‘Razmislite pet puta prije objave fotografije svog djeteta na društvenim mrežama!’

02.09.2019 / Piše Vesna Kapeloto

O tome zašto fotografije djece na društvenim mrežama objavljivati s oprezom i promišljanjem te gdje se kriju opasnosti, razgovarali smo s psihologinjom Anom Raguž iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba

Ljeto je vrijeme kad dolazi do prave eksplozije objava fotografija djece, koje na društvenim mrežama postavljaju njihovi roditelji. Možda se i vi nalazite među 61 posto onih kojima je to najčešća aktivnost na Facebooku i Instagramu, ili pak pripadate među 37 posto onih roditelja koji se izričito protivi isticanju fotografija svoje djece na društvenim mrežama?

Razumljivo je da roditelji obožavaju svoju djecu i da ponosno dijele njihove najljepše trenutke, solo ili zajedničke. Ipak, postavljamo pitanje, treba li pogledu javnosti, Facebook i Instagram prijateljima i pratiteljima te njihovim prijateljima i pratiteljima izlagati svoju gotovo obnaženu djecu, djecu u kupaćim gaćicma i kostimima ili djecu u donjem rublju koje više otkriva nego pokriva, a što u posljednje vrijeme postaje prava pošast? Nije li baš potrebno da i ‘obične’ mame u svojim objavama slijede poznate mame influencerice, koje na svojim (biznis) profilima, između ostaloga, podijele i pokoju takvu fotografiju?

Gotovo je nevjerojatno u kakvim se sve pozama slikaju djeca i bebe, da bi se potom izložila pogledima tko zna kakvih likova i duša u on-line svijetu, do kojih takve fotografije dolaze, ovakvim ili onakvim putem. Iako će roditelj u potpisu takve slike napisati Slatkica, Vruće nam je!, Skinuli smo pelenu! – to zapravo nije ni Slatko ni Cute, a ni Cool. To na koncu nije fer prema (vlastitom) djetetu, a moguće je opasno i s dugoročnim posljedicama.

Zašto objavi fotografija djece treba pristupiti pažljivo, zašto ih objavljivati s oprezom i promišljanjem, ili ih uopće ne objavljivati kad su djeca oskudno odjevena, odnosno gdje se kriju opasnosti, upitali smo psihologinju Anu Raguž iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

Jednom na internetu, zauvijek na internetu

– Potpuno je nedvojbeno da roditelji u želji da pohvale svoje dijete, iskažu ponos, podijele s drugima lijepe i zabavne uspomene i trenutke uglavnom u najboljoj namjeri objavljuju fotografije svoje djece, rekla je u uvodu psihologinja Raguž te istaknula razliku u dijeljenju fotografija nekad i danas.

– Prije smo slike iz fotoalbuma pokazivali tek susjedima, rodbini, kumovima, nismo ih pokazivali stotinama i tisućama slučajnih nepoznatih ljudi. Tada je postojala jako mala šansa da se fotografija mogla podijeliti dalje. Danas, kada to nije tako, važno je imati na umu da razmišljamo o zaštiti i dobrobiti djeteta – tko će vidjeti fotografije, s kim ćemo te fotografije podijeliti, kazala je.

Istaknula je pritom ono što se olako zanemaruje, iako poznavatelji internet svijeta to vrlo često ističu, a to je da jednom objavljene fotografije, podatak ili kontakt zauvijek postaju dijelom javnog prostora (bez obzira što ih ne dijelite pod javno, ili ih kasnije uklonite – op.a.) i nad njima roditelji više nemaju kontrolu, a roditeljska je odgovornost da zaštite privatnost djeteta.

– Iako mnogi roditelji mogu reći da na svom profilu na nekoj od društvenih mreža imaju tek 50 ili 100 prijatelja ili pratitelja, jedan snimak zaslona ili javno dijeljenje je dovoljno da fotografija nastavi nekontrolirani put po internetu, upozorila je psihologinja Raguž.

Djeca s digitalnim identitetom

Govoreći o tome koliko je objava fotografija djece na internetu uzela maha, psihologinja je iznijela podatke iz istraživanja Hrabrog telefona i Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, iz 2017. godine, koji pokazuju da je 65 posto roditelja objavilo sliku predškolskog djeteta na društvenim mrežama, dok je 35 posto roditelja objavilo fotografiju svog djeteta već u prvome mjesecu njegova života.

– U posljednje vrijeme poznat je pojam sharenting, a odnosi se na roditeljstvo na internetu koje obilježava konstantno dijeljenje sadržaja o svojoj djeci. Već puno prije nego dijete otvori svoj profil na nekoj od društvenih mreža, a u brojnim slučajevima već prije nego je dijete rođeno, roditelji, kreirajući sadržaj na svojem profilu, stvaraju digitalni identitet djeteta, kazala je.

