S kojim se izazovima susreću djeca s poteškoćama u razvoju?

Djeca s poteškoćama u razvoju susreću se s izazovima u različitim razvojnim područjima. Ovdje donosimo o kojim je izazovima riječ.

Djeca s poteškoćama u razvoju kao učenici funkcioniraju na različite načine, ovisno njihovim individualnim sposobnostima i potrebama, veli dr. sc. Vanja Marković, predavačica na pulskom Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti.

U odnosu s takvom djecom potrebno je uvažavati takve individualne načine funkcioniranja i pronalaziti metode prilagodbe koje će odgovarati svakom pojedinom učeniku, kako bi mu se omogućilo jednako sudjelovanje.

Prije osmišljavanja prilagodbi u nastavnom procesu, potrebno je biti upoznat s mogućim izazovima s kojima se djeca susreću u različitim razvojnim područjima. Profesorica Marković pojašnjava o kojim je izazovima riječ.

Izazovi u području percepcije – vidna percepcija

Uglavnom se javljaju kod djece s oštećenjima vida, bilo da se radi o slabostima ili sljepoći.

Teškoće u vidnoj percepciji možemo temeljno podijeliti na teškoće u području kretanja i promatranja te čitanja.

Slušna percepcija

Teškoće u slušnoj percepciji uglavnom se vežu uz djecu i mlade s oštećenjima sluha (nagluhost ili gluhoća).

Do izazova u slušnoj percepciji dolazi zbog značajki prostora ili značajnki govornika.

Proprioceptivna i vestibularna percepcija

Teškoće proprioceptivne i vestibularne percepcije često su povezane s teškoćama u senzornoj integraciji. To su teškoće poput:

– otežanog osvješćivanja položaja dijelova tijela i/ili vlastitog tijela u prostoru

– teškoće u lateralizaciji (razumijevanje koja je desna, a koja lijeva strana tijela)

– teškoće u bilateralnoj koordinaciji pokreta (sposobnost izvođenja i koordinacija pokreta na obje strane tijela istovremeno)

– moguće češće vrtoglavice prilikom zauzimanja određenih položaja.

Zbog navedenih teškoća, dijete će možda teže razumijeti upute o zauzimanju određenih položaja tijela ili će određene položaje izbjegavati zbog pretjerane senzorne osjetljivosti.

Izazovi u području spoznaje, mišljenja i zaključivanja

Spoznaja uključuje sve svjesne i nesvjesne procese kojima se akumulira znanje, kao što su opažanje, prepoznavanje, poimanje i rasuđivanje.

Mišljenje uključuje nenamjerno ili namjerno služenje različitim kognitivnim (spoznajnim) doživljajima (osjeti, percepcije, predodžbe, pamćenja, riječi, pojmovi, stavovi itd.), što sve zajedno čini ono što se zove naša ‘svijest o sebi i zbivanjima oko sebe’.

Kod djece s teškoćama u razvoju najčešće se prepoznaju teškoće u izvođenju različitih misaonih operacija – kao što su planiranje, rješavanje problema, apstraktno mišljenje, razumijevanje kompleksnih ideja, brzo učenje i učenje kroz iskustvo – što znatno otežava usvajanje apstraktnih sadržaja učenja.

Često su prisutne i teškoće u području percepcije, zapamćivanja i pamćenja, pozornosti, govorne recepcije i ekspresije, koje također utječu na procese usvajanja novih znanja i vještina.

Izazovi u području pamćenja

Pamćenje možemo opisati kao sposobnost usvajanja, zadržavanja i korištenja informacija. Ono nam omogućuje zadržavanje i pronalaženje informacija koje koristimo u sadašnjem trenutku.

Mogu se pojaviti teškoće pri stjecanju, organizaciji, zadržavanju, razumijevanju ili korištenju informacija.

Teškoće pamćenja mogu se manifestirati kao teškoće u slušanju i čitanju, razumijevanju sadržaja, kao sporost pri provođenju aktivnosti i u obliku niske motivacije.

