Zašto je djeci potrebna frustracija i kako na nju reagirati?

13.05.2018 / Piše Paola Albertini

Djeci je potrebna frustracija da bi razvila svoj psihološki imunitet i vlastitu sposobnost da se nose sa stresom, a da bi u tome uspjela važno im je postavljati granice, rekla je psihologinja Sanja Ivanušević Grgas

Emocije – poput bijesa, tuge, plača, koje dijete osjeća i ispoljava kad ne dobije nešto što želi – zapravo su frustracije s kojima se ono mora naučiti nositi. Na frustracije ne treba gledati kao na nešto loše jer su one zapravo nužne, korisne te poticajne za zdravi emocionalni i psihološki dječji razvoj.

Svakom djetetu treba optimalna doza frustracije

– Frustracija je važna i neodvojiva od razvoja. Stoga je svakom djetetu potrebna optimalna doza frustracije, rekla je Sanja Ivanušević Grgas, psihologinja i terapeutkinja igrom prilikom predavanja Blagoslov oderanog koljena: kako frustracija razvija psihološki imunitet djeteta.

Naglasila je da je frustracija djeci potrebna kako bi mogla razviti svoj psihološki imunitet i vlastitu sposobnost da se nose sa stresom. Upravo da bi djeca stekla tu psihološku sigurnost važno je postavljati im granice u njihovim željama. Naravno, tu nije riječ o potrebama djeteta za ljubavlju, nježnosti i pažnjom koju djeci nikada i ni u kojoj situaciji nećemo uskratiti.

Postavljanje granica je silno važno

– Postavljanje granica silno je važno za adekvatan razvoj samopouzdanja i samokontrole. Djecu treba pustiti da osjete i razočarenje, ono je sastavni dio života. Mi kao roditelji tada moramo biti uz njih i suosjećati s njima. A oni tako uče preživjeti taj neugodan osjećaj, rekla je psihologinja.

Neugoda je, pak, prilika za povezivanje i trenutak kada djeci trebamo više nego ikad. Ne da ih spašavamo, nego da jednostavno budemo uz njih. Po potrebi im trebamo biti vođe, no često samo ako smo uz njih djeca će sama smisliti na koji će način pregrmiti teške trenutke. Da bi bila uspješna, sretna i zadovoljna djeca moraju imati iskustva frustracije kojima će vježbati kako frustraciju proraditi.

Roditeljska ljubav nije dovoljna, djeca trebaju vodstvo

Da bi se naučili nositi s frustracijom, rekla je nadalje Sanja Ivanušević Grgas, djeci roditeljska ljubav nije uvijek dovoljna. Vrlo često im nedostaje vodstvo roditelja. Treba im dobar emocionalni trener, tj. vođa, a roditelji često za to nemaju kapaciteta i zato bi bilo dobro poraditi na svom razvoju i napredovati kao roditelj.

Istraživanja su pokazala da postoje četiri tipa emocionalnih vođa.

Roditelji koji odbacuju dječje osjećaje
Ovi roditelji misle da emocije nisu važne. Oni ponekad mogu omalovažavati i ismijavati dječje osjećaje, pa nije rijetkost čuti rečenice tipa – Plačeš kao beba/curica! Dečki ne plaču! Ružna si kad se ljutiš!

Kod ovih roditelja prevladava ideja da su emocije nešto negativno, da ih treba što prije odstraniti. No, treba znati da su emocije dio našeg mozga koji ne možemo kontrolirati. Ono što možemo je kontrolirati ponašanje koje se javlja kad smo tužni ili ljuti te naučiti kako se tada ponašati.

Roditelji koji ne prihvaćaju dječje osjećaje
Ti roditelji u velikoj mjeri kritiziraju dijete i tu se javlja jak osjećaj srama. Dijete misli da ne vrijedi kao osoba, da s njim nešto ne štima i na koncu ima poteškoće sa samopouzdanjem.

Roditelji koji prihvaćaju emocije, ali nedostaje im vodstvo
To je roditelj koji vidi da je dijete tužno pa i sam bude tužan s djetetom. Dijete tada počne voditi brigu o roditelju. Takvi roditelji ne postavljaju granice i jako su popustljivi.

Roditelji koji su dobri emocionalni treneri
Oni ne sprječavaju izražavanje ljutnje, tuge i straha niti ih ignoriraju. Naime, ljutnja i tuga su trenutci kada djeca najviše trebaju vodstvo.

Prihvaćaju neugodne osjećaje kao životnu činjenicu. Poučavaju djecu strategijama nošenja s neugodnim osjećajima. Koriste te trenutke kao priliku za emocionalno povezivanje i važne životne pouke. Tako kad se dijete naljuti na roditelja, roditelj to ne doživljava kao prijeteću situaciju nego razumije zbog čega se to malo stvorenje naljutilo, ostaje uz dijete i prihvaća da su neugodni osjećaji dio svakodnevice.

To u praksi znači da kad je dijete isfrustrirano, ima napadaj plača ili bijesa, roditelj ostaje uz dijete, pušta ga da izrazi (proradi) svoje emocije i nježno mu onemogući da u afektu ne ozlijedi sebe ili druge. Roditelj tada ostaje miran, što najčešće nije lako pa obično dijete osjeti bijes roditelja, što samo pogorša situaciju. U tim trenucima ne bi trebalo ignorirati dijete, vrijeđati ga i ponižavati na bilo koji način. Roditelj se može lakše nositi sa situacijom ako je svjestan da ispred sebe ima nezrelo dijete kojemu je teško i još uvijek ne zna nositi se sa svojim emocijama.

– Djeca dobrih emocionalnih trenera mogu bolje regulirati vlastita emocionalna stanja, lakše se umiruju i na fizičkoj razini manje su sklona infekcijama, zaključila je Sanja Ivanušević Grgas.

 Psihologinja Sanja Ivanušević Grgas (Izvor: Gradska knjižnica i čitaonica Pula)