Kako pomoći djetetu koje odbija školu?

Kad dijete izbjegava ili odbija školu, veli psihijatrica dr. Vlatka Boričević Maršanić, potrebno je djelovati odmah jer u protivnome djeca zaostaju s gradivom, gube veze s vršnjacima. Ostajanjem kod kuće dobivaju dodatnu pažnju, a sve dužim izostajanjem iz škole raste strah i povratak je sve teži

Odbijanje i izbjegavanje škole mnogo je češći problem nego što se na prvu čini i nije vezano samo za djecu u nižim razredima osnovne škole. Javlja se u svim dobnim skupinama, u osnovnoj, ali i u srednjoj školi. Roditelji će često priznati da imaju dijete s kojim ‘pregovaraju’ o odlasku u školu. Takva odbijanja odlaska u školu učestalija su nakon duže bolesti, praznika ili uoči ispita ili ispitivanja.

Obijanje škole i izbjegavanje nastave, međutim, sve češće prelazi u izrazito izražen problem iza kojeg se kriju emocionalne poteškoće te iziskuje psihološku potporu i pomoć. Iako je je riječ o ozbiljnom psihološkom problemu odbijanje škole i izbjegavanje ili tzv. školska fobija nije zasebna dijagnoza, već simptom u okviru različitih drugih poteškoća s mentalnim zdravljem, od anksioznosti pa do depresije. Djeca pritom pokazuju izrazitu tjeskobu, u školu ne idu, već ostaju kod kuće uz znanje i odobrenje roditelja, a vrlo često imaju somatske simptome poput bolova u trbuhu, glavobolju i mučninu.

O školskoj fobiji, kako se ranije češće nazivao problem odbijanja i izbjegavanja odlaska u školu, pisali smo u tekstu Školska fobija i izbjegavanje škole – kad emocije priječe odlazak u školu, u kojem je psihijatrica prim. dr. sc. Vlatka Boričević Maršanić, izvanredna profesorica i subspecijalistica dječje i adolescentne psihijatrije, dala sveobuhvatni pregled ovog problema. Vrlo detaljno je pojasnila uzroke nastanka te vidljive i prikrivene simptome koji se javljaju kod djece. Objasnila je kako se izbjegavanje i odbijanje škole razvija kod djece mlađe te starije dobi i koji su okidači.

U ovom tekstu prenijet ćemo savjete i pojašnjenja dr. Vlatke Boričević Maršanić o tome kako pristupiti djetetu koje odbija školu i odlazak na nastavu, na koji način sagledati problem te kako mu pomoći. (Svakako savjetujemo pročitati prethodni tekst kako bi se dobila cjelovita slika i bolje mogao pratiti ovaj nastavak.)

Pitanja koja valja postaviti

– Prilikom procjene odbijanja i izbjegavanja škole potrebno je najprije procijeniti težinu i oblik te odrediti zašto dijete odbija školu – što dijete izbjegava ili dobiva izostankom iz škole, veli dr. Boričević Maršanić.

Savjetuje da se roditelji obrate obiteljskom ili školskom liječniku, koji će procijeniti hitnost situacije. Ako dijete odbija hranu i ne spava onda je velika hitnost pregleda takvog djeteta, rekla je nadalje. U svakom slučaju potrebno je uključiti stručni tim u školi, učitelje te stručnjake mentalnog zdravlja.

Valja pritom procijeniti situaciju i postaviti mnoga pitanja, poput:

– Koliko dijete uopće pohađa školu, koliko izostaje, postoje li obrasci izostajanja (pojedini predmeti, sati dani, dulja razdoblja)?
– Je li to akutni ili kronični problem?
– Kako se problem razvijao tijekom vremena? Je li dijete povremeno počelo izostajati pa onda potpuno prekinulo ili je samo odjednom prestalo ići u školu?
– Koji su to specifični simulusi koji dovode da dijete odbija školu – okolnosti u razredu i izvan razreda, ili su vezani za socijalni odnosi i ispitivanja i testove?
– Kolika je anksioznost djeteta prilikom odlaska i dolaska iz škole?
– Koje simptome dijete pokazuje? Vrlo važno – izostaju li simptomi tijekom vikenda i praznika, pogotovo ako su tjelesni simptomi, poput bolova u trbuhu? Vrlo često, oni tada nestaju.
– Pristaje li dijete ići i biti u školi ako je roditelj s njime?
– Što dijete dobiva ili izbjegava odbijanjem škole zbog čega nastavlja izostajati iz škole? Je li to izbjegavanje nelagode ili dijete traži dodatnu pažnju s nepohađanjem nastave?
– Je li dijete spremno ići u školu ako se potiče i nagrađuje (potkrepljuje) pohađanje škole?
– Javljaju li se anksioznost i problemi u ponašanju kojim dijete traži pažnju u nekim situacijama koje nisu vezane uz školu? Na primjer, dijete ne želi ići ni na koju aktivnost pa ni na rođendane.
– Je li djetetovo odbijanje škole povezano s nekim od realnih razloga poput zlostavljanje vršnjaka, ili zanemarivanje roditelja?
– Jesu li ranija ili nedavna traumatska iskustva djeteta kod kuće ili u školi prethodila odbijanju škole?
– Radi li se o poteškoćama u učenju?
– Kakva je socijalizacija djeteta u školi i izvan škole?
– Kakve su obiteljske prilike? Je li došlo do promjene u odnosima, do gubitaka, trauma?
– Dolazi li u obitelji do konflikta zbog toga što dijete odbija školu?
– Ima li dijete neki problem mentalnog zdravlja zbog kojeg odbija školu?

