Ingrid Brdar: Škola, roditelji i prijatelji najčešći su izvori stresa kod djece

11.12.2014 / Razgovarala Vesna Kapeloto

Važno je kako se ponašaju roditelji u situaciji kada dijete doživi stres. Ako su previše strogi dodatno povećavaju razinu stresa kod djeteta. Zbog toga dijete može osjećati da je problem tako velik da ga ne može riješiti pa ga pokušava zaboraviti jer se boji reakcije roditelja, rekla je dr. sc. Ingrid Brdar, redovita profesorica na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Rijeci

Ingrid Brdar fSa stresom se ne suočavaju samo odrasli, već i djeca. Istraživanja pokazuju da djeca i adolescenti doživljavaju velik broj stresova. O razlozima sve većoj izloženosti ovoj bolesti modernog doba, o najčešćim stresnim situacijama te načinima prevladavanja stresa kod djece razgovarali smo s uglednom psihologinjom Ingrid Brdar, suautoricom nekolicine poznatih nalova iz psihologije. Dr. sc. Brdar redovita je profesorica na Odsjeku za psihologiju riječkog Filozofskog fakulteta i posljednjih se godina bavi istraživanjima na području pozitivne psihologije te pokušava dati odgovor na pitanje kako biti sretan. Znati dobro odreagirati na stresni događaj ili situaciju jedan je od uvjeta za postizanje osjećaja sreće i kod djece.

Koji su izvori stresa kod djece?

– Najčešći izvori stresa kod djece školske dobi vezani su uz školu, sukob s roditeljima i prijatelje. Prijatelji su češći izvor stresa za djevojčice, a sukob s roditeljima češće izaziva stres kod starije djece. Međutim, neka su djeca izložena dodatnim izvorima stresa koji se odnose na važne životne događaje, kao što su razvod roditelja, bolest ili gubitak posla roditelja.

– Jesu li djeca sve više izložena stresu ili se danas tom problemu pridaje više pozornosti?

– Danas smo svi više izloženi stresu pa tako i djeca. Vjerojatno je to glavni razlog što se tom problemu pridaje i više pozornosti. Na veću izloženost stresu upućuje i znatan porast neurotizma i anksioznosti kod djece i adolescenata u zadnjih trideset, četrdeset godina. Na primjer, u Americi su uspoređeni podaci o anksioznosti koji su prikupljeni pedesetih i devedesetih godina 20. stoljeća.

– Je li neuspjeh u školi, odnosno strah od potencijalnog neuspjeha u školi, jedan od najvećih stresova kojemu su danas izložena djeca?

– To nije jedan od najvećih stresova, ali je zato jedan od najčešćih izvor stresa, jer ga doživljava većina djece.

 Najbolje je riješiti problem

 – Kako djecu naučiti da se efikasnije suočavaju sa stresom?

– Roditelji mogu u razgovoru s djecom analizirati različite situacije u kojima je njihovo ili neko drugo dijete doživjelo stres. Treba analizirati osnovne korake koji se javljaju u procesu suočavanja sa stresom. Najprije treba prepoznati problem, zatim razmisliti o mogućim rješenjima. Važno je pokazati da najčešće ima više različitih načina na koji se problem može riješiti stoga roditelj treba tražiti od djeteta da otkrije što više mogućih rješenja. Djeca često misle da postoji samo jedno rješenje jer imaju ograničeno iskustvo i znanje. U slijedećem koraku treba od djeteta tražiti da navede koje će biti posljedice svakog od navedenih rješenja. Djeca često ne žele razmišljati o posljedicama ili vjeruju da će se sve samo riješiti. Nakon toga dijete može odabrati rješenje koje je najbolje za određeni problem. Ovakvo učenje na primjerima pomaže djeci da lakše prepoznaju stres i da razmišljaju o mogućim posljedicama nekog ponašanja. Na ovaj način djeca upoznaju različite načine djelotvornog rješavanja problema.

– Što karakterizira efikasno, a što neefikasno suočavanje djece sa stresom?

