Usmjerite se na pozitivne osobine djeteta! Oprezno s ‘negativnim’!

Treba vidjeti je li zaista riječ o negativnoj osobini ili smo si mi zamislili savršeno dijete pa proglašavamo negativnim i ono što nije, veli dr. sc. Majda Rijavec. Ona u razgovoru za Mamatataja ističe da treba shvatiti da postoje različite ličnosti, nisu svi ljudi savjesni i organizirani, nemaju sva djeca afiniteta za učenje

Prihvatiti dijete onakvo kakvo jeste, potičući pritom njegove dobre osobine te se što pozitivnije odnositi prema onim negativnima, način je kako graditi djetetovo unutrašnje samopouzdanje.

Djetetu treba pomoći da osvijesti svoje pozitivne strane, da ih razvija i na koncu da bude pohvaljeno za dobro što čini. U tome će mu naravno pomoći roditelj koji preko pozitivnih osobina svog djeteta ne bi trebao proći kao da se one podrazumijevaju same po sebi.

S druge strane, na pravi način treba prići negativnim osobinama, koje ponekad roditeljima smetaju kao kamenčići u cipeli, čak toliko da zbog njih ne uviđaju mnogobrojne pozitivne osobine koje njihovo dijete posjeduje.

Dijete nam poručuje

Kako pristupiti osobini djeteta za koju smatramo da je negativna i problematična, kako se izdignuti iznad nje i reagirati na primjeren način, upitali smo prof. dr. sc. Majdu Rijavec, poznatu psihologinju, autoricu te suautoricu mnogobrojnih naslova iz psihologije te redovitu profesoricu na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Ona ističe da je sve što dijete radi uvjetovano nekom potrebom, tj. nastojanjem da se ona zadovolji. Stoga je potrebno upitati se koju potrebu određenim ponašanjem naše dijete želi zadovoljiti.

– To vrijedi i za odrasle i za djecu. Mi sve radimo s nekim ciljem, bilo da je to svjesno ili nesvjesno. Dijete je možda nešto radilo zato što je usamljeno, zato što ne dobiva dovoljno pažnje, zato što hoće roditeljima poručiti nešto, veli ona te upozorava da negativnim osobinama treba prići s oprezom.

‘Sjetite se sebe u toj dobi!’

– Treba vidjeti je li to zaista negativna osobina ili smo si mi zamislili savršeno dijete pa proglašavamo negativnim i ono što to nije. Roditeljima koji su uredni, savjesni i točni vrlo je teško s djetetom koje nije takvo. No, treba shvatiti da postoje različite ličnosti, nisu svi ljudi savjesni i organizirani. Takva djeca malo teže uspijevaju u školi, ali možda imaju neke druge prednosti, možda su umjetnički tip, idu im jezici, likovne umjetnosti. Znam dosta primjera baš takvih roditelja, pogotovo visokoobrazovanih, koji dobiju dijete koje nema afiniteta za učenje, čitanje. Ta djeca ipak uspiju. Oni nisu dobri učenici, ali pronašli su nešto drugo što im dobro ide. Danas uspješno rade i sve je u redu, ističe profesorica Rijavec.

Pritom napominje da ne bi trebalo pretjerivati u zamislima što je to dobro i da dijete može biti dobro jedino na taj način.

– Bolje se usmjeriti na pozitivne osobine djeteta. Treba vidjeti za što je dijete sposobno, što mu ide, za što pokazuje interes pa ga u tome podržati. Na taj će način biti uspješnije nego da stalno tupimo po onome što ne valja. To će onda automatski smanjiti negativne osobine, koje pak valja držati pod kontrolom koliko je moguće. Na koncu, možda bi se roditelji trebali sjetiti kakvi su oni bili u toj dobi, iskreno će prof. Rijavec.

Ne praviti dramu tamo gdje ne treba

Važno je, kaže ona nadalje, razlikovati ozbiljan problem od onoga što mi smatramo problemom jer na to nismo navikli.

– Ozbiljan je problem kad dijete naglo popusti u školi, kada prestane učiti, ako vidite da je u lošem društvu ili naslućujte da se radi o lošem društvu, ako se pojave alkohol, droga, agresija, ako je dijete depresivno i tužno, ako ima neke autodestruktivne osobine. Ne treba praviti probleme tamo gdje ih nema. Neki roditelji kad dijete dobije jedinicu odmah trče u školu, kod ravnatelja. Pa jedinica je normalna pojava. Ne treba praviti dramu, nego vidjeti što se dogodilo. Ili kad dijete obuče nešto što se nama ne sviđa, valja vidjeti kako se drugi nose, kakva je moda, savjetuje ova poznata doktorica psihologije. Naglašava, pritom, da roditelji moraju biti svjesni da djeca nisu njihove kopije.

– Ako je dijete različito od nas i mi smo zbog toga frustrirani, to ne znači da ono neće odrasti u normalnog čovjeka. Treba imati dozu zdravog razuma i procijeniti sam ili uz pomoć drugih radi li se o velikom problemu i oko čega se treba zabrinuti ili je nešto normalno, samo nije onako kako bismo mi htjeli, ali je dio odrastanja, istaknula je Majda Rijavec.