Dužim izostajanjem raste strah i povratak je sve teži

Kad dijete izbjegava ili odbija školu, veli dr. Boričević Maršanić, potrebno je djelovati odmah jer u protivnome djeca zaostaju s gradivom, gube veze s vršnjacima. Ostajanjem kod kuće dobivaju dodatnu pažnju, a sve dužim izostajanjem iz škole raste strah i povratak je sve teži.

– Kao i kod svih problema s mentalnim zdravljem s djetetom se valja povezati i uspostaviti dobar odnos pa tek onda možemo očekivati promjenu, veli psihijatrica.

Što ne činiti
– Važno je ne prisiljavati povratak u školu ako dijete nije pripremljeno. Ne ucjenjivati ga, podcjenjivati i posramljivati ga, govoriti mu Svi mogu, a ti ne možeš. Velika većina djece ne radi ovo svjesno i namjerno.
– Ne govoriti negativno o školskim aktivnostima  Ah ta matematika, šta te maltretiraju s tim, kad će ti to trebati u životu … sve to djetetu pojačava nelagodu.
– Roditelji vrlo često postavljaju prevelika očekivanja te rade pritisak na dijete zbog realizacije i postignuća. To nikako nije dobro. Dijete dobije 4, a roditelj pita A zašto nije moglo 5? Ili Učio si, pa trebao si bolje!, nizala je primjere. Jako je puno djece, osobito u nižim razredima, koja u školu dolaze s informacijom da moraju imati sve pet.
– Dijete ne treba uspoređivati s braćom i sestrama ili vršnjacima.
– Ne gledati dijete samo kao ‘školski uspjeh’, nego kao cjelovitu osobu

Što činiti
– Valja uvažiti djetetove osjećaje. Ne može dijete birati osjećaje, na primjer, osjećaj anksioznosti, rekla je dr. Maršanić Baričević. Potrebno je strpljenje i podrška.
– Kad ostaje kod kuće dijete treba redovito pisati zadaću i pratiti školsko gradivo.
– Važni su kontakti s vršnjacima.
– Valja pohvaliti dijete za svaki trud i napredak u funkcioniranju.
– Nastaviti s izvanškolskim aktivnostima. Roditelji često pitaju, ako dijete ne ide u školu, je li u redu da ide na neku aktivnosti? Ako se radi o izbjegavanju škole zbog nekih emocionalnih ponašanja, i nema poremećaja u ponašanju, onda socijalizacija samo pomaže. Treba doduše individualno procijeniti za svako dijete, rekla je psihijatrica.
– Dijete valja poticati na igru i verbalizaciju osjećaja.
– Na koncu, opravdati izostanke iz škole.

Izvršavanje školskih obaveza kod kuće
– Nema zabavnih aktivnosti dok se ne izvrše školske obaveze.
– Kad dijete ostane kod kuće i ne ide u školu, ne treba mu dozvoliti da cijeli dan bude na televiziji i internetu. Nema nagrađivanja specijalnim obrocima. Ustajanje ujutro mora biti u vrijeme kada je i škola, nema spavanja do 11 sati. Nakon toga dijete vam nikad neće željeti ići u školu, poručila je roditeljima dr. Boričević Maršanić.
– Potrebno je uspostaviti i slijediti (jutarnju) rutinu.
– Naravno da je to teško, no dijete je potrebno nadzirati, ne samo manju, već i veću djecu. Ako je izbjegavanje škole ozbiljan problem treba uzeti bolovanje i biti uz dijete. Roditeljima je teško prihvatiti svu ozbiljnost ove situacije i potrebu njihovog angažmana u rješavanju ovog problema. (‘Neće vam psiholog ili psihijatar, kod kojeg sat vremena dovedete dijete, sve riješiti. Potrebno je da roditelj odradi neke konkretne stvari’, bila je izravna i iskrena psihijatrica.)
– Održavati kontakt sa školom.
– Dostavljati izvršene zadatke i školske obaveza u školu.

