Školska fobija i izbjegavanje škole – kad emocije priječe odlazak u školu

U podlozi školske fobije i izbjegavanja škole najčešće su emocionalni razlozi te je glavnina izbjegavanja nastave po učestalosti najviše uzrokovana emocionalnim teškoćama, ustvrdila je psihijatrica dr. sc. Vlatka Boričević Maršanić

Školska fobija nije tek izraz iz stručnih knjiga, a izbjegavanje škole nije odlika ‘lijene’ i nemotivirane djece ili ‘loših’ učenika. Da je riječ o premalo prepoznatom pa i pogrešno interpretiranom složenom problemu upozorila je psihijatrica prim. dr. sc. Vlatka Boričević Maršanić na predavanju pod nazivom Školska fobija i izbjegavanje škole – kad emocije drže djecu daleko od škole, održanom u organizaciji Službe za mentalno zdravlje istarskog Zavoda za javno zdravstvo.

Upravo su emocionalne poteškoće najčešće u podlozi izbjegavanja škole, ali nisu i jedine.

Najavljujći predavanje ove izvanredne profesorice i subspecijalistice dječje i adolescentne psihijatrije, Helena Mitrović, psihologinja i voditeljica  Službe za mentalno zdravlje, iskreno je priznala da se s problemom izbjegavanja škole ni struka ne snalazi dovoljno.

– U posljednje vrijeme sve se češće susrećemo s ovim problemom koji je prilično ozbiljan jer značajno utječe na život djeteta, pa i njegovu budućnost, a mi ga kao psiholozi, moram priznati, teško rješavamo, rekla je psihologinja Helena Mitrović.

Dr. Boričević Maršanić vrlo detaljno nas je provela kroz problem izbjegavanja škole pa ćemo i mi na taj način učiniti u ovom tekstu – prije svega da izbjegavanje škole približimo i pojasnimo roditeljima, ali i učiteljima jer su prepoznavanje i osvještavanje ovog problema, a potom i njihova međusobna suradnja nužni da bi se dijete vratilo normalnom pohađanju nastave i da bi mu se pomoglo.

– Važno je poznavati pojam školske fobije, tj. izbjegavanja i odbijanja škole te poznavati manifestacije ove pojave. Kada se suočimo s problemom valja znati što sve treba procijeniti da bismo vidjeli gdje je problem i da bismo mogli planirati tretman, rekla je primarius dr. Boričević Maršanić.

Kako pomoći djetetu koje odbija ili izbjegava školu?

Zašto je razdoblje školovanja toliko izazovno?

Naglasila je da je važno shvatiti da škola predstavlja okruženje prepuno izazova i novih zadataka koje dijete ne može dobiti i savladati u svojoj obitelji. Pored obrazovanja, školovanje ima i odgojnu ulogu. To je proces formiranja čovjeka i izgrađivanja i oblikovanja ljudskog bića sa svim njegovim tjelesnim, intelektualnim, moralnim, estetskim i radnim osobinama. Škola pred djecu stavlja nove obaveze, pravila, odgovornosti. Dijete tijekom svog školovanja uči i izgrađuje odnos prema autoritetu, prema vršnjacima, ali i cjelokupnom radu.

Na školovanje utječu osobine učenika, ali i socijalni čimbenici. Cijelo okruženje od samih nastavnika do vršnjačkih odnosa i samog organizacijskog dijela i razrednog ozračja – odnosno školske klime, bitno utječu na socio-emocionalni razvoj. Manje ili veće sposobnosti djeteta, sadržaji kojima su izložena djeca, donedavna pandemija – dodatni su faktori izgrađivanja djeteta.

Tijekom školovanja javljaju se mnogobrojni problemi – djeca nemaju razvijene radne navike, roditelji uče s djecom u osnovnoj školi i nastavljaju u srednjoj, upisuju srednju školu koja im je intelektualno prezahtjevna, imaju zdravstvene poteškoće ili ozbiljno narušeno zdravlje. Neka djeca imaju problema s mentalnim zdravljem, ali i intelektualne teškoće koje vrlo često ne budu prepoznate. (Učenik koji treći put pohađa sedmi razred i tek tada biva upućen na obradu, gdje se utvrđuju poteškoće!) Tu su još i nerazvijene radne navike, nedostatak motivacije i strategije učenja te različiti problemi i nepovoljni čimbenici u svim okruženjima pa tako i u obitelji, samo zdravstveno stanje roditelja i odnosi među njima, kao i odnosi s vršnjacima.

