
RAZGOVOR Logopedinja Višnja Pilepić otkriva zašto govor kod djece sve više kasni
– Zaista igra ulogu to što su djeca od ranog doba izložena ekranima. Ne možemo ih držati pod staklenim zvonom, moramo biti u korak s vremenom, s tehnologijom, ali vrlo je važno biti u izravnom kontaktu sa svojim djetetom, animirati ga, igrati se s njime, pričati mu, rekla je logopedinja Višnja Pilepić
Problemi s govorom kod male djece kao da su sveprisutni. O tome roditelji svakodnevno postavljaju pitanja na društvenim mrežama, traže savjete stručnjaka, odgajateljice u vrtićima govore o novim generacijama djece koja sve kasnije progovaraju i imaju teškoće u izgovaranju riječi i rečenica. Na koncu i na našem portalu često dobivamo pitanja zabrinutih roditelja jer govor njihovih malenih ide i razvija se teško.
Je li zaista riječ o sve izraženijem problemu, koje se poteškoće javljaju i zbog čega se javljaju, pitali smo i razgovarali s pulskom logopedinjom Višnjom Pilepić, koja ima veliko iskustvo u radu s djecom. Nakon završenog Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu, Pilepić kao logopedinja najprije počinje raditi u KBC Rijeka, a od 2008. je u Općoj bolnici Pula. Djeluje i u pulskoj Udruzi za djecu i mladež oštećenog sluha.
Zanimalo nas je dolazi li joj u kabinet zaista sve više djece s poteškoćama u razvoju govora, u čemu se te teškoće ogledaju te kako bi uredan razvoj govora u prvim godinama života trebao izgledati.
– Da, zaista nam na logopedski pregled dolazi sve više male djece. Pogotovo u zadnjih pet godina, još prije korone, i sad u zadnje vrijeme, primjećujem da nam pedijatri šalju sve mlađu djecu. Može to biti trend novih pedijatara, ali rekla bih da je opće stanje takvo da govor kod djece zaista kasni. Možemo govoriti da je to zbog novog stila života i tehnologije ili je govor došao pod veći fokus. Oboje može igrati ulogu, veli Višnja Pilepić, koja već nekoliko godina nosi i diplomu geštalt psihoterapeutkinje.
Do treće godine ključno je razumijevanje
– Moja iskustva govore da ima puno dječice koja do treće godine još ne progovaraju rečenicu. Očekuje se, međutim, da do treće godine bude razvijena baza govora, a to zahtjeva nekakav očekivani vokabular uz upotrebu rečenica. Ako je isključen autizam, nekakav intelektualni deficit, ako dijete normalno čuje, vidi, ako nema dodatne teškoće i bolesti, takva baza govora bi kod trogodišnjaka trebala postojati, pojasnila je.
Dijete s tri godine, veli, trebalo bi imati solidan vokabular i pojmovnik.
– Vokabular su riječi koje koristi u ekspresiji, a pojmovnik je ono što razumije. To znači da dijete u toj dobi razumije višestruke upute. Kad jednom trogodišnjaku kažete Marko idi u sobu i donesi mi čarape iz donje ladice, dijete bi trebalo ići u sobu i to napraviti, a ne da ide u sobu i tamo ne zna što bi učinilo jer je razumio samo Idi u sobu. Tu može biti riječ o manjku pažnje ili manjku razumijevanja, a može biti i jedno i drugo ili u kombinaciji.
– Do treće godine mora postojati to razumijevanje. Ono je najvažnije jer predstavlja osnovu na kojoj se razvija govor. Sama ekspresija može, ali i ne mora biti dobro razvijena. Ona do treće godine i nije toliko značajna. Znam reći zabrinutim roditeljima da je u redu iako dijete ima tri godine, a nema još veliki vokabular, već samo ‘telegrafski’ govor bez gramatičkog povezivanja pa kaže Ja piti. Ide pa-pa. Možemo i to prihvatiti ako mu je razumijevanje dobro, pojasnila je.

Ekrani vs. roditeljski izravni kontakt s djetetom
Logopedinja Pilepić smatra da zbog opće klime, stila života te značajne upotrebe mobitela i ostalih ekrana kod djece zaostaje taj ekspresivni govor. No, iako kasni – umiruje, ali i upozorava roditelje – govor se do škole može lijepo razviti ako su zadovoljene osnovne postavke, prije svega u ophođenju roditelja s djetetom, te ako postoji spomenuto razumijevanje.
