“Da ponovno idem u osnovnu, upisala bih se u Dramski studio INK!”

22.11.2015 / Piše Vesna Kapeloto

I dok dio polaznika Dramskog studija INK-a upravo finalizira Palčicu, najnoviju novogodišnju predstavu koju potpisuje Andrea Gotovina, ostali vrijedno rade u dramskim grupama i spremaju se da postanu što kvalitetniji ljudi, a možda i glumci

Nema novinara koji u svojoj glavi (bilježnici, diktafonu, laptopu…) ne nosi priču koju nikako da objavi jer ili nema vremena ili nedostaje još neki mali dio… U ovoj priči nedostajala su dodatna pitanja koja sam dogovorila poslati, ali zapravo za njima nisam imala potrebu. Dovoljne su mi bile slike i sjećanja na kratko vrijeme provedeno s djecom polaznicima pulskog Dramskog studija Istarskog narodnog kazališta, dovoljno da dočaram trenutak i izrazim ushit onim što sam tamo vidjela, posebno iz perspektive novinarke koja prati razvoj djece i tinejdžera.

12241637_996188413756309_5440572059736287679_n (3)

Ne uče samo glumiti

Prije izvjesnog vremena čula sam se Andreom Gotovina, pored kolega Marijane Peršić i Aleksandara Bančića, plesnom i dramskom pedagoginjom Dramskog studija INK-a. Razgovarale smo o Dramskom studiju, o djeci koja ga upisuju i tamo djeluju, za javnost i medijski pomalo samozatajno. Preletjela sam i web stranice INK-a, i na svoje iznenađenje shvatila da će studio za koji mjesec obilježiti 20 godina postojanja, kao i da je riječ o studiju koji radi s vrlo velikim brojem osnovnoškolske i srednjoškolske djece i tinejdžera. Čak s njih više od 120, raspoređenih, ovisno o dobi, u isto tako veliki broj dramskih grupa, odnosno grupa scenskog govora i scenskog pokreta. I da ih tamo ne uče samo glumiti, kako sam ja to potpuno pogrešno mislila, već i kritičkom i moralnom promišljanju ljudskih odnosa i društvene stvarnosti, vještinama slušanja pa čak i borilačkim vještinama, i još mnogo čemu. I grupe su prilikom upisa začas popunjene, bez osobitog marketinga.

ink 4

Rast i razvoj kroz igru

Dakle jednog sam se petka našla u blizini kazališta i nenajavljeno banula na Andrein sat glume, koji je pohađala grupa sedmaša i osmaša. S tribina u dvorani pod punom opremom reflektora (navodno je riječ o nekadašnjem studiju pulske Tv Nove) promatrala sam što klinci tamo rade i, vjerujete mi, oduševila se! Iako je prošlo već podosta vremena od tog petka još se uvijek dobro sjećam kako sam, promatrajući te fokusirane klince koji na mene uopće nisu obraćali pažnju, pomislila: Kad bih ponovno išla u osnovnu školu, definitivno bih upisala Dramski studio INK! Naravno, ne zato da postanem glumica, već da u toj vrlo mladoj dobi posve bezbolno steknem sigurnost, samopouzdanje, savladam lakoću govora, komunikacije i obraćanja na javnim mjestima, izražavanja i zastupanja vlastitog mišljenja, sve ono što danas više-manje imam, ali sam do toga došla kroz školu života, a ne kroz igru.

A riječ je o osobinama i vještinama koje su neophodne da bismo što uspješnije i bezbolnije kročili kroz život, a najčešće potrebu za njima osvijestimo tek kad shvatimo da imamo problem nastupiti pred grupom ljudi, ili javno obraniti svoj stav ili razmišljanje, ili na radiju ili televiziji izreći pokoju rečenicu…

ink 9

Pozitivno, iskreno, privrženo!

Toga je petka svaki od 15-ero tinejdžera imao svoj kratki nastup. Trebali su zapravo, podijeljeni u grupe, prema pojmovima koje su dobili na karticama, u vrlo kratkom vremenu osmisliti, kreirati i predstaviti svoj scenski nastup. Prijatelji su ih nakon toga javno ocjenjivali i otvoreno procjenjivali koliko su bili prepoznatljivi i dobri u tome što su glumili. A oni su, s druge strane, obrazlagali i branili svoje stavove, tj. pokrete.

Najbolje od svega je bilo to što su bili pozitivni. Pa čak i ako nešto nije bilo najuspješnije izvedeno, uspjeli su to izreći ne povrijedivši se međusobno. Toliko su toga samo u tom jednom satu naučili i doprinijeli svom razvoju, a da toga uopće nisu bili svjesni!

No nisu se igrale samo uloge. Prije toga se trebalo dobrano zagrijati izvodeći scenske pokrete na kojima Andrea Gotovina kao plesna umjetnica, odnosno pedagoginja suvremenog plesa i improvizacije, itekako inzistira. Jer pokretom treba znati izraziti osjećaje, još intenzivnije nego govorom. Na taj su način u jednom satu mladi polaznici bili tjelesno, kreativno, misaono i komunikacijski aktivni. Nemali broj njihovih školskih prijatelja taj isti sat vremena proveli su kod kuće za kompjutorom, u pogrbljenom položaju, igrajući igrice i najvjerojatnije ne složivši ni jednu prostu, a kamoli složenu rečenicu.

U razgovoru s Andreom doznajem da je riječ o osebujnoj djeci, možda pomalo osjetljivoj, a u isto vrijeme otvorenoj i međusobno privrženoj. No s druge strane, posve sličnoj svojim vršnjacima, iz generacije u generaciju motorički sve zakočenijima i manje pokretljivijima, na što uostalom ukazuju baš svi koji rade s djecom; liječnici, učitelji, psiholozi, pedagozi, treneri.

ink 2

“Wow, ideš u Dramski studio INK!”

U pauzi nisam propustila porazgovarati s njima. Odgovarali su strpljivo na pitanja o tome zašto su upisali Dramski studio INK, da li sami ili na nagovor, o tome kako ih doživljavaju prijatelji…Godinama sam se željela upisati i ove je godine moja mama konačna popustila, rekla je najnovija članica, otkrivši da su tu njenu odluku prijateljice dočekale pomalo s respektom: Wow, ideš u Dramski studio INK!

Svima govorim kako nam je ovdje dobro da sam im, vjerujem, već pomalo i dosadan, rekao je drugi, dok je treći dodao da je ozbiljno počeo razmišljati da postane glumac, izazvavši smijeh kod ostalih…

I tako smo se nekako rastali, oni su se nastavili zabavljati…a ja sam odlazeći pomislila kako i nije uvijek tako bajno, posebno kad se dijele uloge, kad hoćeš-nećeš mora doći do one užasne selekcije, kad padne i koja suza, ali i veselje do neba za sve one koji dobiju ulogu.

Kao što je to bilo za sve one koji upravo dovršavaju rad na Palčici, novogodišnjoj predstavi Dramskog studija, koju potpisuje upravo Andrea Gotovina, na daskama INK-a, poput pravih glumaca …