INTERVJU Dušanka Kosanović: Odnos odraslih prema djeci često je licemjeran!

30.11.2018 / Razgovarala Vesna Kapeloto

Mnogi naši načini kako se odnosimo prema djeci – bez razlike radi li se o obiteljskoj situaciji ili situaciji u vrtiću/školi pokazuju nam da djecu, često bez da smo toga svjesni, smatramo manje ljudima, manje ljudskima, veli psihologinja i voditeljica hrvatskog Familylaba Dušanka Kosanović

Slučaj imotske odgajateljice koji je danima dominirao društvenim mrežama bio nam je povod za razgovor s prof. Dušankom Kosanović, psihologinjom, obiteljskom terapeutkinjom te voditeljicom hrvatskog Familylaba. U Familylabu upravo pripremaju nastavak edukacije stručnih osoba koje rade s djecom i mladima pa psihologinja Dušanka Kosanović svakako može više reći o razini komunikacije odgajatelja i učitelja prema djeci, kao i samih roditelja – te upozoriti na odnose koje čak nesvjesno uspostavljamo s djecom.

Familylab Hrvatska dio je organizacije Familylab Association, čiji je idejni osnivač sjajni Jesper Juul, danski obiteljski terapeut i autor mnogih vrlo poznatih naslova o obiteljskom životu i odgoju.

Odnos temeljiti na – dostojanstvu

– Kako ocjenjujete odnos koji danas prevladava između odgajateljica u vrtiću i učiteljica/učitelja u školi prema djeci? Kakav bi taj odnos trebao biti?

– Odnos između djece/mladih i odraslih – bilo u privatnom, obiteljskom ili profesionalnom kontekstu trebao bi se (ako govorimo o tome da težimo mentalnom zdravlju ljudi) temeljiti prvenstveno na dostojanstvu, jednostavnom ljudskom dostojanstvu. Mislim da bi se većina ljudi složila s ovom rečenicom, no kada pogledamo ponašanja i kvalitetu odnosa odraslih prema djeci vidimo da je kod mnogih to slaganje samo u teoriji i u razgovoru.

Mnogi naši načini kako se odnosimo prema djeci – bez razlike radi li se o obiteljskoj situaciji ili situaciji u vrtiću/školi pokazuju nam da djecu, često bez da smo toga svjesni, smatramo manje ljudima, manje ljudskima, pri čemu i dalje vjerujemo da se prema njima odnosimo s ljudskim dostojanstvom. Jednostavan primjer toga je primjena sile, vikanje, ucjenjivanje, posramljivanje, ismijavanje i ostali razni tzv. odgojni postupci koje mnogi odrasli bez problema primjenjuju na djeci, vjerujući da je to dobro za obje strane.

Zanimljivo je da neki od tih postupaka prestaju kako dijete odrasta. U obitelji u kojoj fizičko kažnjavanje nije problem vrlo je vjerojatno da, kada se roditelj jako ne slaže sa svojim 15-godišnjim tinejdžerom, neće mu udarati šamare istom lakoćom (odnosno vjerojatno neće uopće) kojom je to radio malom djetetu. Budući da djeca imaju mala tijela, neusporedivo manje životnog iskustva i manje moći u odnosu na odrasle, čini se kao da odrasli to doživljavaju kao deficite kod djece koji im daju za pravo da manifestiraju svoju moć odraslog silom, i to najčešće onda kada se osjećaju najnemoćnije.

Dakle – odnos odraslih prema djeci često je licemjeran, pri čemu to ne prepoznajemo i često ne radimo namjereno. Jednostavno ne znamo bolje od toga i održavamo stara uvjerenja o tome kakva su djeca – ‘sebična, egocentrična, asocijalna’ – pa ih u skladu s tim odgajamo i biramo odgojne postupke, često ponavljajući one koji su nama jedini poznati i bliski. ‘I mene su tukli, i gle me, što mi fali?’ Ono što ne znamo, ili smo jako skromni u znanju, je kako graditi odnose s djecom, pri čemu je moguće uvažavati i poštivati i sebe i njih.