Školska fobija nije od danas

Važno je reći da je školska fobija nije novijeg datuma, iako su je posebno pandemija i online nastava učinili vrlo aktualnom

Dr. Boričević Maršanić spominje prvi stručni tekst koji opisuje ovaj problem i datira iz davne 1932. godine, u kojem autor Broadwin opisuje ono što i danas viđamo. Već je tada bilo uočeno da dijete izostaje iz škole u razdoblju koje može trajati kratko, nekoliko mjeseci pa do godinu dana, a izostanak je kontinuiran.

‘Roditelji cijelo vrijeme znaju gdje je dijete. Ono je najčešće s majkom kod kuće. Razlozi izbjegavanja često nisu razumljivi ni roditeljima ni školi, pogotovo kod manje djece. Dijete može govoriti da se boji ići u školu, da se boji učiteljice ili da ne zna zašto ne želi ići u školu”, zapisao je ovaj američki stručnjak.

Sam pojam školska fobije, kazala je dr. Boričević Maršanić, u literaturu je uvela A. Johnson 1941. godine u Velikoj Britaniji. No, prema ovoj autorici to nije bio strah od škole, već strah od separacije od roditelja, tj. separacijska anksioznost. U svom radu je zapisala da školska fobija rijetko spontano prolazi te da je potrebna stručna pomoć.

Godine 1960. godine Nigel Blagg piše da djeca manifestiraju izrazitu tjeskobu, ne idu u školu, obično uz znanje i odobrenje roditelja, često imaju somatske simptome – bolove u trbuhu, glavobolju i mučninu. Neki upadaju i u teške depresije.

– Sve su to emocionalne teškoće koje s u podlozi izbjegavanja škole, pojasnila je dr. Boričević Maršanić.

Kako je psihijatrica nadalje objasnila, ako bismo se doslovno sveli na naziv – školska fobija – prema Jonsonovoj, on bi podrazumijevao strah od škole ili od nečega u školi. Međutim, to nepohađanje škole može biti uzrokovano mnogim drugim razlozima tako da se u literaturi posljednjih nekoliko desetljeća više koriste termini – odbijanje škole (School refusal) i u zadnje vrijeme ipak primjereniji, a to je – izbjegavanje škole zbog emocionalnih razloga (Emotionally based school avoidance, EBSA).

Izbjegavanje škole najčešće zbog emocionalnih razloga

U podlozi školske fobije i izbjegavanja škole najčešće su emocionalni razlozi te je glavnina izbjegavanja nastave po učestalosti najviše uzrokovana emocionalnim teškoćama, ustvrdila je.

Odnosi se to na poremećaje poput separacijske anksioznosti, generaliziranog anksioznog poremećaja, socijalne fobije ili socijalne anksioznosti, paničnog poremećaja, koji može biti s ili bez agorafobije, te depresija. I tada je dijete najčešće kod kuće.

Međutim ako dijete nije u školi, a nije ni kod kuće, onda se ipak najčešće radi o poremećaju ponašanja, odnosno markiranju.

Ipak, kako je dr. Boričević Maršanić naglasila, nije sve uvijek samo emocionalni razlog. Nekad su u podlozi nepohađanja nastave i izbjegavanja škole i teži mentalni poremećaji. Također i djeca s neurorazvojnim teškoćama (ADHD, poteškoće u učenju itd.) su u većem riziku od razvijanja školske fobije i izbjegavanja škole.

Izbjegavanje škole vs. markiranje

Treba znati da markiranje i izbjegavanje škole nisu isto. To su različite pojavnosti. Školska fobija i izbjegavanje škole su – bježanje od škole, a markiranje – kada djeca nisu ni u školi ni kod kuće –  je bježanje iz škole.

Kod markiranja dijete izostaje bez nekog valjanog razloga. Nije zabrinuto za školu, nema osjećaja krivnje niti straha kako će to nadoknaditi, nije zainteresirano za školske zadaće, nekad bježi samo, a vrlo često u grupi iz svoje ili druge škole, što često upućuju na poremećaj ponašanja.