– Zaista igra ulogu to što su djeca od ranog doba izložena ekranima. Ne možemo ih držati pod staklenim zvonom, moramo biti u korak s vremenom, s tehnologijom, ali vrlo je važno biti u izravnom kontaktu sa svojim djetetom, animirati ga, igrati se s njime, pričati mu. Djeca se danas umiruju pokretnom slikom. U čekaonici vidim roditelje i dijete od nepune dvije godine u kolicima, i oboje gledaju u mobitel. Roditelji bi trebali najprije sebe osvijestiti i dovesti se u red, poručuje.
Moramo shvatiti, ističe Višnja Pilepić, da dijete govor uči oponašanjem i imitacijom. Gledajući u ekran, dijete nije izloženo govoru pa nema ni potrebu izraziti se, reći nešto i tako vježbati govor.
– Više se tu stvara nekakva mimika. Dijete izgleda kao da se prebacilo i da živi u nekom drugome realitetu, u nekoj drugoj dimenziji – jer ovdje i sada se ne događa ništa, a nema ni povratne informacije koja bi dolazila s ekrana.
– S druge strane, sve djetetove osnovne fiziološke potrebe su zadovoljene: mama i tama će mu dati jesi, obavljat će nuždu i spavati, pa ostaje mirno u tom svom svijetu. Frustracija i vrištanje nastupit će kad roditelj oduzme ekran koji dijete drži u tom hipnotičkom stanju. Takva djetetova reakcija plaši roditelja i uglavnom ne zna kako bi reagirao.
– Zna se to dogoditi i ovdje u ordinaciji. Tada roditelju kažem pustite ga, meni ne smeta, izdržite i vi. To radite i kod kuće kući. Ako znate da se dijete neće ozlijediti, da neće drugoga ozlijediti, ima zadovoljene fiziološke potrebe, a vrišti jer ste mu uzeli mobitel, na koncu i bilo što drugo: Izdržite! Utišajte glasove u sebi koji vam govore o tome što će reći susjedi, što će svi čuti, što vam je žao djeteta. Kao roditelji smo skloni popustiti samo da bismo olakšali situaciju, poručuje Višnja Pilepić.
Za govor djeca trebaju – frustraciju i dosadu
Smatra da su djeca premalo izložena frustraciji i dosadi, a jedno i drugo može potaknuti govor, odnosno potrebu da se izraze i da posegnu za nečim što nije samo mumljanje, da kažu bilo što.
– Primijetila sam da dječica koja imaju slabije razvijen govor, vrlo često, iako to nije pravilo, imaju dudu i bočicu. Često su po rukama ili u kolicima. Sve to su karakteristike beba. Mozak trogodišnjeg djeteta može imati već malu svijest o sebi kao jedinci, a ta svijest daje i poriv za govorom, za izražavanjem i istraživanjem. Ako mi tretiramo trogodišnjaka kao bebu, on nema potrebe za velikom aktivacijom pa ni za time da se izražava govorom, jer sve mu se daje na pladnju, kaže Pilepić.
Njezino iskustvo s roditeljima koji dolaze u logopedski kabinet u OB Pula u zadnjih pet godina upravo je takvo.
– Otvoreno kažem roditeljima. Pa vidite što radite: dijete ima dudu i bočicu, nosi pelenu, stalno vam je na krilu, stalno se vere po vama. A ono nije jednoipolgodišnjak, već trogodišnjak. Ogromna je razlika u razvoju u tih godinu i pol dana. I to nije krivica djeteta. Ja ne vidim nedostatak pravilnog razvoja govora u djetetu. Ako otklonimo da dijete nije bolesno i nema nikakvih dodatnih oštećenja – onda je jasno da je problem što se govor ne razvija u nedovoljno poticajnoj okolini koja okružuje dijete, naglašava Višnja Pilepić.
– Često savjetujem roditeljima da dijete uključe u kolektiv pa mi kažu da će biti bolesno. Istina je da uključivanje u kolektiv ima velike minuse, ali ima i velike pluseve, osobito po razvoj govora. Kad su djeca kod kuće realno je očekivati da se roditelj ne može svih osam sati davati djetetu. U vrtiću su aktivnosti organizirane: crtamo, pa šetamo, pa jedemo, učimo pjesmice.