Tretmani s djecom

S obzirom na to da su djeca koja izbjegavaju školu zbog nelagode u stalnoj napetosti i anksioznosti – zbog neugodnih osjećaja vezanih za školu, odnosno socijalno evaluacijske situacije – dr. Boričević Maršanić ističe da je tretmanu s tom djecom neophodno raditi na:
– relaksaciji – da se nauče opustiti,
– promjeni načina njihovog razmišljanja i negativnoj percepciji te zamišljanjima negativnog ishoda,
– postepenom izlaganju tim neugodnim situacijama.

Relaksacija
Relaksaciju, pogotovo mlađoj djeci, treba učiniti razumljivom i zabavnom. Ne samo duboki udah i polagani izdah, već i nekim dodatnim vizualnim materijalima učiniti je zanimljivom, primjerice da si na na stolu crtaju prstiće, pojasnila je.

Kao tehniku distrakcije, odnosno senzorne svjesnosti, posebno kod anksioznosti, možemo koristiti tehniku Prizemljenja tako da aktiviramo 5 osjetila:

– 5 stvari koje možeš vidjeti
– 4 stvari koje možeš dodirnuti
– 3 stvari koje možeš čuti
– 2 stvari koje možeš mirisati
– 1 stvar koju možeš okusiti.

Postoji i kraća verzija od po tri stvari koje možeš – vidjeti, dotaknuti i čuti.

Naime, uz to što su uznemireni zbog škole i okruženja, djeca se dodatno uznemire i zbog svojih anksioznih simptoma – kada ih boli trbuh, srce im jao tuče, teško dišu – pa se još i boje da će im nešto biti. Tada je dobro da skrenu pažnju na nešto izvan sebe, upravo tehnikama distrakcije.

Promjena načina razmišljanja
Dijete koje odbija školu ima puno negativnih misli. Cilj u tretmanu anksioznosti nije potpuno maknuti negativne misli. Naime, nije moguće nikad ne biti anksiozan. To je naš prirodni osjećaj koji moramo imati. Ono što mičemo je pretjerana razina anksioznosti ili javljanje anksioznosti kad nema realne opasnosti.

Negativne (nekorisne) misli:
Reći ću nešto glupo…
Svi će mi se smijati..
Dobit ću jedan…
Ništa neću znati…
Opet ću ispasti budala..

Cilj je pronaći korisnije misli.

Postupno izlaganje
– Treba dijete pripremiti za izlaganje neugodnim situacijama. Potrebno je opisati neku situaciju u kojoj ono nije djelovao najprimjerenije i učiti iz nekih grešaka. Kad dijete nije pripremljeno može doći i do hiperventiliranja i padanja u nesvijest, rekla je psihijatrica. Zato izlaganje treba biti postepeno, a ne naglo, rekla je liječnica.

Prepričala je situaciju kada je učiteljica zaključala razred da bi spriječila učestalo izlaženje učenika u hodnik i na toalet kako bi vidio je li mama stigla po njega. Dijete je tada doživjelo paničnu ataku, počeo hiperventilirati i skoro se onesvijestio. To je bila jedna vrsta izlaganja prema djetetu za koje ono nije bilo pripremeljeno.

Važnost i nužnost postupnog izlaganja dr. Boričević Maršanić opisala je na primjeru djeteta koje pati od alergije ili astme te par tjedana ne ide u školu.

– Ako je dijete pritom još senzibilno i anksiozno, nerealno je očekivati da će u ponedjeljak ujutro bez problema uzeti torbu i ići u školu. Potrebno je s djetetom prije razgovarati, ići u školu i razgovarati s razrednicom i zamoliti da učitelji pokažu razumijevanje. Postupno izlaganje je tu nužno inače će dijete dobiti panični atak, rekla je psihijatrica.

– Djeca izbjegavaju situaciju kad je strah najveći, a postupnim izlaganjem dobivamo da dijete dobije osjećaj da to može izdržati, da nelagoda prolazi i da to nije trajno stanje. Da pamti da je uspjelo i da je to onda dodatna motivacija za ponovno izlaganje. Sa svakim novim izlaganjem i inicijalna anksioznost je sve niža i mijenja se početna percepcija cijele situacije. Iskustvo uspjeha je tu jako važno, kazala je nadalje.

Pomoć djetetu koje odbija školu zbog dobivanja pažnje

Kod djece koja traže pažnju roditelja preporučuje se rad s roditeljima na stjecanju i povećanju roditeljske kontrole.

– Kad dijete ostaje kod kuće zbog dobivanja pažnje, najčešće trebamo krenuti od roditelja. Uloga roditelja je tu dosta velika, veli dr. Boričević Maršanić, jednako kao i kad dijete ostaje kod kuće zbog ugode.