– Za razliku od markiranja, školska fobija je uzrokovana emocionalnim teškoćama, gdje djeca pokazuju anksioznost, nelagodu i tjeskobu vezano uz odlazak u školu, odnosno iz kuće prema školi ili ostajanje u školi, rekla je psihijatrica.

Emocionalne reakcije prilikom odbijanja odlaska u školu

– Izbjegavanje škole manifestira se prije svega kroz uznemirenost djeteta. Manja djeca plaču, imaju somatske tegobe i najčešće mole roditelje da ne idu u školu te ih roditelji ostave kod kuće. Često, iako ne uvijek, ta su djeca zainteresirana za zadaće i pokušavaju učiti kod kuće. Roditelji ipak pokušavaju potaknuti i uputiti dijete u školu. Ima roditelja koji možda uopće ne vode brigu o školovanju, ali to je onda zanemarivanje i neka druga vrsta problema, pojasnila je dr. Boričević Maršanić.

Napomenula je da djeca koja ostaju kod kuće i izbjegavaju školu poštuju autoritet, roditelje, učitelje i društvene norme. Neka djeca odu u školu, ali uz izrazitu nelagodu i teško tamo ostaju – plaču, ili unaprijed mole roditelje da ostanu kući, ili mole učiteljicu da idu kući.

Neka, pak, djeca kronično kasne u školu zbog pokušaja da izbjegnu školu. Treba im puno da se pripreme, očekujući od roditelja da popuste pa ipak u jednom trenutku dođu u školu. Neki povremeno izostaju po nekoliko sati ili jedan dan, kad je test ili kad očekuju da će biti ispitivani, ili ako je neki predmet ili neki nastavnik kojeg ne vole. Neki izostaju samo iz određenih predmeta, najviše s tjelesnog odgoja, matematike, jezika, glazbenog odgoja.

(Liječnica je izdvojila slučaj srednjoškolca koji je bio izvrstan iz nekih predmeta, odlazio na natjecanja, ali na jedan od predmeta nije došao cijelu godinu te ga je polagao na razrednom ispitu.)

Uočeno je da neka djeca izostaju tijekom određenog dijela školske godine, a druga nakon praznika ili bolesti pa se onda odmah ne vraćaju.

Trajanje i težina izbjegavanja škole

S obzirom na duljinu izbivanja iz škole razlikujemo kratkotrajno, akutno i kronično izostajanje.

– Kratkotrajno izostajanje iz škole traje otprilike do dva tjedna. Očekivano je da djeca povremeno izostaju iz škole, ako je to u nekom malom postotku. Ukupno pohađanje nastave tada je duže od 96 posto vremena, a izostajanje kraće od četiri posto ukupnih školskih sati, veli psihijatrica.

Ako dijete izostane deset posto nastavnih sati to je već značajnije izostajanje, dok je izostajanje duže od deset posto ukupnih sati nastave ozbiljnije izostajanje.

Trajanje izostajanja iz škole – do dva tjedna, spontano prolazi. Kod izostajanja dužeg od dva tjedna pa do godinu dana – akutno izostajanje – neophodan je tretman psihologa, a kod kroničnog izostajanja duljeg od godinu dana – potreban je intenzivniji tretman.

Posljedice izostajanja iz škole

Svako izostajanje za sobom vuče i posljedice. Kod  kratkotrajnog izostajanja djeca ostvaruju slabiji školski uspjeh u odnosu na svoje potencijale, dolazi do poteškoća i dosta stresa zbog takve situacije u obiteljskim odnosima, ali i u vršnjačkim.

Kod dugoročnog izostajanja u srednjoj školi dolazi čak i do prekida školovanja, a u odrasloj dobi takvo dijte razvija neku psihopatologiju, ima poteškoće socijalnog, ali i poslovnog funkcioniranja.

Inače, oko trećine djece iskazuje neki oblik izbjegavanja škole u jednom trenutku u životu. Pet do deset posto djece iskazuje blaži oblik, a jedan do dva posto su teži oblici izostajanja.

Kada su izostajanja najučestalija i kod koga?