Nedostaju pedagoške kompetencije

– S obzirom na aktualnu priču o imotskoj odgajateljici koja se neprimjerenim rječnikom obraćala vrtićkom djetetu, možete li reći koja je granica koju odgajatelj ili učitelj u komunikaciji s djetetom ne bi smio prijeći? Što je s roditeljima?

– Bez osvrtanja na konkretan slučaj, generalno govoreći, odgajatelji, nastavnici, ravnatelji, kao i svi pedagoški djelatnici pored ljudske, imaju etičku i profesionalnu obavezu poštivati dostojanstvo i integritet djece i mladih s kojima rade. Poznavanje i primjena u praksi što znači dostojanstvo i integritet i kako ga poštovati pripada području njihovih profesionalnih pedagoških kompetencija. U kontekstu njihovog stručnog rada s djecom nužno je da znaju koje su to kompetencije i kako da ih razvijaju.

Načelno, slabo smo obrazovani u ovom području i kompetencije poput onih koje se tiču uvažavanja integriteta djeteta – što nije popuštanje i podilaženje – rješavanja sukoba, razvoja samosvijesti stručnjaka ili vođenja dijaloga, da spomenem tek neke, nekako nisu bitne, niti su u fokusu formalnih obrazovnih sadržaja.

Stručnjacima koji rade s djecom i mladima potrebno je više znanja o izgradnji odnosa, o razvoju vlastite samosvijesti, o tome kako razgovarati s roditeljima, znanja o tome što spada, a što ne spada u područja njihove odgovornosti. Potrebna im je puna podrška vezano uz mnoge teške i neugodne situacije s kojima se nose na radnom mjestu – bilo da one nastaju u odnosu s djecom, mladima, roditeljima, kolegama ili nadređenima. Te podrške da uče iz svojih i tuđih teških ili neugodnih, kao i onih ugodnih iskustava nema. Supervizije, koliko mi je poznato, uopće, a kamo li sustavno i na duge staze nema. Oni koji se žele dugoročno usavršavati i naučiti nešto drugačije najčešće se oslanjanju na vlastite talente i resurse.

Pitanje je kako u osnovi doživljavamo djecu

Granica stručnjaka u odnosu s djecom je, dakle, često vrlo subjektivna, jer nismo naučili što je to sve integritet i na koje sve načine on može biti narušen, pa su tako ironija, ismijavanje, brojim-do-pet metoda ili snažnije povlačenje djeteta kada je sporo, a mi nervozni – za neke prihvatljiva, a za neke neprihvatljiva ponašanja odraslih prema djeci. I nije tu tema ‘hoće li mu ili mu neće biti ništa od toga što sam ga malo povukla, opsovala ili mu rekla šalu koju ne razumije’, nego je tu pitanje kako u osnovi doživljavamo djecu. Kada bismo grubo povukli kolegu koji najsporije hoda u grupi, opsovali ga, ili znajući da je introvertirana i socijalno tjeskobna osoba zbijali šale na njegov račun, mnogi odrasli bi imali osjećaj da to nije u redu, da je to neljudsko ponašanje. Nekako taj osjećaj nemamo kada se radi o maloj djeci.

Dakle, jedna od granica, koju ne bismo trebali prelaziti je granica ljudskog dostojanstva – a da bismo o dostojanstvu učili možemo krenuti od toga da sve ono što bi smetalo nekom odraslom: ponizilo ga, učinilo da se osjeća nesretnim, posramljenim i slomljenim – sigurno smeta i čini isto pa još i gore djetetu.

– Kako bi se roditelji trebali postaviti na eventualno neprimjereno ponašanje osoba koje rade s njihovom djecom?