Ističe da, prema svjetskim i europskim podacima, 34 posto roditelja objavljuje snimke ultrazvuka, a 48 posto dijeli fotografije djece snimljene u rodilištu, 77 posto roditelja objavljuje snimke gole ili polugole djece, 50 posto dijeli smiješne ili zabavne slike (plakanje, spavanje, čudne poze). Na razini godine roditelji u prosjeku objave 195 slika svoje djece.

Kad roditelji dijete dovode u rizik

Objavljivanje nosi i svoju drugu stranu, koja govori o tome da objavom i posve običnih fotografija roditelji mogu ići protiv prava na intimu i privatnost svoje vlastite djece. Fotografije mogu dovesti i do različitih neugodnosti pa zaista treba biti pažljiv. O tome Ana Raguž kaže:

– Mlađa djeca prvenstveno nisu dovoljno zrela da mogu dati pristanak na objavljivanje svoje fotografije javno, a nije rijetko da i starija djeca ne znaju što njihovi roditelji objavljuju. Možda nam slika djeteta koje se spotaklo, palo i plače, zbog određenih okolnosti može biti smiješna ili simpatična, ali istovremeno može biti povod za izrugivanje u školi, u društvu vršnjaka, a nedvojbeno je da su posljedice nasilja među djecom jako teške i dugoročne.

– Osim toga, dijete od tri, četiri godine ne može dati zreli pristanak, a može se sa 14 ili 15 godina sramiti takve fotografije. Premda djeci od najranije dobi kreiramo određenu vrstu digitalnog profila, u budućnosti možda ne žele takvu vrstu profila, možda neće htjeti imati javni profil. Banalne aktivnosti na internetu mogu vrlo lako mogu postati izvorom patnje ne samo za dijete nego za cijelu obitelj. Stoga, važno je razmišljati o dugoročnim posljedicama, o mogućim rizicima i opasnostima, upozorila je, te nastavila.

– Kada govorimo o sigurnosti, a znajući podatke da je 5 posto roditelja stvorilo profil za novorođeno dijete, 95 posto objavljuje ime djeteta na Facebooku, 83 posto otkriva datum rođenja, 33 posto objavljuje rodni list (podaci o imenima roditelja, adresi…) – bez puno razmišljanja uviđamo da djecu roditelji, ne štiteći njihovu privatnost, dovode u potencijalni rizik, rekla je.

Opasnost od pedofila

Psihologinja je upozorila roditelje da moraju razmišljati na način da neće svatko gledati istim očima sliku njihova djeteta.

– Smiješna slika koja prikazuje neku anegdotu, kod nekoga tko će tu fotografiju vidjeti, može biti predmet raznih fantazija i motivirati na potpuno suprotne ideje od onih koje bi roditelji zamislili, veli ona.

Tako, pored neugodnosti koje neke fotografije mogu izazvati, ono što mnoge roditelje koči od objave fotografija svoje djece na društvenim mrežama jest strah od pedofila. Treba tu reći da potencijalna opasnost dolazi iz stvarnog svijeta, ali i svijeta interneta, gdje prema onome što poručuju internet znalci, postoji crno tržište dječjih fotografija koje se različitim kanalima pribavljaju po društvenim mrežama i prodaju. O tome smo pitanje postavili i psihologinji Raguž.

– Često čujemo da roditelji odbijaju vjerovati u to pa kažu: ‘Da, baš moje dijete će biti meta pedofila!’, ‘To se ne događa u Hrvatskoj’, ‘Ne objavljujem gole slike mog djeteta pa ono nije u riziku’, i slično. Ako znamo da je u Hrvatskoj svako peto dijete seksualno zlostavljano, odnosno svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak, ozbiljno se moramo zapitati podcjenjujemo li broj seksualnih predatora u Hrvatskoj i vjerojatnost da dijete bude žrtva seksualnog zlostavljanja, pita psihologinja Raguž.

Pojašnjava da seksualni predatori vrebaju djecu i najmanji znak da je neko dijete emocionalno ranjivo, bez adekvatne podrške, njima predstavlja dodatan poticaj za ostvarivanjem kontakta s tim djetetom. Primjerice, roditelj ili neka druga osoba (prijatelj iz škole ili sa zajedničkih aktivnosti, susjed, itd.) objavi fotografiju koja uključuje i neke druge informacije o djetetu, dijete je označeno na slici i samim time seksualni predator ima direktnu vezu do tog djeteta. Roditelji objavljivanjem takvih fotografija zasigurno nemaju namjeru ugroziti vlastito dijete, no ako takva fotografija ili podatak o djetetu dođe u ruke osobe s lošim namjerama, dijete može biti u ozbiljnoj opasnosti.

