Kako prepoznati anksioznost kod djece i tinejdžera?

20.02.2023 / V. K.

Za razliku od normalne anksioznosti, koju svi imamo, pretjerana i razvojno neadekvatna anksioznost je ona koja se javlja u odsutnosti od opasnosti ili ako nadilazi realnu opasnost od neke situacije te traje puno dulje od realnog i očekivanog, rekla je psihijatrica Vlatka Maršanić Baričević

Što je anksioznost te kako se ona manifestira kod djece, pojasnila je psihijatrica dr. sc. Vlatka Maršanić Baričević, subspecijalistica dječje i adolescentne psihijatrije, na svom predavanju o školskoj fobiji i izbjegavanju škole, održanom u organizaciji Službe za mentalno zdravlje Zavoda za javno zdravstvo Istarske županije.

– Anksioznost je strah, emocija koju svi imamo Ona nam je biološki dana, da nas upozori na opasnost. To je normalna, adaptivna anksioznost koja nas upozorava da smo u opasnosti i da moramo bježati, rekla je dr. Maršanić Baričević.

Pretjerana i razvojno neadekvatna anksioznost

S druge strane, nastavila je, patološka anksioznost je ona koja se javlja u odsutnosti od opasnosti ili ako nadilazi realnu opasnost od neke situacije te traje puno dulje od onog realnog i očekivanog.

Pretjerana i razvojno neadekvatna razina anksioznosti stvara osjećaj neugode, nemira i napetosti. Kod djece anksiozna reakcija može biti u obliku plača, bijesa, ‘smrzavanja’ ili prijanjanja uz objekt sigurnosti. Javljaju se fiziološke i somatske reakcije poput ubrzanog rada srca, bolova u trbuhu ili glavobolje. Anksiozne reakcije mogu imati i oblik paničnog ataka. Obično je osoba svjesna neutemeljenosti straha, što kod manje djece ne mora biti slučaj.

Takva patološka anksioznost značajno ometa funkcioniranje osobe, odnosno djeteta, jer se fobične situacije izbjegavaju ili se podnose sa strahom.

Razvojno očekivani strahovi

Dr. Maršanić Baričević je objasnila da su kod djece anksioznost ili neki strahovi normalni u pojedinim razvojnim razdobljima te su razvojno očekivani. Javljaju se kod najmanje djece koja imaju strahove uzrokovane faktorima koji dolaze izvana. Kako djeca sazrijevaju uzroci strahova vežu se uz socijalnu kompetenciju, odnosno prihvaćenje od drugih.

Tako se djeca od dvije do četiri godine boje mraka, spavanja sami u sobi, grmljavina, munja, sjena, jakih zvukova, malih zatvorenih prostora.

Kod djece od pet do sedam godina normalni su strahovi i nadalje od mraka i iznenadnih jakih zvukova, od liječnika, insekata i životinja, od odbacivanja prijatelja.

U razdoblju od osam do 11 godina djeca će normalno iskazivati strah od duhova, gubitka bliskih osoba, neuspjeha u školi, razočaranja roditelja, zlih ljudi i otmice.

Tinejdžeri i adolescenti od 12 do 18 godina strahovat će za osobnu sigurnost i bit će ih strah od izlaganja u školi, evaluacije drugih, budućnosti, smrti, događaja u svijetu.

Simptomi anksioznosti

Anksioznost možemo prepoznati po simptome koje dijelimo na tjelesne, kongnitivne te ponašajne manifestacije anksioznosti.

Somatski simptomi anksioznosti su znojenje, palpitacije, povišeni arterijski tlak, ubrzano disanje, bolovi u trbuhu, glavobolje, mučnina, povrećanje, proljev, suhoća usta, gubitak apetita, nesanica, mišićna napetost, tresenje.

Dr. Maršanić Baričević upozorava da djeca vrlo često ne mogu verbalizirati svoje emocionalno stanje nego ga pokazuju upravo somatskim simptomima.

Kognitivni simptomi anksioznosti su strah, zabrinutost, percepcija prijetnje, zbunjenost, teškoće koncentracije, neodlučnost, negativne misli o sebi, nisko samopouzdanje, misli o neuspjehu, sramoćenju, negativnoj evaluaciji drugih, misli o izbjegavanju.

– Kad govorimo o školi djeca imaju loše misli – da će dobiti jedinicu u školi, da neće završiti razred, da nikad ništa neće uspjeti, nizala je primjere.

Kod bihevioralnih simptoma vrlo česta manifestacija anksioznosti kod djece je razdražljivost.

– Djeca mogu biti agresivna, mogu nešto baciti u vas, udariti vas – pogotovo ako ih se prisiljava da idu u školu ili da obrađuju nešto za školu, rekla je dr. Vlatka Maršanić Baričević.

Pored agresivnosti javlja se nemir ili griženje noktiju. Djeca izbjegavaju kontakt pogledom, oči u oči, mogu skrivati lice ili imati usporene pokrete. Vrlo često izbjegavaju školu, prijatelje, aktivnosti i socijalne interakcije.