Motorički profil dojenčeta: Miljokazi vs. spontani pokreti

– To bogatstvo varijacija u spontanim pokretima se zaista uvelike povezuje s optimalnim funkcioniranjem središnjeg živčanog sustava. Zašto to zaključujemo ili pretpostavljamo? Zato što kod djece gdje je došlo do periventikularne ozljede bijele tvari vidimo da njihova varijacija nije toliko bogata. Kažemo da je oskudna, u nekim slučajevima vrlo siromašna, kazala je docentica dr. sc. Ana Katušić

O motoričkom razvoju djeteta sve se više govori i piše. Roditelji znaju, uče i istražuju o tome što bi njihova beba i malo dijete trebali moći i znati u određenoj dobi.

Riječ je o tzv. miljokazima koji pokazuju što se od djeteta očekuje da može moći u određenim razvojnim fazama vezano za svoju dob, pa ovisno o tome može li dijete izvesti određenu radnju ili ne govorimo o njegovom razvoju.

Ipak, gledajući prema Motoričkom profilu dojenčeta, kliničkom instrumentu procjene složenosti motoričkog ponašanja, odnosno razvoja dojenčeta – miljokazi su tek peti po redu pokazatelj razvoja, odnosno mogućeg zaostajanja u razvoju.

Prema riječima docentice dr. sc. Ane Katušić, profesorice na zagrebačkom Edukacijskom-rehabilitacijskom fakultetu, u otkrivanju neurorazvojnih poremećaja i predikciji neuromotormog razvoja kod dojenčeta mnogo više govore – varijacija spontanih pokreta, potom tzv. adaptabilnost motoričkog ponašanja, simetrija, fluentnost pokreta te tek na koncu izvedba, tj. miljokazi.

Motorički profil dojenčeta, kazala je, može se primjenjivati od trećeg mjeseca postterminske dobi do 18. mjeseca ili nekoliko mjeseci nakon što dijete prohoda, jer se gleda varijacija i prilagodljivost motoričkog ponašanja i u hodanju. Sama procjena gleda kvantitativne i kvalitativne aspekte motoričkog ponašanja.

Miljokazi nisu dijagnostičko sredstvo

– Miljokazi su nam jako vrijedni i kao profesorica kod svojih studenata inzistiram na poznavanju miljokaza uredne razvojne linije u svim područjima. No miljokazi nisu dijagnostičko sredstvo, iako nam jako puno govore o ponašanju djeteta, rekla je Katušić.

Prema njenim riječima, istraživanja su pokazala da mjerni instrumenti i skale koji su se oslanjali samo na miljokaze motoričkog razvoja nisu bili dovoljno precizni za predikciju razvoja, i to ne samo za najteža stanja poput celebralne paralize, već i za neke minimalne neurološke disfunkcije, poput razvojnog poremećaja koordinacije (tzv. nespretna djeca. op.a.) i neke druge neurorazvojne poremećaje.

Nasuprot miljokazima, kvaliteta motoričkog ponašanja, prije svega varijacija spontanih pokreta, govori mnogo više.

Što su to spontani pokreti?

Valja pojasniti da se spontani pokreti, koji se dovode u vezu s razvojem mozga, tj. neuronskih veza, počinju javljati još kod fetusa te traju sve do 16. tjedna dojenčeta. Uključuju pokrete tijela te pokrete udova, ruku i nogu. Dijele se na fazu uvijanja – do 8. tjedna starosti dojenčeta te na fazu vrpoljenja, od 8. do 16. tjedna.

U fazi uvijanja spontani pokreti klasificiraju se kao pokreti normalnog repertoara, s jedne strane te oskudnog repertoara, potom grčevito-sinhroniziranih pokreta te kaotičnih pokreta, s druge strane. U fazi vrpoljenja, govorimo o vrpoljenju te o odsustvu vrpoljenja i abnormalnom vrpoljenju.

Predikcija neuromotoričkog razvoja na osnovu praćenja kvalitete i raznolikosti spontanih pokreta je najbolja u fazi vrpoljenja, u razdoblju od 8. do 16. tjedna nakon termina poroda. Upravo njihova raznolikost kod dojenčeta govori u prilog zdravog živčanog sustava.

Zašto je važna varijacija spontanih pokreta?

Prof. Katušić pojasnila je da u fazi primarne varijabilnosti, odnosno varijacije spontanih pokreta, središnji živčani sustav izražava sve one pokrete i kombinacije pokreta koje može napraviti različitim udovima i u kombinaciji različitih kretnji. Riječ je zapravo o kvaliteti spontanih pokreta koje radi dojenče, odnosno još fetus u maternici.

– Iz te varijacije pokreta središnji živčani sustav isprobava i osluškuje koja sve to pokrete imam kao dojenče i koje mogu producirati. Nakon toga slijedi faza sekundarne varijabilnosti, tj. kako je danas nazivaju faza adaptabilnosti – kada na naš središnji živčani sustav iz tog repertoara pokreta motoričkog ponašanja počinje birati one motoričke strategije koje su najprimjerenije kako bi se riješio određeni zadatak u specifičnoj situaciji. Na primjer, kada dojenče iz repertoara pokreta koje ima u gornjim udovima izabere specifičan pokrete da bi dohvatio predmet u središnjoj liniji tijela, objašnjavala je Katušić te nastavila.