Izostajanje iz škole javlja se podjednako kod oba spola, kod svih dobnih skupina, svih razina intelektualnih sposobnosti i svih socio-ekonomskih statusa.

Ipak najčešće se javlja početkom polaska u školu, u prvom razredu, u dobi od šest i sedam godina. Kasnije postaje učestalije u prijelaznom razdoblju s 11 godina, u petom razredu, te sa 16 godina tj. polaskom u srednju školu. Nešto češće javlja se kod djeca jedinaca, mlađe djece u obitelji ili pretjerano zaštićene djece.

Psihijatrica je dala primjer djevojčice koja prva dva mjeseca petog razreda uopće nije došla u školu. Četvrto je dijete u obitelji i pretjerano zaštićivano.

Posebno kritična razdoblja

Kod neke djece je to na početku školske godine, a kod nekih na kraju školske godine. Nekoj djeci je teško krenuti u školu jer im je sigurnija zona ‘doma’ uz roditelje, u poznatom okruženju, a nekima na kraju školske godine, što je vezano uz sve obaveze koju imaju krajem školske godine. Posebno su česti izostanci prilikom prelaska na višu razinu školovanja – polaskom u prvi, peti, sedmi razred osnovne škole te prvi razred srednje. Također okidači su i stresni događaji – bilo neka duža bolest, neki smrtni slučajevi ili razvod roditelja, preseljenje ili promjena škole.

Uzroci školske fobije – dijete, obitelj, škola, zajednica

Uzroci izostajanja mogu biti na razini samog djeteta. Neka djeca su temperamentnom zakočenija i introvertna i teže se socijalno uklapaju. Okidači su i bolesti, potom problem separacije od roditelja, nisko samopouzdanje i samopoštovanje, nedostatak socijalnih vještina. Djeca mogu imati teškoće u učenju zbog nedostatka motivacije, radnih navika ili strategije učenja, ili imaju specifične teškoće u učenju. Može biti riječ i o razvojnim i mentalnim poremećajima.

Često je problem kod roditelja – koji mogu biti bolesni ili nezaposleni. Gubitak ili odvajanje od roditelja, smrt u obitelji ili konfliktni odnosi u obitelji, previše zaštitnički nastrojeni ili kontrolirajući roditelji. Mnogo je obiteljskih priča koje rezultiraju izbjegavanjem škole.

Na primjer, dijete kojemu su se roditelji rastali prije polaska u školu. Tata je zasnovao novu obitelj i dječak u kratkom roku dobiva troje nove polubraće. Mama je bolesna i dugo odsutna s posla. Dječak ide u treći razred i teško podnosi separaciju i muči se s odlaskom u školu.

U školi također postoje različite problematične situacije. Dolazi do spajanja razreda pa se mijenja sastav učenika. Javljaju se teškoće s pojedinim predmetima. Vrlo često se dogodi da se poremećaji poput diskalkulije dijagnosticiraju tek u srednjoj školi.

Učenica sve predmete prolazi s četiri i pet, čak je i nagrađivana, ali zaključna ocjena iz matematike je jedan, zbog čega pada prvi razred. Tek tada se dijagnosticira diskalkulija, iako je još u osnovnoj školi imala poteškoće s matematikom.

Tu su i teškoće u odnosima s vršnjacima, ali i nastavnicima koji znaju biti vrlo strogi, a neka djeca, posebno ona zaštićenija, to teško podnose. Uzrok je često i teško gradivo koje nastavnik jednom objasni i nije uvijek jednako razumljivo za sve. Pored toga, i način ispitivanja – pismeni ili usmeni – zna biti triger za mnogu djecu.

I vršnjačko nasilje može biti uzrok školske fobije i izbjegavanja škole.

Uzroci koji proizlaze iz zajednice su mogući nedostatak psihološke podrške u manjim sredinama, nesigurno susjedstvo, izoliranost, kulturalne vrijednosti.

Koji su zaštitni čimbenici?

Dijete koje je motivirano i ima ambiciju za školovanje, samopouzdanje, samoefikasnost, ima osjećaj sigurnosti i pripadnosti manje će biti podložno izbjegavanju škole.

