Sve su sretne obitelji slične. Poput livade su!

15.05.2015 / Mamatataja

Sretna obitelj također ima krize i svađe. No, ipak sve je na svom mjestu. Ne tako da je poredano u police i sortirano, nego više poput predivnog reda koji vlada na livadi. I čičak, i kopriva, i trava, i ivančica…, veli psihologinja Radojka Sućeska Ligutić u knjizi “Kako djeca pomažu roditeljima da odrastu”

Na današnji Dan obitelji, većina će se medija, više ili manje ozbiljno, dotaknuti teme obitelji, a koja je zapravo aktualna 365 dana u godini, jer uglavnom svi živimo u obiteljima bez obzira kakve su one, s jednim roditeljem, s oba roditelja, u dobrim međusobnim odnosima ili manje dobrima… Na današnji dan, možda ćete i sami, više nego obično, razmišljati o kvaliteti obitelji u kojoj živite, o tome kakav ste roditelj svom djetetu, kakav biste željeli biti… I možda nećete biti zadovoljni, možda ćete baš danas još više postati svjesni da nešto treba promijeniti, možda ćete baš danas biti pomalo tužni jer nije baš onako kako biste vi željeli…

Upravo zato, da bismo vam dali poticaja i snage (ali i sebi samima!) da ustrajete u svakodnevnim obiteljskim izazovima, prenosimo neke misli zagrebačke psihologinje i psihoterapeutkinje Radojke Sućeska Ligutić, koja je svoja dugogodišnja iskustva u radu s djecom i roditeljima pretočila u izvrsnu knjigu Kako djeca pomažu roditeljima da odrastu.

Dijete kao senzibilni mjerni instrument

Tako ona roditeljima koji se stalno pitaju koliko su dobri roditelji te hoće li znati pružiti svom djetetu ono što mu treba, odgovara: “Ma ne brinite, djeca su žilava i otporna stvorenja. Uostalom, što im preostaje – ne mogu ništa drugo nego odrasti… Bez obzira na greške koje ste kao roditelj napravili i koje ćete napraviti, sigurno možete stvoriti uvjete da vaše dijete izraste u samostalnu mladu osobu.”

Govoreći o obiteljima veli, pak, da su sve sretne obitelji slične te pojašnjava i po čemu su slične:

– U svojim postupcima i odlukama polaze od svojih osjećaja, prihvaćaju ih i koriste kao signale i putokaze. Sretna obitelj također ima krize i svađe. No, ipak sve je na svom mjestu. Ne tako da je poredano u police i sortirano, nego više poput predivnog reda koji vlada na livadi. I čičak, i kopriva, i trava, i ivančica – sve nađe svoje mjesto, tako da ništa ne smeta ovom drugom, a sve se skupa doima skladno i prirodno…I ljutnja i radost naći će svoje mjesto u sretnoj obitelji, stvarajući sklad i smirenost koja će se širiti oko nje.

S druge strane, veli ona nadalje, obitelj je jedan fino povezani sistem.

– Uvijek iznova fascinira me činjenica da je dijete kao senzibilni mjerni instrument čitavog sistema. Ono osjeća promjene u sistemu obitelji. Kao srce koje se usklađuje s potrebama cijelog tijela, steže nas kad nismo zadovoljni – mirno je kad smo opušteni. Dijete svojim ponašanjem automatski pokušava uspostaviti ravnotežu – i na taj način i sebi osigurati stabilnost.

Daje onda primjer iz vlastitog života.

Kad je moj sin krenuo u vrtić, imao je godinu i dva mjeseca. Dobro se adaptirao…Ja sam tek počela raditi kao psiholog i jasno – pucala od želje da se dokažem, sretna što sam dobila posao u struci. Svako toliko primila bih se nekog “ekstra” zaduženja koje mi je bilo izazov. Dva-tri dana iza toga moj sin bi se razbolio. Ja bih ostala doma, zaboravila bih na svoj projekt, a treći dan on bi ozdravio. Kad se to ponovilo treći put “složila sam kockice” . Moj ritam s djetetom nije se promijenio – nisam ostajala duže na poslu, tek kad bi on zaspao ja sam nešto pisala i radila. No nakon dva, tri dana taj bi me projekt toliko zaokupio da sam bila duhom odsutna. U šetnji iza vrtića, kod kuće pri uspavljivanju – moje dijete je osjetilo da moja pažnja nije više toliko “hranjiva” kao inače. Bolest je bio način da si uzme moje “visokokalorične” pažnje i prisutnosti, i tako vrati ravnotežu. Shvatila sam pouku i rekla si – o.k., sad očito nije vrijeme za projekte. Radit ću i učiti koliko mogu, ali ove godine su važne za njega. Kad bude imao sedam godina neću mu moći nadoknaditi ono što mu je trebalo s dvije …Nakon toga prestale su njegove učestale viroze.

Što je dijete manje, to više reagira cijelim svojim bićem, a bolest je dobar način dobivanja pažnje, uzimanja odmora, povezivanja roditelja…, veli Radojka Sućeska Ligutić.

Osjećaji su poput vode

No i već veliki tinejdžeri mogu slično odreagirati na stanja u kojima se nalaze njihovi roditelji. Prenijela je tako primjer tinejdžera koji je na psihoterapiju dolazio jer je bio poprilično neorganiziran u svojim obavezama i organiziranju svog vremena. Ispričao joj je jednog dana kako je sanjao strašan san u vezi sa svojim ocem koji je pak od obitelji skrivao da je u velikim dugovima, i samo ga je čudo mogao spasiti, a nije time želio opterećivati svoju suprugu i djecu…

Pa ionako radim po cijele dane i uglavnom me nema kod kuće…Kako onda stanje moga sina može biti povezano sa mnom, pitao je ovaj otac, koji je prema riječima psihologinje, zaista želio pomoći svom sinu…

– Kad sam mu ispričala san njegova sina, potekle su suze. Osjećaji su poput vode. Ako ne teku na površini, ljudi s kojima dijelimo životni prostor pokazat će te osjećaje ili na neki drugi način osjetiti što se događa…, napisala je Radojka Sućeska Ligutić.

A kad je riječ o osjećajima poručuje: “Ni za jedan osjećaj djeteta nemojte reći ‘Nije to ništa’, jer osjećaji su sve”.