– Rješavanje problema najčešće je najbolji način suočavanja sa stresom. Međutim, ponekad se problem ne može riješiti i jedino što možemo je tražiti način kako da prihvatimo postojeću situaciju. Srećom, takve su situacije relativno rijetke. Najmanje učinkovit način je pokušaj da se problem zaboravi. Negiranje ili izbjegavanje problema mogu trenutno smanjiti napetost, ali neće riješiti problem.

– I roditelji su u velikoj mjeri odgovorni hoće li dijete na stres reagirati pozitivno ili negativno.

– Dijete uči promatrajući roditelje – od njih uči i to kako se treba suočavati sa stresom. Međutim, važno je i kako se ponašaju roditelji u situaciji kada dijete doživi stres. Ako su u takvoj situaciji previše strogi, ljute se na dijete i kažnjavaju ga, oni dodatno povećavaju razinu stresa kod djeteta. Zbog toga dijete može osjećati da je problem tako velik da ga ne može riješiti pa ga pokušava zaboraviti jer se boji reakcije roditelja.

– Koji su najčešći simptomi stresa kod djece?

– Na stres mogu upućivati emocionalni, kognitivni i tjelesni simptomi kao i simptomi u ponašanju.  Djeca mogu biti napeta i razdražljiva, mogu postati zaboravljiva i teško se koncentrirati. Tjelesni simptomi mogu biti glavobolja, bol u trbuhu ili problemi sa spavanjem. Iznenadne promjene ponašanja također mogu upućivati na stres –  na primjer, svadljivost, ljutnja, osjećaj krivnje ili neposlušnost i laganje. Stres se nekada može odraziti i na izražavanje djeteta, pa može češće upotrebljavati riječi kao što su tužan, zabrinut ili prestrašen.

 Dugotrajne posljedice

 – Koliko stres može biti opasan? Može li se, kao i kod odraslih, govoriti o posljedicama djelovanja stresa na psihičko i fizičko zdravlje djece?

– Stres može negativno djelovati na psihičko i fizičko zdravlje. Kod djece može ostaviti dugotrajne posljedice jer će utjecati na sliku koje dijete ima o sebi. Ljudi se ponašaju u skladu sa slikom koju imaju o sebi. Ako je dijete uvjereno da mu loše ide neki predmet u školi, onda više neće ulagati trud da ga savlada, zbog čega će dobiti lošije ocjene i tako potvrditi svoje mišljenje. Psiholozi su ovu pojavu nazvali “proročanstvo koje se samo ispunjava”.

Samopoštovanje je najvažniji dio slike o sebi, a odnosi se na to kako sami sebe vrednujemo. Osjećaj samopoštovanja se razvija na temelju našega iskustva – na omjer naših očekivanja i ostvarenog postignuća. Prevelika očekivanja roditelja koje dijete ne može ispuniti može utjecati na to da dijete ima loše mišljenje o sebi i nisko samopoštovanje. Međutim, za svaku je osobu loše ako ima nerealno samopoštovanje, bilo ono nisko ili visoko. Tijekom zadnjih desetljeća roditelji i nastavnici su obraćali veću pozornost na razvoj samopoštovanja kod djece. Pri tome se veći naglasak davao na to da treba povećati samopoštovanje nego na to da ono bude usklađeno s realnošću. Posljedica toga je da današnje generacije učenika i studenata imaju više samopoštovanje nego prije nekoliko desetljeća, što pokazuju rezultati istraživanja u SAD-u. Uz to imaju veća očekivanja od budućnosti i ambiciozniji su, ali istovremeno manje uče i nisu spremni uložiti veći trud da ostvare svoje ciljeve.

Svako dijete je u nečemu dobro, a u drugom lošije od ostale djece. Roditelji i nastavnici trebaju pomoći djetetu da to utvrdi koja su to područja. U područjima koja mu idu lošije treba uložiti više truda. Ako djetetu govorimo da je najbolje u svemu, ono će imati nerealno visoka očekivanja koja neće moći ispuniti.