– Što dijete ima veći repertoar pokreta i veću varijaciju pokreta, tj. što ima više mogućnosti izvođenja pokreta to će njegov izbor biti veći. Moći će iz većeg izbora izabrati upravo ono što mu je najoptimalnije i najprimjerenije. U suprotnom, ako mu je motorički repertoar sužen, izabrat će onu strategiju koja je najbliža onoj optimalnoj, rekla je.

– To bogatstvo varijacija u spontanim pokretima se zaista uvelike povezuje s optimalnim funkcioniranjem središnjeg živčanog sustava. Zašto to zaključujemo ili pretpostavljamo? Zato što kod djece gdje je došlo do periventikularne ozljede bijele tvari, mi zaista vidimo da njihova varijacija nije toliko bogata. Kažemo da je oskudna, u nekim slučajevima vrlo siromašna, kazala je docentica Katušić.

Dva dojenčeta s različitom varijacijom pokreta

Govoreći na kongresu o ranom razvoju, prof. Katušić pokazala je snimljeni prikaz dva dojenčeta u kojim se promatralo njihovo spontano motoričko ponašanje, tj. njihovi spontani pokreti. Oba dojenčeta bila su starosti oko 17 tjedna. Nije bio cilj promatrati što dojenče može, već na koji način ono svojim spontanim pokretima iskazuje svoj motorički repertoar.

Prvo dijete, pojašnjavala je uz prikaz, već je usmjereno prema središnjoj liniji, glavica je prema sredini, no pokreti koje to dijete proizvodi nisu toliko varijabilni ili raznoliki za ovu dob. Njegova je varijacija oskudna, pogotovo što se tiče gornjih udova.

S druge strane, drugo dojenče iste dobi, u istom položaju na leđima, pokazivalo je puno više varijacije u svojim pokretima glave, gornjih i donjih udova, puno više istraživanja, igranja s vlastitim tijelom.

– Prema riječima poznate stručnjakinje za neuro razvoj dr. Mijne Hadders-Algra, dojenče u svom spontanom motoričkom ponašanju pokazuje koliko ono samo istražuje šemu vlastitog tijela i postaje svjesno što sve njegovo tijelo može, rekla je Katušić.

Upozorila je da valja obratiti pozornost na raznolikost spontanih pokreta, jer čak i kod niskorizične dojenčadi kod kojih nije evidentiran određena lezija imamo djece s oskudnijom varijacijom.

Što pokazuje adaptabilnost motoričkog ponašanja?

– Adaptabilnost motoričkog ponašanja ili prilagodljivost motoričkog ponašanja nam govori kakva je sposobnost dojenčeta da iz motoričkog repertoara, odnosno iz spontanih pokreta kojim raspolaže, izabere strategije koje najbolje odgovaraju situaciji – da se, na primjer, okrene prema vizualnoj ili audio meti – prema licu i zvuku.

– Dijete mora imati mogućnost pokretanja glave u svim smjerovima da bi moglo izabrati onu strategiju s obzirom na to gdje se nalazi stimulacija u prostoru. Iz motoričko repertoara dijete bira optimalnu strategiju kao bi dohvatio predmet, kako bi se posjeo, prešlo prepreku u neravnini u visini poda, kako bi se ustao ili sjeo, a to uči vezano za iskustvo kojem je izloženo tijekom svoga razvoja. To sve zajedno dovodi do izvedbe, do grubih i finih motoričkih vještina.

Ta adaptabilnost koju procjenjujemo od šestog mjeseca postnatalno, govori nam o motoričkom planiranju. I ona se više ne vezuje samo za senzo-motoričko područje, već uvelike povezuje i određene neuronske krugove u frontalnom režnju. Adaptabilnost motoričkog ponašanja možemo procjenjivati samo kod ciljano usmjerenog ponašanja, a ono je uvelike pod utjecajem iskustva. Tu više ne govorimo o spontanom motoričkom ponašanju, pojasnila je dr. sc. Ana Katušić.

Što je važno da roditelji znaju?

– Važno je informirati roditelje zašto je varijacija važna. Ako imamo dijete s vrlo oskudnim repertoarom pokreta, ono će najvjerojatnije trebati puno hands-on iskustva i puno mobilnosti u svome razvoju, rekla je i nastavila.

– Ono gdje mi uvelike možemo napraviti promjenu s našom podrškom je upravo ova adaptabilnost motoričkog ponašanja. Kad je varijacija i mogućnost izbora sužena mi možemo pomoći obitelji i dojenčetu da optimalno prilagodi svoje motoričko ponašanje, upravo zato što je ono pod utjecajem iskustva. Potrebno je informirati roditelje o važnosti učenja putem vlastitog iskustva u kojem dijete može isprobati vlastite strategije putem pokušaja i pogreške. Ta strategija se može razlikovati od dojenčeta uredne razvojne linije, ali ako njemu omogućava izvedbu treba je poštivati.

– Oskudna varijacija motoričkog ponašanja govori u prilog pružanja rane razvojne podrške, ali ne samo motoričkom razvoju nego i kognitivnom. Nedostatna adaptabilnost i izvedba je često prisutna i kod niskorizične nedonoščadi, kod koje kasnije vidimo probleme u većim akademskim vještinama. Dok na varijaciju pokreta ne možemo uvelike utjecati, na adaptabilnost i izvedbu možemo, kazala je dr. sc. Ana Katušić.

Neuromotorni razvoj: Zašto je važno paziti na položaj glavice kod dojenčadi?