– Roditelji se mogu najaviti osobi na koju se prigovor odnosi i pitati za vrijeme kada je moguć razgovor. Važno je da navedu i opišu kako oni razumiju situaciju, što ih zabrinjava. Važno je da budu jasni oko toga što žele u razgovoru. Neki ljudi, posebno kada su pod jakim dojmom događaja, reagiraju jako emocionalno, što ih često sprječava da razumno sagledaju situaciju, čuju i razumiju perspektivu druge strane i njene argumente. Ako o događaju čujemo od drugih osoba, važno je znati da su u prepričavanje događaja uključene i interpretacije onoga tko priča, a one mogu umanjiti ili uvećati intenzitet i sadržaj događaja.

Ako roditelji smatraju da se stručnjaci neprimjereno ponašaju s djecom, i to ne samo njihovom, važno je da reagiraju te da uključe sve kojih se to tiče – to može biti stručna služba vrtića/škole, drugi roditelji, ravnateljstvo, nadležne stručne službe izvan konkretne institucije.

Prepopustljivi i roditelji pod pritiskom

– Što kad u odnosu s djecom više ne uspijevamo i dođe nam ‘žuta minuta’?

– Nemoguće je dati jedan konkretan savjet jer su različiti razlozi zašto dolazi do takvih situacija. Roditelji koji su prepopustljivi u danu će imati puno takvih situacija – njima ne pomaže puno da ih savjetujemo kako da rješavaju konkretan sukob pa onda sljedeći sukob i sve ostale koji slijede u danu. Rješenje nije na toj strani, nego na strani kako da nauče postaviti vlastite granice i preuzeti vodstvo u odnosu s djetetom.

Kod roditelja koji znaju svoje granice i znaju kako voditi, no u određenom trenutku su iscrpljeni i pod velikim pritiskom može biti od pomoći da nauče prepoznati vlastite znakove stresa, smiriti se i zaustaviti situaciju prije nego eskalira. Često pod stresom automatski ponavljamo obrasce ponašanja koji ne dovodi do željenog ishoda. Na primjer ponavljamo šablonske rečenice bez da smo uopće u kontaktu sa sobom i djetetom – i tada djeca u pravilu ne reagiraju na taj naš zahtjev. Na povećanje našeg stresa ili tjeskobe djeca mogu reagirati pojačavanjem svojih simptoma u ponašanju, koji onda nas dovode do ‘žute minute’.

– Koji je, prema Vama, danas najveći problem u komunikaciji s djecom?

– Prije svega, premalo je iskrene zainteresiranosti za dječju perspektivu i povjerenje da je za njih nešto stvarno tako kako oni navode da je. Mi odrasli to uvijek popravljamo, prekrajamo ili ih uvjeravamo da bi ta perspektiva trebala biti bolja, ljepša, jača, uglavnom – drugačija…

Potom, nedovoljno je opuštenog vremena koji roditelji provode s djecom, vremena u kojem se ništa posebno ne događa i koje nije napucano aktivnostima i uzbuđenjem. U takvoj atmosferi se mogu dogoditi mali spontani razgovori, neverbalna i verbalna razmjena osjećaja i dojmova, što je jedan od dobrih načina da upoznate tko je vaše dijete i pokažete što ste mu u stanju dati. Neopisivo je važno vrijeme koje djeca i roditelji provode sami ili zajedno bez upaljenog (bilo kojeg) ekrana.

Komunikacija je otežana i kada postoji prevelika usmjerenost na jednu od strana u odnosu – bilo na roditelja ili na dijete. Danas su mnogi roditelji u potpunosti usmjereni na djecu i njihove potrebe i želje, bez da su uopće svjesni svojih potreba. Servisiraju djecu prije nego ona uopće osjete ili pomisle da bi im nešto trebalo. Kada je svaki djetetov zahtjev zadovoljen i svaka želja ispunjena, to je užasna pozicija za dijete jer uopće ne uči što to znači iskusiti i nositi se s frustracijom koja proizlazi iz roditeljevog zdravog i empatičnog ne i iz neispunjenih želja.