– Ako postoji separacijska anksioznost, potrebno je vidjeti je li poremećena obiteljska dinamika u smislu obiteljskih odnosa. Tada se preporučuje obiteljska terapija, odnosno terapija roditelja – da roditelji srede svoju situaciju kako bi dijete imalo sigurno okruženje i da se ne bi dodatno vezalo zbog straha od okolnosti unutar obitelji, pojasnila je.

– Ako se dijete boji odvojiti od roditelja, vrišti, plače, baca se na pod, neće ustati iz kreveta, najčešće se događa to da roditelj najprije nagovara, isprva na lijep način, nakon čega, kad vidi da kasni na posao ili dijete u školu, počne vikati i prijetiti. Na taj način dijete za neadekvatno ponašanje dobije ogromnu pažnju roditelja što onda opet potkrepljuje to negativno ponašanje. U ovom slučaju dijete ima kontrolu nad cijelom situacijom. Ono ima moć u svojim rukama, objasnila je nadalje.

Što tad činiti? Roditelj tada treba preuzeti odgovornost na način da će dijete imati određenu rutinu, da će roditelj jasno komunicirati svoja očekivanja i mirno pristupati cijeloj situaciji. Važna je ta neka jutarnja i dnevna rutina, ali i način na koji roditelj razgovara s djetetom i izriče naredbe. Ne da viče iz druge sobe Daj obuci se…, već da bude uz dijete, da ga prati i usmjerava, rekla je psihijatrica.

Kod male djece, dodala je, uvijek je potrebno u pozitivnoj disciplini dogovarati raspored s djetetom i slikovito, uz slike djeteta, kad se budi, kad pere zube. Na taj način dijete vidi sebe, i nije onda mama zločesti lik koja dijete tjera da nešto radi.

Kod djece koja teže za ugodnim stvarima i aktivnostima izvan škole preporučuje se pojačani nadzor, dogovor/ugovor o pohađanju škole, dovođenje djeteta do razreda te učenje asertivnosti kako odbiti vršnjake koji potiču na izostajanje iz škole.

Povratak u školu nakon praznika ili bolesti

Općenito je nerealno očekivati da će dijete nakon dugog izostanka staviti torbu na leđa i krenuti u školu, ustvrdila je dr. Boričević Maršanić.

Zato je za povratak u školu nakon praznika ili bolesti važno:
– Uvesti regulaciju spavanja i redovnu jutarnju rutinu nekoliko dana prije povratka u školu.
– Odvesti dijete do škole kako bi se podsjetilo na školsku sredinu.
– Naglasiti da se od djeteta očekuje da će pohađati školu. Valja izbjegavati negativne komentare o školi, pojedinim predmetima, nastavnicima, učenicima
– Razgovarati o nelagodi, pružati podršku, isticati pozitivne aspekte pohađanja škole te povoditi tehnike relaksacije.

Dr. Boričević Maršanić naglasila je da djeca s neurorazvojnim poremećajima poput ADHD-a, intelektualnim teškoćama, specifičnim teškoćama u učenju – imaju dva puta veći rizik za razvoj odbijanja škole zbog deficita komunikacije, senzorne integracije, vršnjačkog i akademskog pritiska. Naime, djeca koja su drugačija, imaju sindrome u ponašanju, dvostruko su izložena osudama druge djece koja ih zadirkuju, znaju im uputiti neprimjerene komentare pa su ta djeca dodatno istraumatizirana.

Upozorila je roditelji moraju prilagoditi svoja očekivanja pogotovo ako djeca imaju neki problem.

Traži se razumijevanje i podrška škole

Uloga škole u reintegraciji djeteta koje odbija školu trebala bi biti vrlo značajna, iako se situacija od škole do škole dosta razlikuje, rekla je psihijatrica. U svakom slučaju, škola bi trebala pokazati razumijevanje za emocionlane tegobe djeteta, održavati kontakt s djetetom i obitelji te omogućiti postupni povratak i pozitivno ozračje pri povratku, da dijete osjeti povjerenje i sigurnost. Učeniku bi trebalo dati podršku u učenju i nadoknadi gradiva i socijalizaciji. Također, nikako ne bi trebalo penalizirati dijete ako ne pohađa nastavu redovito i u punom opsegu.

Kao zaključak

Dr. Vlatka Boričević Maršanić zaključila je da je javljanje školske fobije, odbijanja i izbjegavanja škole uvjetovano osobnim, obiteljskim i socijalnim čimbenicima te da ima štetne posljedice na djetetov emocionalni, socijalni i akademski razvoj te pojavu drugih mentalnih poremećaja u kasnijoj dobi. Cilj je što raniji povratak u školu, a tretman zahtjeva multidisciplinaran pristup, a to uključuje psihologa i/ili psihijatra, djelatnike škole, liječnika školske medicine i obiteljskog liječnika, roditelja djeteta te Centar za socijalnu skrb, ako je u pitanju dugotrajan izostanak.