Postoje mnoge tehnike upamćivanja i pamćenja koje sustavnim vježbanjem mogu pridonijeti većoj sposobnosti pamćenja.

Izazovi u području pažnje i potreba za aktivnošću

Teškoće pažnje i potreba za aktivnošću često se povezuju s poremećajem pažnje i aktivnosti (ADHD), ali i s teškoćama senzorne integracije.

Djecu s teškoćama u ovom polju karakterizira povećana potreba za aktivnošću, nemir, stalna potreba za novim sadržajima te stalna potreba za kretanjem, dok je pažnja vrlo kratka ili distraktibilna.

Distrakcija može biti senzorna ili socijalna: u prvom slučaju pažnju privlače nevažne slike, zvukovi i slično, zbog čega se dijete ne može usmjeriti na važne sadržaje, dok je u drugom slučaju ometajući faktor grupa, pri čemu učenik čini mnogo pogrešaka koje ne zapaža i ne može dovršiti započete aktivnosti.

Izazovi u području socijalnih vještina

Neka djeca mogu imati teškoće u uspostavljanju i održavanju socijalnih interakcija, poput vještina predstavljanja, vještina komunikacije, grupnog rada ili rada u paru.

Do navedenih izazova dolazi zbog slabije razvijenih socijalnih vještina ili pak senzorne preosjetljivosti na veće skupine ljudi i pomanjkanja osobnog prostora.

Izazovi u komunikaciji

Djeca s teškoćama mogu imati različite komunikacijske teškoće. One se mogu promatrati kao teškoće u ekspresivnoj komunikaciji ili receptivnom jeziku (razumijevanju govornog jezika).

Što se tiče teškoća u ekspresivnoj komunikaciji, neka djeca mogu imati teškoće poput mucanja ili artikulacijskih teškoća, zbog kojih je otežano razumijevanje njihova govora, ili pak mogu biti neverbalna.

Djeca s teškoćama ekspresivne komunikacije mogu koristiti potpomognute načine komuniciranja sa svojom okolinom, poput komunikacijske knjige, komunikatora, znakovnog jezika i slično

Izazovi s motorikom

Teškoće u motoričkom funkcioniranju uglavnom se javljaju kod djece s motoričkim teškoćama, poput cerebralne paralize, no mogu biti prisutne i kod drugih vrsta teškoća. Izazove u motoričkom funkcioniranju dijelimo na teškoće u gruboj i finoj motorici.

Teškoće u gruboj motorici

– manifestiraju se kao teškoće u hodanju, skakanju, trčanju, okretanju, čučanju, ležanju, ustajanju i sjedenju. Djeca s teškoćama u gruboj motorici mogu se kretati i u invalidskim kolicima, pri čemu je važno voditi računa o dostupnosti i prilagođenosti prostora.

Teškoće u finoj motorici

– iskazuju se kroz ograničene mogućnosti izvođenja finijih pokreta prstima ili pak teškoće u hvatu, primjerice olovke ili kista.

Zahtjevi, upute i samostalnost obavljanja zadataka

Previsoki ili preniski zahtjevi i nerazumijevanje uputa negativno utječu na samostalnost pri obavljanju zadataka.

Planiranje i postavljanje zahtjeva iziskuje poznavanje funkcioniranja, sposobnosti i vještina djeteta kojem su namijenjeni.

Zahtjevi bi trebali biti nešto zahtjevniji od onoga što to dijete može riješiti, a upute primjerene načinu razumijevanja i funkcioniranja.

Dosljednost i sistematičnost u pravilima i očekivanjima stvaraju osjećaj sigurnosti, a osobito su važne onima koji teško slijede upute.

Optimalni zahtjevi i prilagođene upute imaju pozitivan učinak na samostalnost pri obavljanju zadataka, ali i na samopoštovanje, samopouzdanje, ustrajnost i motivaciju.