Povjerenje: Zašto mi moje dijete ne vjeruje?

13.12.2014 / Piše Vesna Kapeloto

Ukoliko se roditelj prema djetetu ponaša skrbno i s poštovanjem veća je šansa da će dijete bolje prihvatiti njegovu poruku, odnosno da će je uopće čuti, razmisliti o njoj i onda nešto učiniti. Ukoliko dijete nema povjerenja u roditelja, poruku će vjerojatno odbiti, veli psihologinja Irena Krajcar Kokalj

Vrlo je važno da između djeteta i roditelja postoji povjerenje, a ono će proisteći upravo iz  međusobnog dobrog i bliskog odnosa. No kako se ponašati da nam djeca vjeruju, pitaju se mnogi roditelji.

Utemeljitelj učenja o dobrim odnosima, američki psihijatar dr. William Glasser, rekao je da uspostaviti povjerenje znači da nema toga što dijete može reći ili učiniti, a da ga pritom roditelj odbaci.

“Kad postanu tinejdžeri to je mnogo teže učiniti, no uvijek je najbolje ne odbacivati svoju djecu. To ne znači da ćete podržavati ono s čime se ne slažete. No velika je razlika između pojmova ne odbaciti i ne podržati. Djeca lako razumiju tu razliku i vaš stav ako ste s njima bliski”, navodi Glasser u svom najpoznatijem djelu Teorija izbora.

Ističe da će djeca vjerovati svojim roditeljima ili će im željeti vjerovati ukoliko su s njima u dobrim i bliskim odnosima.

“Ukoliko vas dijete izbaci iz svog svijeta kvalitete, ono čak može i uživati u vašem društvu, ali vam više ne vjeruje. Jedini način na koji možete vratiti njegovo povjerenje jest da provodite s njim neko vrijeme, da s njim pričate, slušate ga i u tom se procesu pokušate međusobno približiti”, napisao je.

Ukoliko kao roditelj učinite neku pogrešku, smatra nadalje, a u pitanju je dijete za koje se smatra da vam ne vjeruje, tada brzo priznajte da ste pogriješili.

“Ne očekujete od djeteta da bude savršeno jer to niste ni vi. Priznavanje pogreške može biti osnova za stvaranje i novu uspostavu povjerenja. Roditelje koji su odmah spremni priznati pogrešku njihova djeca vide kao osobe vrijedne povjerenja, za razliku od roditelja koji su uvijek u pravu i kojima je teško priznati da su pogriješili. Djeci je potrebno da vjeruju svojim roditeljima. U protivnom, kao da žive na površini živog pijeska”, piše u Teoriji izbora dr. William Glasser.

Irena Krajcar Kokalj, psihologinja u pulskom Obiteljskom centru i viša instruktorica realitete terapije, veli da se temelji za izgradnju povjerenja stvaraju ukoliko se prema djetetu ponašamo skrbno, dakle slušamo što nam govori, poštujemo ga, usklađujemo se s njime. Ne ponašamo se ubojito, dakle ne kritiziramo, ne prigovaramo mu, ne omalovažavamo ga, ne kažnjavamo. Pojasnila je što povjerenje znači te kako na povjerenje ispravno gledati.

– Povjerenje prema djetetu ne znači da ja kao roditelj od njega očekujem, na primjer, peticu iz kemije, već da vjerujem da će ono sve učiniti da iz kemije dobije dobru ocjenu. Imam, dakle, povjerenje u dijete da će se znati brinuti za sebe, a do toga se dolazi upravo primjenom skrbnih navika, veli ona.

Dijete će s druge strane, svjesno da je pogriješilo, imati povjerenja u roditelja da ga roditelj zbog počinjene greške neće povrijediti i omalovažavati.

– Dijete treba osjetiti da ga roditelj cijeni, da ima povjerenja u njega. Na taj će se način osjećati prihvaćeno i priznato i imat će mogućnost izbora, tj. neće morati biti isključivo onako kako roditelj kaže. U protivnom, Ako nemaš povjerenja u mene, znači da me ne poštuješ, pojasnila je.

Nestane li povjerenja, mogućnost da utječemo na dijete minimalna je.

– Ukoliko se roditelj prema djetetu ponaša skrbno i s poštovanjem veća je šansa da će dijete bolje prihvatiti poruku koju mu šalje roditelj, odnosno da će je uopće čuti, razmisliti o njoj i onda nešto učiniti. Ukoliko dijete nema povjerenja u roditelja, poruku će odbiti, zaključila je psihologinja Irena Krajcar Kokalj.