promatrate u vrtiću djecu jasličke dobi istog roditelja, jedno tek malo starije od drugoga, ona se često sasvim razlikuju! Jedno dijete je otvoreno i znatiželjno pa kad uđeš na vrata odmah trči i vuče te za rukav, a drugo stoji u kutu i plače. Naime, puno toga ovisi o urođenom temperamentu. Jedni su otvoreni, prilaze i znatiželjni su, ponekad čak toliko da se ne boje, što nije dobro, dok drugi imaju takvu narav da su oprezni i da ih treba nagovarati da bi nešto probali, skloniji su biti tihi i poslušni. Zapravo, teže je djeci koja su poslušna i tiha zato što roditelji lakše izgrade bliski odnos s takvom djecom i misle da ih poznaju. No, nekad prođu i godine da doznate kako se dijete osjeća. Zato se dobar roditelj u svakom trenutku pita: “Što ja to o svom djetetu ne znam?” Iako roditelj pretpostavlja da dobro poznaje svoje dijete, sigurno postoji nešto što ne zna, ne zato što dijete nešto taji ili se dešava nešto loše, već dijete nije dovoljno zrelo da priča ili ne progovara dok ga nitko ne pita. Ja sam se tako čudila zašto moj sin u višim razredima osnovne škole uporno traži moju podršku u učenju. Brzo je učio i bio je odličan đak, no volio je da sam ja u blizini dok uči. Za razliku od drugih nikada nisam skrivala da ga ispitujem prije ispita i odgovaranja. Onda, u prvom srednje, kad je napokon bio zadovoljan s društvom, rekao mi je: „Znaš, ja sam bio jako usamljen u osnovnoj školi!“ Bila sam šokirana. Reklo je to dijete s kojim sam bila bliska, s kojim sam pričala o školi. Djeca često misle da je sve ono što im se događa normalno, naviknu se i zato ne pričaju o tome. Djeca otvorenijeg temperamenta reagirat će posve drugačije i reći: “Idu mi na živce ovi iz razreda, stalno tračaju, glupi su, ja to ne volim”, kao što je mi je u razgovoru jednom prilikom rekla 15-godišnja djevojka.

Djeca su poput mjernog instrumenta

– Roditeljima savjetujete da stalno promatraju svoju djecu, posebno kad zapnu u razvoju ili se vrate u prethodnu razvojnu fazu, te da reagiraju. Kako shvatiti zašto se nešto dogodilo i što učiniti? Trebalo bi, na primjer, odgonetnuti zašto je dijete ponovno posegnulo za dudom ili zašto je počelo ponovno puno jesti.

– Da, odgonetnuti je prava riječ. Mislim da zato roditeljstvo predstavlja izazov, ali ugodan. Dijete stalno postavlja neke zagonetke koje su uvijek rješive ako se dobro promatra. Ukoliko se dijete vrati na neko nezrelije i nesigurnije ponašanje sigurno za to mora imati neki razlog. To može biti neka promjena u okolini, na primjer, promjena učiteljice ili se nešto u kući promijenilo. Možda je u pitanju rast pa obično djevojčice koje dobiju prve spolne oznake u razredu znaju biti nesigurne. Roditelj može detektirati da je jedan dan djevojčica opet sigurnija pa vidjeti što je to što se promijenilo od jučer i po tome uočiti što dijete muči ili koči ili mu predstavlja prepreku. Ili pak nečemu pridaje puno važnosti pa mu je to važnije nego nama odraslima. Može to u nekom trenutku biti i to što on jedini nema tenisice određene marke pa se osjeća manje ravnopravan, a dosad tome nije pridavao važnost. To su sve stari koje, ponavljam, dijete ni ne zna izreći ili možda neće, pa je najjednostavnije pokušati razgovarati. Nekad uz najbolju volju dijete neće znati složiti i povezati ono što ga muči, nego roditelj to treba zaključiti. S obzirom na prezaposlenost roditelji moraju koristiti svakodnevne situacije. Tako kad šetate gradom, a dijete zastajkuje ispred izloga s cipelama, što inače nikada ne čini, daje vam znak. U vožnji ili šetnji do trgovine popričajte s djetetom o neobaveznim stvarima. To je prilika da naiđe i ona tema koja je njemu bitna, a da mi to ni ne slutimo. Malo dijete valja samo puno pratiti, promatrati ga i iz toga učiti.

– Ističete da su djeca poput osjetljivog mjernog instrumenta, da otkrivaju i osjećaju stanja koja roditelji žele sakriti. Na primjer, kad smo fizički s njima prisutni, a duhom odsutni! Donosite primjere u kojima su djeca vrlo snažno odreagirala na potisnute osjećaje oca ili majke.