– Vrlo je važno iskustvo uspjeha, koje ne mora biti generirano samo iz škole i školskog uspjeha, već i nekih drugih aktivnosti. Osjećaj poštovanja i razumijevanja, u smislu da se njega poštuje, da se ne osuđuje i ne okrivljuje. Za roditelja je važno da ima adekvatne roditeljske vještine. Podrška, ali i postavljanje granica značajnih osoba u obitelji i samoj školi su vrlo važni, rekla je dr. Boričević Maršanić.

Školska fobija i izbjegavanje škole nije dijagnoza, već simptom

– Školska fobija, odbijanje ili izbjegavanje škole nije i ne postoji kao dijagnoza u smislu zasebnog psihičkog poremećaja, već je transdijagnostički simptom, pojašnjava psihijatrica.

To je simptom u okviru različitih drugih poremećaja kao što su:

Separacijski anksiozni poremećaj – koji se može javljati kod djece, ali i srednjoškolaca – kao izrazito visoka anksioznost pri odvajanju od roditelja ili kuće, zbog straha da će se dogoditi nešto loše samom djetetu ili članovima obitelji.

Generalizirani anksiozni poremećaj – javlja se kod djece koja stalno brinu o nečemu, treba li pisati olovkom ili kemijskom, crnom ili plavom, treba li predati ispit u 12 ili u 11.59 sati. Više se okupiraju sitnicama ili sadržajem. Očekuju stalno neke negativne ishode.

Socijalna fobija ili anksioznost – je intenzivan strah u socijalnim interakcijama ili kod izlaganja. Osoba očekuje da će biti negativno procijenjena, da će se osramotiti pred drugima, da će reći nešto neadekvatno, da će drugi prepoznati njenu anksioznost i da će se na taj način osramotiti.

Specifična fobija – je strah od pojedinih situacija ili objekata. Na primjer, manje dijete se na putu do škole boji nekog psa, ne može reći roditeljima da se boji psa, a roditelji to nisi shvatili.

Panični napad – je kratkotrajno razdoblje intenzivne anksioznosti praćene s mnogobrojnim tjelesnim simptomima, ali i strahom od ponavljanja tih napada. Panični napad, pojasnila je liječnica, ne može trajati duže od 20, 30 minuta, već spontano prolazi.

Depresija – osnovna promjena se događa u raspoloženju koje je najčešće sniženo, no kod djece vrlo se često javlja razdražljivo ponašanje.

Neurorazvojni poremećaji – to je skupina poremećaja koja uključuju ADHD, potom poremećaje iz autističnog spektra, intelektualne teškoće, specifične teškoće u učenju, poput disgrafije, diskalkulije, tikova.

Što je anksioznost te kako znati prepoznati i razlikovati normalnu od pretjerane i patološke anksioznosti pročitajte u tekstu: Kako prepoznati anksioznost kod djece i tinejdžera

Izravni razlozi neodlaženja u školu – izbjegavanje nelagode i dobivanje pažnje

Dr. Vlatka Boričević Maršanić dala je pregled funkcionalnog modela izbjegavanja škole koji proizlazi iz anksioznosti.

Djeca školu izbjegavanju s jedne strane da bi izbjegla nelagodu, a s druge, da bi dobila pažnju.

Kad dijete izbjegava školu da bi izbjeglo nelagodu, ta nelagoda može biti vezana uz dvije velike skupine:

– općenitu nelagodu vezanu uz školu, zbog različitih stresora, različitih kod svakog djeteta (nastavnici, vršnjaci, odlazak u blagovaonicu, određeni predmet, itd.)

– s druge strane je nelagoda vezana uz socijalne situacije i interakcije s nastavnicima i vršnjacima, ili socijalne interakcije vezane za evaluaciju – to su te ispitne situacije, pismene ili usmeno odgovaranje – općenito izlaganje pred drugima.

Kod druge skupine razloga je prisutna separacijska anksioznost, gdje djeca ostaju kod kuće zbog sigurnosti koju osjećaju kad su sa svojom obitelji. Oni traže dodatnu pažnju zbog svoje separacijske anksioznosti.

Treba biti svjestan, napomenula je, i onog graničnog dijela, između onoga što zovemo izbjegavanje škole zbog emocionalnih razloga te izbjegavanje s određenim graničnim poremećajem ponašanja – kada djeca ostaju kod kuće zbog ugodnih aktivnosti poput dužeg spavanja, igranja igrica, gledanja tv-a, virtualnog druženja s prijateljima. (A često je to potaknuto ne samo poremećajima ponašanja.)