A uloga govora je višestruka te je više elemenata koji potiču govor u vrtićkom okuženju. U sociološkom smislu – govor ima komunikacijsku svrhu, a u ekspresivnom – dijete će razvijajući govor graditi svoju ličnost jer će se kroz riječi izboriti za sebe, rekla je o moći govora logopedinja.

Maknite mobitele, puno pričajte i objašnjavajte
Logopedinja Pilepić prenijela nam je iskustva sa sve češćim dolascima male djece na pregled u njezinu ordinaciju. Tako je dan prije našeg razgovora, rekla nam je, na pregledu imala dijete staro između godinu i pol te dvije godine.
– Dijete ne priča, izgovora tek neke slogove, što je do druge godine prihvatljivo. Mnoga djeca ne pričaju do druge godine. Pedijatar je dijete poslao na kompletnu specijalističku obradu, a ja sam s roditeljima obavila savjetodavni razgovor. Na pregledu sam dan ranije imala i djevojčicu od dvije godine i par mjeseci, normalnog kontakta s očima, ali i s dudom u ustima i tretiranu kao bebu, ispričala je, naglašavajući da je odnos i ponašanje roditelja prema djetetu izuzetno važno za razvoj govora.
– Moj savjet roditeljima je da pokušaju što više maknuti ekrane, da djeca jedu bez da gledaju u neki ekran, mobitel ili televiziju. Savjetovala sam mamu da se djevojčici obraća pravilnim govorom bez tepanja, da joj što više objašnjava i govori. Dijete neće odmah sve ponavljati na nama, ali te riječi će mu negdje ostati. Moramo shvatiti da su ta dječica ljudi koji na ovom svijetu postoje svega dvije, tri godine. Zato im treba govoriti i sve objašnjavati, savjetuje logopedinja Višnja Pilepić.
– Recite djetetu, na primjer, Vidi kako su široka ova vrata. To je sigurno da mame mogu proći s kolicima. Ili Kako lijepi privjesak na ovim ključevima! Kakva je to figurica? Dok hodamo stepenicama uvijek brojimo jedan, dva, tri.. I tako stalno jer se na taj način uče automatizmi, koji bi trebali postojati do treće, četvrte godine.
– Brojite stalno s djecom. Spominjite im boje. Imam predškolarce koji mi dolaze i koji te automatizme nemaju. Nemojte reći Reci žuto, već pitajte Što je žuto? Banana je žuta ili recite Vidi ovaj limun kako je žut.
Roditelji sve češće ne daju djeci ono što im treba
Čini se da je novim generacijama roditelja problem na takav način razgovarati sa svojom djecom, govori iz svog iskustva Višnja Pilepić.
– Nove generacije roditelja funkcioniraju drugačije nego starije generacije. Roditelji se mijenjaju, njihovi interesi su drugačiji i oni svojoj djeci često ne daju ono što im treba, ono što smo mi kao djeca dobivali, otkiva Pilepić srž problema.
Za razvoj govora, pojašnjava, nije dovoljno samo vizualno, samo izmjena brzih slika, već je potreban obrazac vizualno – auditivno – ekspresivno, a to djeci ekrani ne nude, a sve manje nude i roditelji.
– Mi nismo imali ekrane, nismo bili izloženi utjecaju tih brzih slika. Više smo bili usmjereni jedni na druge i razvoj govora i komunikacije išao je na drugi način, rekla je.
No koliko god upirali prstom u ekrane, smatra da tehnologija ne bi trebala biti problem, ako roditelj ima svjesnost.
– Moramo ići u korak s tehnologijom, sprijateljiti se s njom, a u isto vrijeme naučiti balansirati i od tehnologije uzimati samo benefite. S druge strane, moramo biti svjesni da imamo odgovornost prema svom djetetu te svojim primjerom pokazati mu što je potrebno, a što nije. Ne mogu se ljutiti na svoje dijete da je stalno na mobitelu, ako istu stvar činim i ja. Veća djeca to roditeljima otvoreno i kažu, veli.
Problem nije u djetetu, već u nepoticajnoj okolini
Ako postoji problem s razvojem govora, roditelji bi trebali poslušati savjete i njegovati pravilan govor, poručuje.