– Nedavno sam razgovarala s jednom učenicom koja po svemu ne bi trebala biti nesigurna u školi. Odličan je đak i tvrdila mi je da kad dobije trojku mama je nekako hladna i ona to tumači da se mama na nju ljuti te da ona zbog toga u školi zablokira već unaprijed jer doživljava da će loša ocjena značiti i odbijanje majke. Ima deset godina i majčino prihvaćanje sada joj je još jako bitno. Kad je na razgovor došla majka ispalo je da se zapravo majka osjeća kriva i nemoćna da joj pomogne. Kad vidi da djevojčica kod kuće zna matematiku, a u školi ne, ražalosti se i osjeća se bespomoćno. Ona ništa ne kaže ljutito, ali djevojčica iščitava nekakav loš osjećaj i težinu i onda to povezuje sa sobom – jer to je majčina reakcija na njenu trojku. Bilo bi divno da je majka mogla biti potpuno iskrena, pa reći: “Znaš, ja zapravo vjerujem u tebe, ali se osjećam nemoćno da ti pomognem, a mislim da bih ti trebala pomoći jer sam roditelj.” Kad joj je majka to rekla u razgovoru sa mnom, sve se razjasnilo, djevojčica se sva razvedrila, nije joj smetalo što u tom trenutku majka nije imala roditeljske sposobnosti. Dapače, shvatila je da je osjećaj neuspjeha nešto što se događa i odraslima, pa joj je bilo lakše. Česte su situacije u kojoj bi roditelj mogao reći djetetu nešto poput: “Ti si hrabrija nego ja. Ja sam pesimista i odmah se bojim da će sve krenuti nizbrdo.” Kad kažemo otvoreno o čemu se radi, razdvojimo naše osjećaje od njihovih, djeca znaju „što je čije“, to prihvate i mogu ići dalje. Kad nešto nije izgovoreno u potpunosti, djeca prepoznaju da nešto nedostaje, osjećaju vaš strah i uvijek zaključuju negativnije. Budite što jasniji, obrazložite djetetu svoje razloge i osjećaje kad izričete zahtjev ili komentar.

Prići djetetu kao ravnopravnoj duši

– Nekoj djeci zaista nije lako s roditeljima. U knjizi govorite o djevojčici koja prvo polugodište petog razreda nije uspjela proći s odličnim (falila joj je jedna četvorka) pa ju je majka dovela kod psihologa. Kad ste joj pokušali objasniti da ima predivnu kćer koja je lošijom koncentracijom reagirala na preseljenje i nove prijatelje ljutito je djevojčicu izvela van uz riječi: “A tako znači! Ona je normalna!?” Roditeljima, naime, poručujete da djeca nisu njihov projekt koji je dužan dati rezultate bez obzira na što im osiguravaju ljubav i materijalnu egzistenciju. Mislim da se mnogi roditelji s time neće složiti!

– Roditelji nisu svjesni da rade veliku grešku. Često roditelj nema svoj život ili je njime jako frustriran i to nadoknađuju time da želi biti ponosan svojim djetetom, da želi kontrolirati dijete u tolikoj mjeri da ono postigne baš onaj i onoliki uspjeh koji on kao roditelj želi. Žalosno je, no takvi će roditelji rijetko doći psihologu. Ponekad dođu kad dijete ne ide točno onim putem koji oni žele, no nije im lako objasniti da je to put u pakao, i za njih i za njihovo dijete. Dijete takvog roditelja ili će pobjeći od tereta preciznih zahtjeva u revolt ili će čitav život nastaviti zadovoljavati ciljeve roditelja, drugih autoriteta i šefova, a ne svoje. Takva djeca nikad nisu potpuno sretna. Kao odraslima će im uvijek nešto nedostajati da budu sretni. Neki od njih shvate tek u srednjim godinama da je vrijeme da počnu živjeti svoj život, a neki ni tada. Nedostatak u svom životu nadoknađuju uređujući život svoje djece.

– Iz ovog razgovora jasno je da bi roditelji trebali raditi na sebi i tijekom života razvijati se u što kvalitetnije osobe, a time i kvalitetne roditelje. A u tome će im pomoći upravo njihova djeca!

– Rekla bih da je zajednička karakteristika dobrih roditelja, koju ja vidim kao psihoterapeut, u tome da odmalena prilaze tom svom stvorenju kao ravnopravnoj duši, u smislu da to dijete ima svoje ja, da je interesantno, da ima svoj način razmišljanja. Takvi roditelji apriori smatraju da se uče roditeljstvu gledajući dijete, da puno toga ne znaju, i da će puno toga naučiti slušajući to dijete i potičući ga da razmišlja, da kaže što osjeća, što hoće. I dijeleći te osjećaje s djetetom, profitira i roditelj i zapravo se mijenja. To je kao kad vam netko ispriča vic i vi kroz vic shvatite pouku za koju bi vam trebala čitava knjiga. Tako i djeca kao da bacaju roditelju rukavicu u lice. Uče ih ono što nisu htjeli naučiti čitav život. Tako, na primjer, roditelji koji cijeli život naporno rade često dobiju dijete koje pristupa poslu kao igri – radit će dok nije naporno, a ako postane dosadno onda više neće. Roditelj koji nije nikad pazio na odijevanje, dobije dijete koji je veliki esteta…Uvijek je dijete tu da čini onaj korak dalje koji mi nismo znali ili mogli. Na taj korak dalje, zapravo na tu rukavicu u lice, valjalo bi odgovoriti: “Vidi, interesantno! Pa možda bi moglo biti i tako – drugačije!” No češće se ne znamo oduprijeti strahu pa kažemo: “Ne smiješ to raditi! To se tako ne radi!” Bilo bi dobro imati na umu ono što kažu Da djecu Bog čuva ili Da svatko ima svoj put. To je zaista točno. To što smo roditelji ne znači da moramo znati bolje, odnosno da znamo bolje od djeteta. No možemo mu pomoći da pronađe svoj put i podržati ga da njime ide.