Neodlazak u školu zbog izbjegavanja nelagode

Neodlazak u školu zbog izbjegavanja opće nelagode razlikuje se kod mlađe djece te starije djece, tj. tinejdžera.

Stresori ili okidači kod mlađe djece od 5 do 10 godina mogu biti različiti. Neki ne podnose promjene odlaska iz razreda na igralište, drugi školski autobus, odlazak u blagovaonicu, neki se preplaše školskog zvona.

Važno je isključiti da nema realnih razloga za izbjegavanje škole, poput vršnjačkog nasilja, obiteljskih problema. Neka djeca jednostavno neće moći objasniti što im smeta.

– Važno je razlikovati da je za razliku od separacijske anksioznosti, kod izbjegavanja škole zbog opće nelagode naglašenija ova anksioznost od odlaska u školu nego želja za ostajanjem doma. Djeci se nije problem odvojiti od obiteljskog doma, jer na neke aktivnosti idu, ali ne idu u školu. Uporno mole da ne idu u školu, a kad idu u školu tamo plaču ili ometaju, a sve da bi ih se pustilo doma. Iskazuju tjeskobu ili nervozu, imaju drhtav glas ili ruke, prijanjaju uz roditelja, pokazuju tugu i povlače se od vršnjaka ili nastavnika, objasnila je dr. Vlatka Boričević Maršanić.

Psihijatrica je dala primjer prvašića koji živi s roditeljima i braćom, nije pohađao vrtić, već ga je čuvala mama. Kod polaska u školu žali se na bolove u trbuhu, traži da ostane kod kuće. Redovito radi svu domaću zadaću. Smeta mu galama i naguravanje druge djece, boji se školskog zvona, druži se s mirnijom djecom i na odmoru ne izlazi iz razreda. Kada dođe u školu, ne želi ući u razred.

Starija djeca – u dobi od 11 do 17 godina – najčešće odbijaju ići u školu kako bi izbjegli neugodna, socijalna i evaluacijska stanja u školi. Tinejdžeri, za razliku od manje djece, najčešće mogu identificirati za njih neugodne situacije.

Neugodne su im situacije prilikom testova, usmenih ili pismenih, potom rješavanje zadataka na ploči jer svi gledaju u njih. Nelagodna im je bilo kakva interakcija – biti u većoj grupi djece, druženje s vršnjacima u hodniku, na igralištu i drugim prostorijama škole (neki uopće ne idu na toalet), jesti pred drugom djecom, sviranje i pjevanje pred drugom djecom, sudjelovanje u izvannastavnim aktivnostima, započeti razgovor s djecom ili odraslima, tražiti pomoć od drugih.

Izbjegavanje škole zbog dobivanja pažnje i ugode

Kad djeca izbjegavaju školu zbog dobivanja pažnje, to se odnosi najčešće na dobivanje pažnje od članova njihove obitelji s kojima žele stalno provoditi vrijeme. Ta djeca nisu zabrinuta zbog situacija u školi, i mogu pohađati školu u pratnji roditelja. Njima je više bitno biti s roditeljima jer su u strahu da će se nešto dogoditi roditeljima kad se razdvoje ili da će se njima samima nešto ružno dogoditi.

Okidači ovakvog izbjegavanja škole mogu biti različiti problemi unutar obitelji – razvod roditelja, zdravstveni i financijski problema roditelja. Pa čak i nakon razrješenja nepovoljnih obiteljskih okolnosti, djeca mogu nastaviti s odbijanjem odlaska u školu. Pažnja koju dijete dobije kad ostane kod kuće potkrepljuje ili povećava vjerojatnost da će i dalje ostati kod kuće i neće ići u školu.

Dijete može biti posebno zabrinuto za mamu jer je više puta išla kod doktora, nešto je boli i misli da će mama ‘možda umrijeti’. Obično se radi o djeci u nižim razredima osnovne škole. Na pokušaj odlaska u školu jako plaču, žele se na bolove u trbuhu. Kad ostanu kući uz mamu brzo se smire.

