Stanislav Peharec: Djeca trebaju igru, smijeh, sport i naš zagrljaj. Pustimo natjecanja!

Baš me briga ako dijete nije napisalo zadaću. Brine me ako nije bilo bar sat vremena vani, rekao je dr. sc. Stanislav Peharec, gostujući u radio emisiji Stetoskop

– Djeca su nam postala predmet zarade. Najprije je to bila odjeća i obuća, pa igračke, sad i knjige, mobiteli… A mi stalno govorimo o neimaštini. Oni žive u imaštini svega materijalnog, a neimaštini odgoja i šire društevne brige o njihovom zdravlju i emocionalnom razvoju. Potpuno smo zaboravili i zanemarili da je za dječji razvoj bitna igra, smijeh, sport, naš odnos i razgovor s njima. Nametnuli smo pogrešne kulturne i moralne obrasce i vrijednosti. Nisu oni promašena generacija nego mi koji smo stvorili vrijednosti koje danas živimo.

Rekao je to između ostalog dr. sc. Stanislav Peharec, poznati pulski somatoped i sveučilišni profesor na studijima fizioterapije, gostujući u emisiji Hrvatskog radija Studija Pula Stetoskop, urednice Tatjane Kaštelan.

Govoreći o izazovima roditeljstva koji su danas veći nego ikada, Peharec se dotaknuo različitih aspekata razvoja djece, naglasivši da je roditeljima potrebna pomoć i potpora.

– Puno je pitanja koja me muče vezano za djecu. Često sam se našao izoliran dajući upute o zdravom razvoju djece. Povratne reakcije nikada nije bilo, rekao je Peharec, vlasnik Poliklinike za fiziklanu medicinu i rehabilitaciju u Puli, kroz koju su prošli najpoznatiji domaći i strani sportaši, ali i manja i veća djeca s različitim problemima u držanju, s deformacijama stopala, nogu, kralježnice.

 Dr. sc. Stanislav Peharec gostovao je u Stetoskopu (Foto Tatjana Kaštelan/HRT)

Usmjereni na postignuća i superiornost djeteta

– Nekad je tenisica trajala godinu dana. Danas tenisica traje tri mjeseca, bez obzira koštala li 300 ili 1300 kuna, i najčešće je vrlo loše kvalitete, napravljena od loših materijala, a da nitko o tome ne brine, nitko na to ne ustaje, veli Peharec, pojašnjavajući pogubnu usmjerenost na krive vrijednosti.

– Kao roditelji usmjereni smo na postignuća i superiornost vlastitog djeteta. Roditelji se vole pohvaliti da im je dijete prohodalo vrlo rano, već s devet, deset mjeseci. Pritom ne izražavaju zabrinutost je li biološki dobro i zdravo tako rano prohodati, hoće li to i kako utjecati na razvoj i zdravlje djeteta. Pa se onda čudimo deformitetima, ravnim stopalima, lošim posturama, iskrivljenim kralježnicama. Mi vodimo računa o vanjštini, brendu i dizajnu, ne o tome je li nešto dobro i zdravo, rekao je Peharec te detaljno iznio obrazac nastajanja problema s kralježnicom i povezanim sustavima.

– Sve počinje kad dijete nastojimo što ranije vertikalizirati. Drugi problem je kad dijete ima brata ili sestru koji ga povuku u vertikalizaciju dok ono još nije biološki spremno nositi svoju težinu. Djetetov organizam bude prerano opterećen, dok su kosti još mekane, zglobovi nerazvijeni, mišići nedovoljno ojačali.

Potom dijete krene u jaslice i vrtić, gdje ne postoji dovoljna tjelesna aktivnost, što je veliki problem. Djeca u vrtiću trebaju provoditi vrijeme na igralištu, a to se ne čini. Odgajateljice nisu dovoljno educirane, mnoge su i same nesklone tjelesnoj aktivnosti, ne postoje osobe koje bi tjelesnu aktivnost djece u vrtiću stručno vodile. Tu su onda djedovi i bake koji će djecu nutkati kolačima, slatkišima i grickalicama, roditelje koji cijeli dan rade i nisu uspjeli pripremiti kuhani obrok pa se prehrana zasniva na sendvičima. I tako dođemo do toga da dijete ima deset kila viška.