Za pedofile ‘što mlađe to slađe’!

U javnosti postoji sklonost razmišljanju da su žrtve pedofila ‘starija’ djeca od devet ili deset godina, no prema riječima psihologinje Raguž, čini se da pedofile privlače mnogo mlađa djeca.

– Iako smo skloni razmišljati da su seksualni predatori netko tko je sumnjivog, oku upadljivog izgleda, s ranije izraženim delikventnim radnjama, istina je s druge strane medalje. Seksualno zlostavljanje najčešće počne već s četiri do pet godina. Prosječna dob prema literaturi i kliničkoj praksi je oko devet godina, i to u 90 posto slučajeva od osoba koje su bliske djetetu. Budući da su osobe bliske djetetu, olakšan im je pristup djetetu-žrtvi, a rijetko koriste prijetnju ili silu, skloni su ugađati djetetu, darivati ga poklonima, pažnjom, pohvalama, saslušati ga, igrati se s njim. Upravo u tome je razlog da se često kasno saznaje o počinjenom zlostavljanju.

Ona ističe da je važno znati da zlostavljači ne biraju spol, već dob. Važnije je da je dijete mlađe od toga je li ono dječak ili djevojčica, upozorava psihologinja.

Fotografije se mogu sakupljati, dijeliti, unovčiti

– Također, shodno tome, slike mlađe djece mogu biti tražene i poželjne u krugovima osoba koje na te slike zasigurno ne gledaju kao roditelji ili djetetu bliski ljudi koji takve slike objavljuju s ponosom i zadovoljstvom. Seksualni predatori takve fotografije mogu sakupljati, dijeliti, unovčiti, potvrđuje psihologinja Raguž.

Dodaje pritom da to ne znači da će se svaka objavljena fotografija naći u rukama ili ekranu osobe s lošim namjerama, ali obraćanje pažnje na vrstu i sadržaj slika, moguću potencijalnu publiku, u svakom slučaju je poželjno i potrebno.

– Naravno, nećemo zbog svih tih potencijalnih opasnosti ukinuti objavljivanje na društvenim mrežama, prestati koristiti suvremene tehnologije, no moramo biti iznimno oprezni kakve slike se objavljuju i kome su namijenjene, rekla je.

Također, ističe da je vrlo važno njegovati odnos s djetetom, razgovarati i biti mu podrška.

– I da se nešto dogodi, dijete mora razviti osjećaj da nam se može povjeriti o tome što mu se događa. Jedino tako možemo reagirati i adekvatno zaštiti dijete, savjetuje Raguž.

Mislite prvenstveno na dijete

Na koji način pristupiti objavi fotografija na društvenim mrežama, pitamo na kraju psihologinju Raguž.

– Djeci kažemo da pet puta razmislite prije nego objave ili učitaju fotografiju na neku od društvenih mreža. Roditeljima savjetujem da slijede isti princip. Važno se prije objave slike djeteta zapitati: Kome su sve dostupne fotografije vaše djece? Ako dospije fotografija ili podatak u krive ruke, koje su posljedice objave fotografija djece?  Razmislite o tome kako bi dijete reagiralo da vidi navedenu fotografiju za nekoliko godina? Slažu li se vaša djeca s objavom fotografija na internetu?

– Ako želite na društvenoj mreži podijeliti neku fotografiju ili uspomenu – primjerice dijete je dobilo pohvalnicu, sudjelovalo u nekoj aktivnosti – učinite to, no imajući na umu da stavite što manje osobnih podataka djeteta te na najbolji mogući način zaštitite njegovu privatnost i dobrobit. Procijenite je li neku fotografiju adekvatnije i mudrije poslati putem Whatsuppa, Vibera ili nekog drugog kanala određenoj osobi za koju želimo da tu fotografiju vidi ili je pak objaviti pred više desetina ili stotina ljudi koji nas prate na društvenim mrežama, poručila je.

– Pored toga, savjetovala je – kako vaše dijete odrasta, uključite ga u proces donošenja odluka o javnom dijeljenju sadržaja osobnih podataka, fotografija. Pitajte ga želi li podijeliti neku sliku, razgovarajte s njim o potencijalnim prednostima, ali i opasnostima takvih aktivnosti, rekla je.

– Ne budite skloni vjerovati da se ‘meni i mom djetetu to neće dogoditi’, podcjenjujući tako moguće opasnosti i precjenjujući vlastitu sigurnost. Zapamtite da su roditelji svojoj djeci najbolji i najvažniji modeli, poručila je psihologinja Ana Raguž.