Na koncu, postoje i djeca koja odbijaju školu zbog ugodnih aktivnosti izvan škole. Tu se izbjegavanje škole preklapa s poremećajem u ponašanju, a javlja se kod starije djece od 10 do 17 godina, a ne kod onih najmlađih.

Oni odbijaju školu zbog ugode izvan škole – zbog dužeg spavanja, gledanja televizije, igranja igrica. Takvi tinejdžeri nemaju drugih većih problema u ponašanju i nisu anksiozni oko pohađanja škole. Često odlaze iz škole nakon odmora, izostaju cijeli dan ili kasne u školu. Izostanke iz škole skrivaju od roditelja. Školski uspjeh im obično postaje lošiji. Iza takvog ponašanja vrlo često stoji hiperprotektivno ponašanje roditelja ili roditeljstvo s nedovoljno kontrole.

Kod dječaka, sedmaša, ugoda koja ju je osjećao dok je kod kuće ležao mjesec i pol dana zbog bolesti prevagnula je u drugom polugodištu, kada je počeo izostajati iz škole, po cijeli dan ili par školskih sati, za što roditelji nisu znali.

Kako se razvija školska fobija i izbjegavanje škole?

Dr. Vlatka Boričević Maršanić pojašnjava da za javljanje školske fobije i izbjegavanja škole uvijek postoji okidač ili triger. To to može biti neka neugodna (evaluacijska) situacija u školi, na primjer  neko ispitivanje, problem s vršnjakom ili nastavnikom, ili djeca imaju nekih problem kod kuće pa se boje napustiti kuću.

Tada se javljaju simptomi anksioznosti pa se dijete žali na bol u trbuhu, mučninu, vrtoglavicu, dobije temperaturu.

– Dijete tada ostaje kod kuće, dobiva dodatnu pažnju od roditelja jer ga nešto boli, kuhaju mu omiljenu hranu, daju mu da gleda dodatno tv i da bude na mobitelu što je za dijete ugoda. S jedne strane dijete dobije jer je izbjeglo nelagodu odlaska u školu, a s druge strane je još dobilo i dodatnu pažnju – čime se anksioznost se smanjuje. No sve to doprinosi održavanju školske fobije, jer što su djeca duže kod kuće sve više raste strah od povratka u školu, zbog različitih razloga – zbog samog izlaganja školskoj sredini, zaostajanja s gradivom i gubitka kontakta s prijateljima.

Tinejdžer, prvo polugodište nije išao u školu jer se često se žalio na različite bolove. Bio je na liječničkim pregledima, ali nije utvrđena somatska bolest. U drugom razredu je kratko išao na nastavu pa mjesec dana nije. Roditelji su ga pokušali vratiti u školu, no nakon dva dana nastave doživljava nešto slično paničnom ataku. Naime, kad je on u ta dva dana vidio da pojma nema što su oni radili, da na satu nije ništa razumio, da su se drugi učenici međusobno povezali, on je osao sam – naravno da mu je bila ogromna nelagoda nastaviti ići dalje u školu. Kad pomisli na odlazak u školu ili pokuša ići osjeća mučninu, glavobolju i pritisak u prsima. Prekinuo je i sa sportskom aktivnošću u klubu.

Simptomi i znakovi

Kad pak govorimo o simptomima i znakovima odbijanja i izbjegavanja škole, istaknula je dr. Vlatka Boričević Maršanić, razlikujemo one prikrivene i vidljive.

Prikriveni znakovi: strah i panika, brige, nelagoda kod susretanja i razgovora s drugim osobama, glavobolja, bolovi u trbuhu, mučnina, povraćanje, proljev, lupanje srca, znojenje, tremor, zujanje u ušima, poremećaj spavanja i apetita, sniženo raspoloženje, gubitak volje, povlačenje.

Vidljivi znakovi: prijanjanje uz odraslu osobu, ponavljano traženje odobravanja, prkosljivost i suprostavljanje, odbijanje pomaknuti se i ustati ujutro, bježanje od kuće ili iz škole, plakanje, prijetnje samoozljeđivanja ili suicidalnost, agresija.

O tome što činiti i kako pomoći djetetu kod izbjegavanja škole čitajte u tekstu:

Kako pomoći djetetu koje odbija ili izbjegava školu