U školi je jedino važno da djeca dobiju što više petica. Ne puštamo ih van jer se bojimo da im se nešto ne dogodi i prepuštamo ih carstvu računalnih igrica. U srednjoj školi se sve manje vježba, na fakultetu nikako. Na poslu stalno sjedimo ili stojimo – i tada počinjemo osjećati posljedice svega ovoga dosada, u pravilu kroz poludepresivni stav o sebi i svijetu u kojem živimo…, opisao je odrastanje današnjeg mladog čovjeka.

Egoizam od najranije dobi

Osvrnuo se i na školske teme te podržao nošenje školskih uniformi. To po njemu ne znači, kako je rekao, stvaranje ‘militarističkog’ društva koje neće poštivati razlike. Razlike će, smatra, stvarati djeca, a ne mi.

– Ako stvaramo razlike između djece na osnovu onoga što nose, u startu smo sve krivo postavili. Stvaramo društvo koje će biti natjecateljsko po izgledu, a ne po sposobnostima. To dovodi do drugih problema, poput agresivnog ponašanja koje nastaje upravo iz egoizama koje stvaramo od najranije djetetove dobi: Ja sam drugačiji i bolji od drugih jer imam sve!

Preteška školska torba

Na pitanje o preteškoj školskoj torbi, Peharec je ustvrdio da tu postoje dva problema: torba koja je zaista preteška, ali i dijete koje je nesposobno nositi je.

– Dijete koje je sposobno nositi torbu neće samo sjediti u školi, već će se igrati vani, na igralištu, u parku, na nekom sportskom terenu. Baš me briga ako dijete nije napisalo zadaću. Brine me ako nije bilo bar sat vremena vani. Stvorene su krive predodžbe o potrebama života. Morate znati da se znanje svake godine uveličava 7 do 8 puta. Ono što dijete uči danas, sutra mu neće trebati. Djecu treba naučiti kako doći do znanja onda kad im bude trebalo, i kako da ta znanja iskoristi. Treba ih učiti metodama i načinima stjecanja znanja, razvijati im snalažljivost, pozitivan pogled na život, samopouzdanje u vlastite sposobnosti.

Puno je po njemu nelogičnosti i krivih koraka: previše zadaća koje pišu mame i tate umjesto da brinu o emocionalnom razvoju, o tome je li dijete bilo vani, na sportu. Tu su i kazne koje slijede ako dijete dobije trojku ili dvojku, što je neprihvatljivo. U razredima prevladavaju odlikaši, u vanškolskim aktivnostima sportske aktivnosti se biraju premalo.

Povećati tjelesnu aktivnost u vrtiću i školi

Stanislav Peharec zagovornik je puno veće zastupljenosti tjelesne aktivnosti djece u vrtiću i školi.

– Tjelesna aktivnost djece bi trebala biti svakodnevna. Govorimo zapravo o tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi. Jer nije cilj razvijati mišiće, već vježbanjem povoljno utjecati rad unutarnjih organa – pluća, srca, probavnog sustava, čime postajemo funkcionalniji i razvijamo naš mozak. Naime, motoričke aktivnosti su temelj za mnoge intelektualne sposobnosti, a mnogi psihološki problemi riješit će se upravo kroz igru, rekao je.

Trud na prvom mjestu, a ne medalja!

Peharec tako smatra da je roditeljima postalo lakše izdvojiti novac i ispuniti djetetovu želju nego li izdvojiti vrijeme koje će provesti s djetetom, sjesti s njime na kauč ili pod, zagrliti ga i popričati s njime. To su prave realne vrijednosti na kojima bi valjalo temeljiti odrastanje.

– Realna je vrijednost da sam voljen, da ću voljeti, da poštujem sebe jednako kao što poštujem svakoga drugoga, da nikome ne želim zlo. Koja to računalna igra podržava? Stalno namećemo natjecanja, od najranije dobi. U sportskoj utakmici djece najmlađe dobi slavi se onaj tko je pobijedio, ne i dijete koje se trudilo. Katastrofa. Trud mora biti na prvom mjestu!

– Djecu nam stalo apdejtiraju na nove igrice i nove vrijednosti. Djeca nam tonu, a mi ništa nismo učinili. Pa čak ako kao roditelj ukazujete djetetu na temeljne vrijednosti, ono na televiziji, tabletu ili mobitelu provodi puno više vremena, i gleda i sluša sasvim nešto drugo. Sadržaju na ekranima posvećeno je par sati dnevno, a vama par minuta. I sad ja vas pitam, tko je odgojio to dijete, vi ili taj nametnuti intermedij, upitao je Stanislav Peharec.