Ne postoji lijeno dijete

Psihologinja i psihoterapeutkinja Radojka Sućeska Ligutić kaže da nikad nije srela lijeno dijete. Dijete zapravo ne vjeruje da može uspjeti ili se možda osjeća usamljeno. Otkuda takvi osjećaji te kako pomoći djetetu, otkrila je u razgovoru za Mamatataja

Za razliku od roditelja koji će za svoju djecu nerijetko reći da su lijena, posebno lijena za učenje, psihologinja i psihoterapeutkinja Radojka Sućeska Ligutić, autorica knjige Kako djeca pomažu roditeljima da odrastu, kaže da nikada nije srela lijeno dijete. U prirodi je djeteta da uči, radi i savladava izazove pa zato, savjetuje ona, nikada nemojte djetetu reći da je lijeno. Problem je posve druge naravi, ističe psihologinja koja se dugi niz godina bavi psihoterapeutskim radom s djecom, tinejdžerima i njihovim roditeljima.

– Ako smo ljuti jer dijete odbija izvršiti svoj posao lako ćemo mu reći da je lijeno. Dijete će spremno prihvatiti lijenost kao svoju osobinu jer mu je to puno lakše nego da prvo prizna sebi, a potom i roditeljima – da ne vjeruje da može uspjeti, otkriva ona prvi razlog tobožnje lijenosti kod djece, pojašnjavajući nadalje njezine uzroke.

Strah da će se namučiti i neće uspjeti

– Jer ako sam sebi priznaš da o sebi misliš loše, što onda s tim? Radije to negdje sakriti duboko u sebi i praviti se da si cool i frajer i da ti nije stalo do ocjena, koje su ionako samo za glupe štrebere. Zapravo, kad nas dijete ubijedi da je lijeno, mi često kažemo ‘pametan je, ali lijen’ pa tako opravdavamo svoju i njegovu nemoć da prione na posao. Zapravo, teže se suočiti s istinom i hrabro reći: Da, zapravo mi je stalo do dobre ocjene, ali strah me je da ću se namučiti i neću uspjeti. Bolje ne riskirati, radije lijen nego da se vidi da sam glup!

Upravo ovakvo razmišljanje vrlo je često kod djeteta koje se skriva iza etikete lijenosti, a naročito su mu skloni dečki, iako ni djevojčice nisu imune, pojašnjava Radojka Sućeska Ligutić, koja se u svom dugogodišnjem psihoterapeutskom radu koristi sistemskim terapijama Change, usmjerenoj na rješenje, te Soulwork, dakle, rad na duši.

Osjećaju se usamljeno! 🙁

Drugi razlog lijenosti je osjećaj usamljenosti. Veli da kad razgovara s djecom koja su sklona sama sebi reći da su lijena i kad ih pita onako usput – što je to što bi ih u životu veselilo ili činilo bitnu promjenu, ispostavi se da oni to ne znaju. Jedan od razloga je taj što ni njihovim  roditeljima nije važno što osjećaju.

– Jedna 12-godišnja djevojčica se rasplakala kad sam je nakon uvodnog razgovora pitala je li sretna. Ostala je skroz šokirana, kao i ja, moram to priznati, jer obično djeca daju odgovor na to pitanje. Rekla je da je to nikad nitko nije pitao, prenosi svoja iskustva u radu s djecom ova zagrebačka psihologinja.

Poruku koju dijete s pravom dobiva ako ga roditelj ne pita o njegovim osjećajima, veli ona, jest ta da roditelju nije bitno što je u njegovoj glavi i duši, da mu djetetova sreća nije važna, da mu je važan samo djetetov uspjeh.

– Roditelj mora često kroz pitanja o zadovoljstvu u školi, djetetovim prijateljstvima, propitivati o tome koliko je dijete zadovoljno i sretno. Ne treba planine okrenuti da bi dijete bilo zadovoljno, ali bi to trebalo biti prezentirano kao bitna tema u životu – biti zadovoljan. Jer tek zadovoljno dijete će biti motivirano, posebno motivirano za učiti, rekla je.

– U takvoj situaciji lijenost predstavlja pasivan otpor roditeljima i odgovor djeteta na način: Ako ti baš nije stalo jesam li sretan ili ne, ja ću ti pokazati da sam ipak važan tako što ću ti kontrirati time što ne radim ili ne učim jer vidim da te to najviše ljuti. Pa bar na taj način, kad se ljutiš, vidim da sam ti važan! I onda tom lijenošću dijete postiže ravnotežu, jer tako dobiva pažnju roditelja, pojasnila je te poručila roditeljima da se okrenu vlastitom djetetu.

Pričajte, družite se i igrajte se sa svojom djecom!

– Posvetite pažnju svom djetetu kad je sretno, ponosno, podijelite veselje s njim, ali i tugu. Tek tada će vas spremo poslušati kad mu kažete: Sad je vrijeme za učenje!, veli ona, nalazeći pritom opravdanje za postupke roditelja.

– Roditelj i ne misli da radi nešto loše, nego je tako odgojen – rad, red i disciplina i idi naprijed, tko te pita kako si. Ako sam roditelj tako živi, on zaista drugačije ni ne zna. Ponekad roditelji naivno misle da je djetinjstvo lagano i sretno. Kao da su djeca sretna i zadovoljna samim time što ne plaćaju režije i ne idu na posao. No, danas nije lako biti dijete, a nikad nije ni bilo jer sve što muči nas, muči i njih. I odnosi i prijateljstvo i status, i kako izraziti sebe, kako uspjeti, truditi se, ističe.

– Zato valja imati što bolje odnose s djetetom. Nedostatak bliskosti i razumijevanja čini dijete usamljenim, zbog toga gubi volju, pa odustaje i ne postiže uspjeh, pada mu samopouzdanje. Loše mišljenje o sebi može ga potaknuti da se dokaže na krivi način ili da se povuče u sebe još više. Pričajte, družite se i igrajte se sa svojim djetetom, tada će bolje obavljati svoje obaveze. Ako dijete ima vašu bliskost, svoje prijatelje, aktivnosti koje ga vesele, a ne želi se truditi – tada postavite granice! Tako mu poručujete da vjerujete da može bolje, zaključila je Radojka Sućeska Ligutić.