Zašto je dosada poželjna i korisna za dječji razvoj?

26.04.2018 / Piše Paola Albertini

Dosada ima svoju funkciju, toliko je nelagodna da dijete mora nešto smisliti da je više ne osjeća, rekla je psihologinja Sanja Ivanušević Grgas

Iako se na prvu tako ne čini, prema riječima psihologinje i terapeutkinje igrom Sanje Ivanušević Grgas, dosada je vrlo korisna za dječji razvoj. Vrlo često kao roditelji ne možemo podnijeti da nam se dijete dosađuje, čak sami sebe okrivljujemo u tim trenucima, jer eto nismo svom djetetu uspjeli osigurati kakvu-takvu zanimaciju. Naravno da je dobro poticati djetetovu kreativnost i s djecom kreativno raditi, ali treba imati mjeru i ne osmišljavati i određivati djetetu svaki trenutak.

Dosada kao motivacija

– Dosada ima svoju funkciju. Toliko je nelagodna da dijete mora nešto smisliti da je više ne osjeća. Ona služi za samomotivaciju. Kada im je dosadno, djeca najčešće cendraju i traže pomoć odraslih. Tada je jako važno da ih ostavimo u tome. Oni uvijek smisle nešto kako bi se zabavili. Mi smo ti kao odrasle osobe koji taj kritičan trenutak moramo preživjeti. To nije lako, ali je neophodno, rekla je psihologinja u okviru svog predavanja ‘Blagoslov oderanog koljena’, iz serije ‘Kako raste srce i pamet’.

Djeca u tim trenucima, pojasnila je nadalje, uče što bi sama sa sobom, što ih pokreće i zanima. Kad odrastu to je rješavanje pitanja poput Što bih ja sa samim sobom i svojim životom? Život je zapravo gomila nestrukturiranog vremena i moramo se naučiti nositi s tim. A već kao djeca slažemo svoju igru, dok kao odrasli slažemo svoj život.

Kroz igru i istraživanja djeca počinju shvaćati koji su njihovi interesi i smišljaju kako ih realizirati. Tako se razvijaju mentalne sposobnosti itekako važne za daljnji život.

Priuštiti djetetu dosadu

Dosada kod djece potiče maštu i kreativnost, ustvrdila je.

Svakodnevica koju danas žive djeca i njihovi roditelji vrlo često ne pruža mogućnost da djeca dožive trenutak dosade, da osjete dokolicu.

– Djeca imaju previše izbora – previše mobitela, televizije, tableta, previše igračaka, previše aktivnosti. A previše izbora dovodi do paralize. Treba, doduše, reći da su izbori važni jer nam donose osjećaj kontrole. Zato nekakav izbor ipak treba postojati, ali nikako prevelik. Važno je smanjiti količinu igračaka i dati im onu koja može imati više namjena. U protivnome, igračke će prestati biti bitne, rekla je.

Ne organizirajmo djetetu igru

Od izuzetne važnosti je djeci osigurati igru bez nadzora i strukture odraslih, ističe.

Roditelji danas u velikoj mjeri upravljaju igrom i svakim slobodnim trenutkom svoje djece, naravno, u dobroj namjeri. Tako vrlo često na društvenima mrežama nailazimo na mame koje pokušavaju pronaći još kakve dodatne zanimljive aktivnosti za svoju djecu ‘jer im više ništa nije zanimljivo!’

Psihologinja Ivanušević Grgas veli da danas bilježimo porast mentalnih poteškoća kod djece zbog toga što djeca nemaju mogućnost slobodne igre (igre bez nadzora) i igre bez strukture odraslih. Slobodnom igrom, naime, djeca razvijaju fokus. Nažalost, slobodne igre sve je manje ili je uopće više nema. Djeca se više ne igraju – zbog velikih školskih obaveza i mnogobrojnih vanškolskih aktivnosti, zbog ekrana kojima su izloženi u ogromnoj količini te zbog kontrole njihovih roditelja.

– Kada nema slobodne simboličke igre (doktora, kuhanja i sl.) tada nastaju problemi. Igra je biološki nagon. I pravi način razvoja u ranoj dobi je kroz igru jer djeca tada razvijaju simboliku, mogućnost planiranja i organiziranja stvari. Razvijaju rano pamćenje i sposobnost trpljenja frustracije. U igri s vršnjacima nije uvijek sve kako oni žele i da bi ostali unutra moraju naučiti tolerirati jer će ih njihovi vršnjaci u protivnome izbaciti iz igre. Tako uče kako tolerirati ako nije po njihovom i ostati u nekoj ulozi koja im je možda frustrirujuća. Ako glume psića, na primjer, i počnu ih boljeti koljena, oni nastavljaju igrati tu ulogu, sve kako bi ostali u igri – i tako toleriraju nelagodu, pojasnila je.

Previše slobodnih aktivnosti nije dobro

Prekobrojne aktivnosti za djecu nisu dobre, upozorila je nadalje. Djeca svaki dan nakon vrtića ili škole imaju nekakvu organiziranu obavezu – balet, glazbenu školu, strani jezik, sport. (Još u vrtiću upisujemo ih na raznorazne radionice, a vrtići se natječu u tome koji će roditeljima ponuditi više slobodnih aktivnosti za djecu.) Kad napokon dođu kući, djeca imaju svega dva sata slobodnog vremena prije spavanja, a to je malo.

– Mnogo bitnije za dječji razvoj od organiziranih aktivnosti je omogućiti im da se igraju vani, po mogućnosti u prirodi. No, čak su i današnja igrališta postala ‘predvidljiva’ i ‘risk free’, s mekanim podlogama i ograđena. Padne li, djetetu nije ništa, pa nije ni motivirano paziti, rekla je Sanja Ivanušević Grgas, ukazujući na roditeljsku preveliku brigu i kontrolu, čime djecu činimo nesamostalnima, s nemogućnošću reguliranja jakih osjećaja, ukratko, stvaramo od njih buduće ne baš sretne odrasle ljude.

Više pročitajte u tekstu:

Blagoslov oderanog koljena: Od boli i frustracije do sretnog djeteta