Oblikujemo ih pa ih krivimo da su razmaženi

Ovakav odgoj onemogućuje zdrav psihološko – emocionalni razvoj, oblikuje djecu koju potom krivimo da su razmažena i da su pravi tirani. Djeca bezuvjetno uzimaju sve što im ponudimo kao svoj način odgoja, jer oni to vide kao izraz roditeljske ljubavi. Ako ćete ih ‘odgajati’ kupovinom stvari – ona će to prihvaćati i tražiti još – ne jer su pohlepni materijalisti, nego zato što je to način ljubavi koji su naučili od vas primati.

Tek kada iskorače u vanjski svijet počinju shvaćati da se ne uspijevaju nositi s činjenicom da svijet nije krojen po njihovoj mjeri, susreću se s odbijanjem vršnjaka ili drugih odraslih i imaju neprimjerene emocionalne reakcije za svoju dob. To su onda posljedice s kojima se često moraju nositi sami i na primjer, srame se sebe, povlače se ili neprimjereno ističu, što su različiti načini unutarnje borbe da zasluže biti viđeni i prihvaćeni izvan obitelji. U obitelji često potom dobivaju kritike jer su takvi kakvi jesu – na primjer nevješti u sklapanju i održavanju prijateljstva.

Na koncu – premalo je povjerenja roditelja da su djeca i mladi sposobna ljudska bića, da su sposobni emocionalno, intelektualno, motorički i socijalno učiti, uz puno padova i uspona, pri čemu je frustracija sastavni dio učenja. Važno je i povjerenje u to da djeca mogu podnijeti neugodne emocije no trebaju odrasle da im budu podrška u tome kako da ih integriraju, kao i u tome kako da usvoje neugodna iskustva kao važan dio svojih životnih iskustava.

Djeca traže kompetentne odrasle

– U Familylabu ste pokrenuli edukaciju Od poslušnosti do odgovornosti, upravo za stručne osobe koje rade s djecom i žele unaprijediti svoja znanja i vještine u izgradnji odnosa s djecom. Radi se o dobitku za njih same, ali i za djecu, zar ne?

– Tako je. Upisujemo polaznike druge generacije edukacije Od poslušnosti do odgovornosti, kojom želimo osnažiti pedagoške djelatnike u razvoju njihovih stručnih kompetencija. Ukratko, želimo podijeliti znanja i iskustva koja mogu pomoći stručnjacima da se dobro osjećaju na svojim radnim mjestima – vrtićima, školama i drugim institucijama/organizacijama koje se bave odgojem i obrazovanjem djece i mladih. Da znaju kao odgajatelji, nastavnici, pedagozi poštivati vlastiti i djetetov integritet, da se znaju zauzeti za sebe i voditi dijalog s djecom, nadređenima i roditeljima, a ne da ga izbjegavaju. S polaznicima želimo podijeliti znanja i vještine koja će im omogućiti ispunjene, srdačne i smislene odnose s djecom, roditeljima i kolegama.

Na osnovu povratnih informacija koje su polaznici prve generacije edukacije s nama podijelili – u tome smo zajedno uspjeli. Znanje koje promičemo je važno za djelatnike pedagoških struka – kada imate znanje i vještine u komunikaciji i izgradnji odnosa s djecom, roditeljima i kolegama osjećate se kompetentnije, snažnije i s više dostojanstva u svakodnevnim izazovima koji su pred vama. Djeca s takvim odraslima (roditeljima, stručnjacima) uče to isto. Velika je razlika jesu li odrasli koji odgajaju submisivni, u strahu od autoriteta, niske samosvijesti ili su to ljudi koji cijene i poštuju sebe i druge, žele razvijati bolju atmosferu u odnosima, otvoreni su i znatiželjni i mogu podnijeti rizik učenja novih stvari i svega onoga što promjena koja nastaje uslijed procesa učenja nosi.

(Program Od poslušnosti do odgovornosti prepoznat je kao važan i koristan te ga dijelom financira organizacija Familylab Association sa sjedištem u Švicarskoj. Provodi se zajedno s Familylab Slovenija i Familylab Srbija. Više informacija može se pronaći na stranici familylab.hr, odnosno izravnim kontaktom info@familylab.hr.)