– U suštini ja ne vidim problem u djetetu, vidim problem u okolini koja ga okružuje. Ispada da su nam dječica takva zbog nas samih, zaključila je Višnja Pilepić.
– Moramo biti svjesni šta radimo i koliko radimo s djetetom. Ako se radi o malom djetetu, valja ga promatrati kad je pospano, kad mu se jede, piški. Savjetujem roditelje da na poticaju govora rade s djetetom nakon što je ono zadovoljilo svoje fiziološke potrebe. Frustrirajte dijete. Ako smo već 15 puta ponovili riječ čaša, zatražite od njega da izgovori tu riječ. I ne mora reći čaša, može biti i aša. Aša si rekao, super! Može reći i Piti, i to je dobro, nizala je primjere kako poticati dijete na govor.
Što bi djeca trebala moći reći?
Kako bi trebao izgledati idealan govor dvogodišnjeg i trogodišnjeg djeteta, pitamo logopedinju Pilepić.
– Dijete s tri godine trebalo bi imati lijepo i pravilno formiranu gramatičku rečenicu, ne nužno proširenu. Trebalo bi moći izreći rečenice poput Ja sam gladan. Idem spavati. Bilo mi je jako lijepo. Moj najbolji prijatelj je Ivan.
– S dvije godine se kratki, telegrafski govor može tolerirati. Ide pa-pa. Daj piti. To je očekivano. Nije problem da dijete ni to još nema, ako je razumijevanje u redu. Zato što nismo svi isti. Postoje djeca s godinu i pol dana koja se izražavaju u rečenicama, dok neki trogodišnjaci još govore samo mama, piti, pa-pa. Ali jedni i drugi su još uvijek normalnog razvoja. Zato kažem, do treće godine, najvažnije je razumijevanje. Ekspresija može, ali i nema mora biti dobro razvijena. Ona postaje važna nakon treće godine, ističe Višnja Pilepić.
Napominje da prva izgovorena riječ predstavlja prvu smislenu riječ. To nisu različiti slogovi koje dijete ima puno prije prve godine. To je kad pogleda u roditelja i kaže mama ili tata.
Što djeca u određenoj dobi mogu razumjeti?
Pojašnjava da se očekuje da će dijete s dvije godine moći razumjeti kad mu kažemo Evo ti papirić, baci ga u smeće, a sa tri godine – Idi u sobu i donesi mi iz ladice slikovnicu.
– Jednogodišnjak će stvarati i imitirati slogove, bu bu bi bi…Važno je da prati pogledom, da razumije kad mu kažete Gdje je mama?, i da pritom pogleda mamu. Ako će pritom reći Mama! odlično, ako ne kaže nije problem. Ali mora razumjeti gdje je mama, ističe.
Kad dijete ima vlastiti govor
Neka djeca znaju imati svoj jezik, razumljiv samo njima.
– Oni oponašaju našu intonaciju, našu melodijoznost, govornu prozodiju, ali ne mogu se izraziti na način na koji se mi izražavamo. To je tzv. vlastiti govor. Riječ je o vrsti ekspresije koja ako prati situaciju shvrsishodno nije loša, ali ako je isključivo fantazijska, kao da samo oponaša neku scenu iz crtića, onda takav govor treba pratiti.
– Priđe li dijete mami i obraća joj se tim vlastitim nerazumljivim jezikom, onda je to u redu jer vam dijete nešto pokušava reći. Ako se dijete tako glasa, a da to nema neke svrhe u realitetu, moguće je da to može biti dio razvoja, dio igre. No ako takvo nerazumljivo fantazijsko mumljanje traje duže od mjesec ili dva najbolje je zatražiti mišljenje logopeda. Na isti način možemo pristupiti i pri svrsishodnom vlastitom govoru koji traje. Najbolje da logoped procijeni o čemu se radi, možda o dislaliji, objasnila je.
– Vrlo je važno kako se roditelj ponaša s djetetom. Roditelji to moraju shvatiti. Dijete nema potrebu nešto reći ako su mu zadovoljene sve potrebe i želje, odnosno ako smo prema njemu previše servilni. Dijete pruži ruku da će nešto uzeti, a roditelj odmah trči i stavlja mu to u ruke. Za razvoj govora ključno je ponašanje ljudi oko djeteta, odnosno okolina u kojoj raste, a okolinu stvaraju i osiguravaju roditelji, zaključila je logopedinja Višnja Pilepić.