Skrbne vs. ubojite navike ili kako se približiti, a ne udaljiti od djeteta

13.12.2014 / Piše Vesna Kapeloto

Ukoliko koristimo više skrbnih ponašanja naš će odnos s djecom biti kvalitetniji, bit ćemo si više bliski. Ubojite navike djelovat će razarajuće. Ipak, skrbne navike nisu recept kako nekoga promijeniti, i to još u kratkom roku, ističe psihologinja Irena Krajcar Kokalj

Skrbne navike: slušanje, podržavanje, usklađivanje, kompromisi, ohrabrivanje, vjerovanje, prihvaćanje 

Ubojite navike: kritiziranje, optuživanje, kažnjavanje, prigovaranje, prijetnje, jadikovanje, potkupljivanje

Imati i zadržati dobar odnos s djetetom od izuzetne je važnosti, a psiholozi naglašavaju – i od presudne. I kad je teško prihvatiti postupke djeteta ili neke njegove karakterne osobine, kad smo bjesni zbog njegovog ponašanja, valja mu pokazati da ga volimo, a ne ljutiti se i duriti cijeli dan.

Dr. William Glasser, utemeljitelj teorije izbora i realitetne terapije, koji je u svojim djelima govorio o tome koliko dobri odnosi utječu na uspješan i sretan život, ustvrdio je: “Odabirete se ljutiti na svoje dijete, zatim odabirete vikati i prijetiti, a stvari postaju gore, a ne bolje.” Upravo je Glasser u literaturu uveo pojam ubojitih i skrbnih navika. Ubojite se pritom odnose na ponašanja kojima uništavamo dobar odnos roditelj-dijete, i to posebno kod tinejdžera, a skrbne na ponašanja kojima skrbimo i gradimo odnos s djetetom.

Dijete će poslušati ako ste mu bliski

Da bismo ostvarili i zadržali bliske odnose (i to ne samo s djecom, već i s drugim ljudima) treba prestati kritizirati, optuživati, kažnjavati, prigovarati, prijetiti, žaliti se i jadikovati, potkupljivati, tj. nagrađivati radi lakše kontrole. Ove ubojite navike, veli Glasser, većina ljudi primjenjuje u tolikoj mjeri da i ne znaju koliko su ubojite za odnose s ljudima koji su im potrebni. Zato umjesto ovih destruktivnih ponašanja treba koristiti skrbne navike, tj. treba slušati, podržavati, usklađivati se, biti spreman na kompromise, ohrabrivati, vjerovati, prihvaćati.

Ako ste u stanju postići međusobno približavanje, umjesto udaljavanja, tada su mnogo veći izgledi da će dijete početi ispunjavati svoje školske obveze i činiti ono što od njega očekujete. Moramo biti svjesni da ako na nekoga predugo vršimo prisilu, može se dogoditi da odnos dođe do točke s koje više nema povratka. Možda nikad više s tom osobom nećemo biti bliski. Lišena takve bliskosti, neka će djeca napuštati odnos i na kraju potražiti ugodu kroz načine koji se dugoročno mogu pokazati štetnima za njihov život“, navodi dr. William Glasser u svom poznatom djelu Teorija izbora.

Kontrola razara odnos

Smisao i efikasnost skrbnih navika, kako ih koristiti i ispravno tumačiti, kao i neefikasnost ubojitih navika, pojasnila je Irena Krajcar Kokalj, psihologinja u pulskom Obiteljskom centru te viša instruktorica realitetne terapije. Riječ je o psihoterapiji koju  mnogi psiholozi koriste u svom psihoterapeutskom radu.

– Realitetna terapija tumači kako stvoriti dobar odnos. A odnos neće biti dobar ukoliko pokušavamo kontrolirati drugoga, odnosno njegovo ponašanje. Naime, prihvatimo li uvjerenje da je svatko od nas motiviran iznutra, svojim željama, i ponaša se u skladu s time, dakle najbolje što zna, svatko onaj kojemu je u cilju promijeniti nas, pod izlikom da upravo on zna što je za nas najbolje, zapravo kontrolira naše ponašanje. Mi ćemo se pak boriti protiv toga i naš će međusobni odnos biti loš, objasnila je osnovu nastanka loših odnosa među ljudima, pa tako i između roditelja i djece.

Ukoliko pak koristimo više skrbnih ponašanja u odnosu s djecom, i to odmalena, naš će odnos biti kvalitetniji, bit ćemo si više bliski. Nasuprot tomu, ubojite navike bit će razarajuće za naš odnos i bit ćemo si sve dalje. Ipak, upozorava Irena Krajcar Kokalj, skrbne navike nisu recept kako nekoga promijeniti, i to još u kratkom roku, a što roditelji zabrinuti za ponašanje svoje djece vrlo često misle pa na koncu ostanu razočarani.

– Po savjet mi često dođu mame žaleći se da im dijete ne uči, da ima puno jedinica, da je ovakvo, onakvo. U razgovoru zaključimo da kritike ne djeluju, pa dogovorimo da je bolje ne kritizirati, već popričati s djetetom, pohvaliti ga, napraviti mu palačinke usprkos svemu. Mama sve to učini, ali dolazi nakon 15 dana i kaže da joj sin i dalje ne uči i ne mari za školu. Problem je u tome što su skrbne navike u ovom slučaju bile samo mamin pokušaj da promjeni sina, na način Evo, neću više vikati i kritizirati te, napravit ću ti palačinke iako si dobio jedinicu, a ti ćeš se promijeniti. Međutim, ako skrbne navike shvatimo kao recept da nekoga promijenimo, onda je na djelu prikrivena manipulacija, kaže ona.

Važno je kako dijete vidi naše ponašanje

– Smisao je u tome da će odnos s djetetom biti puno bolji ako ja svoje dijete – čujem, podržavam, ohrabrujem, prihvaćam, trudim se razumjeti ga, ali samo ukoliko iza toga ne stoji cilj da ga na taj način promijenim. Biranjem skrbnih, a ne ubojitih navika odnos između roditelja i djeteta će malo pomalo postati bolji. Roditelji, nažalost, očekuju mnogo i odmah, a to nije moguće, rekla je ova psihologinja.

Treba, naime, shvatiti i prihvatiti da svatko odlučuje o svom ponašanju. No, veća je šansa da će dijete – ako imam povjerenja u njega, ako koristim skrbna ponašanja, umjesto ubojitih, pa umjesto kazne i vike za jedinicu iz matematike, kažem: “Ma razumijem te, i meni je ta matematika bila teška” – imati više volje i snage početi učiti i ispraviti lošu ocjenu.

Ubojitim navikama – kritikama, prigovaranjem, prijetnjama, pojašnjava ona, uglavnom se cilja na omalovažavanje osobe, a ne na njeno ponašanje.

– Svako dijeljenje savjeta bez da te itko za savjet pita je loše, jer svatko od nas ima svoje ideje. Ukoliko se na taj način ponašamo prema djetetu ono se uz nas neće osjećati dobro jer ćemo ugrožavati njegove osnovne potrebe. Zato treba raditi i govoriti ono što će nas približiti drugoj osobi, nešto što će sačuvati i razvijati naš odnos. Zato nije dobro reći: “Ako napišeš zadaću idemo van, ako ne, nećemo ići.” Bolje je reći: “Znam da voliš ići van. Čim napišeš zadaću svi zajedno idemo van”, kaže psihologinja Irena Krajcar Kokalj.

Na koncu zaključuje da nije bitno kako mi kao roditelji ocjenjujemo svoje ponašanje prema djetetu, je li ono skrbno ili nije, važno je kako ga dijete vidi i doživljava.