Što podrazumijeva spremnost za školu?

Spremnost za školu, zapravo znači imati razvijene vještine za uspješno savladavanje nastavnog programa, ali i svih onih popratnih aktivnosti. rekla je psihologinja Tena Erceg Milković

‘Što se krije iza spremnosti za školu’ naziv je online predavanja koje je održala psihologinja Tena Erceg Milković, psihologinja Centra za podršku roditeljstvu Rastimo zajedno.

Spremnost za školu, kako je naglasila psihologinja Erceg Milković, zapravo znači imati razvijene vještine za uspješno savladavanje nastavnog programa, ali i svih onih popratnih (izvan)školskih aktivnosti (dolazak-odlazak u školu, odnosi s vršnjacima, učiteljima, ostajanje kod kuće sami…).

Pri tome važno je ne zaboraviti, kazala je, da smo svi mi drugačiji, sa svojim jačim i slabijim stranama tako da će neka djeca više ili manje trebati našu podršku u predškolskom, ali i školskom sustavu kako bi ostvarili sve ono što mogu ostvariti. Važno je da dijete uistinu bude spremno jer često uspješnost ‘starta’ određuje daljnji stav djeteta prema školi.

– Sjetimo se sebe u bilo kojoj novoj situaciji – kada smo u nečemu dobri, i to od početka, motiviraniji smo ustrajati u toj aktivnosti jer se tada osjećamo dobro i uspješno, rekla je.

Koje su vještine važne za polazak u školu?

Osim tjelesnog zdravlja i zrelosti (što uključuje i prepoznavanje da dijete, na primjer, ne vidi dobro i da mu trebaju naočale), intelektualne zrelosti (koja uključuje, među ostalim, da dijete pravilno izgovara glasove, da može prepričati događaj ili priču, da održava pažnju i koncentraciju i onda kada mu nešto nije zanimljivo, da pravilno drži olovku i može precrtati jednostavnije oblike, da razumije prostorne i vremenske odnose (npr. jučer-danas, ispod-iznad), da ima sposobnost logičkog i kreativnog razmišljanja…) to su i socijalna i emocionalnu zrelost.

Socio-emocionalne vještine

Socio-emocionalne vještine uključuju, među ostalim, da dijete uspješno podnosi frustraciju/razočaranje (npr. prihvaćanje i loše ocjene ili povratne informacije da nešto nije uspješno riješilo, da može bolje), da se prilagođava društvenim obavezama (odradim i ono što moram iako mi se ne da), da prikladno reagira u raznim situacijama (u konfliktu s drugima ne udaram nego kažem što mi smeta ili se maknem), prepoznaje tuđe osjećaja i pokazuje suosjećanje, uspostavlja i održava zdrave odnose s drugima (i vršnjacima, ali i odraslima).

Također, važna vještina jest i samostalnost i to u mjeri u kojoj se može očekivati za jednog prvašića – prvašić se može uspješno brinuti o svojim bilježnicama i knjigama, (većinom) ne zaboravljati zadaću i školske obaveze, zna pravilno prijeći cestu, zna koga pitati za pomoć, svjesno je kako se različito razgovara s učiteljicom, mamom i vršnjakinjom, samostalno se oblači, obavlja nuždu…

Neki roditelji koji već imaju školarca znaju kako su ove vještine važne kako bi se dijete uspješno nosilo s izazovima nove sredine. Neka djeca, na primjer, bez poteškoća mogu naučiti čitati i pisati i zbrajati, a s druge strane plakati ili vrijeđati svaki put kada izgube u igri ili ne znaju kako pristupiti prijateljima ili kako nastaviti rješavati zadatke kada naiđu na prvu prepreku ili kako ‘ne zablokirati’ kada ih učiteljica nešto pita. Dapače, pokazalo se da djeca koja imaju razvijenije socio-emocionalne vještine imaju bolje ocjene, uspješniju karijeru, bolje odnose s drugima, prihvaćeniji su u okolini, imaju bolje mentalno zdravlje i općenito se bolje nose sa životnim izazovima.

Što je važno imati na umu pri pripremi djeteta?

Priprema djeteta za polazak u školu nije rezervirana samo za razdoblje djetetove šeste ili sedme godine. Priprema za školski sistem zapravo traje tijekom cijelog predškolskog razdoblja u kojemu dijete ponajprije kroz igru, a onda i kroz razne druge aktivnosti uči o sebi i o svijetu oko sebe i razvija se u svim područjima.

Učenje je najlogičnije kroz svakodnevne situacije – kroz šetnju, pričanje ili čitanje slikovnice, pospremanje stana, kuhanje ručka, brisanje prašine, razvrstavanje odjeće ili pribora za jelo dijete razvija maštu, ustrajnost u obavljanju aktivnosti, motivaciju za učenjem, proširuje vokabular, usvaja pojam vremena, uči boje, oblike te se razvija samostalnost.

Motivaciju za učenjem možemo podržati i dajući prednost trudu, upornosti i vježbanju, a ne samo konačnom rezultatu jer neka djeca zaista se puno trude, ali matematika (ili nešto drugo) im stvarno teže ‘sjeda’. Ako baš nikako rezultati ne prate uložen trud korisno je provjeriti sa stručnjakom radi li se možda o naznakama specifičnih poteškoća učenja ili nekim drugim specifičnostima razvoja.

Podržimo i potičimo njihova pitanja – iako ih je nekada stotinu dnevno, iako se ponavljaju (A zašto ima dvije ruke?, A koliko sunce spava?, A što mrav jede?, A je li on dobar?…). Prihvaćajući djetetova pitanja i dajući odgovore (koji nekada mogu biti i Ne znam, ali potražit ćemo na Internetu/u knjizi, a nekada i Nekome jest to dobro, a nekome i nije…) podržavamo njihovu znatiželju i potičemo razvoj kritičkoga mišljenja – važne osobine za budućnost koja je pred njima.

Igrajte se i učite – nogomet, hrvanje, školica, dan-noć, puzzle, gradnja tornja od kocaka, slikanje, oblikovanje gline/tijesta, ples, igre uloga (doktor, učitelj, kuhar, Batman), Čovječe ne ljuti se, memory, pantomima, Pokvareni telefon, izmišljanje riječi koje se rimuju samo su primjer igara kojima se potiču vještine potrebne za polazak u školu.

Dijete je dijete i kada krene u školu neće odjednom dobiti specijalne vještine koje nije imalo samo mjesec ranije ili razviti radne navike u prvom školskom tjednu. Za to treba vremena, strpljenja i našu podršku.

A djeca trebaju i ‘ispušni ventil’ koji ne mora biti, kako to često biva, upisivanje u judo, engleski, mažoretkinje – nekada im je ‘ventil’ trčanje oko zgrade, ‘blejanje’ u prazno na kauču, ili da mu mama napravi kokice jer baš mu je težak dan ili da ga tata provoza spuštenih prozora da se malo ‘ohladi’.

Ne smijemo zaboraviti, kako za mnogu djecu prijelaz iz vrtićkog u školsko okruženje zaista donosi veliku promjenu (i stres) jer iz okruženja gdje je naglasak primarno bio na igru (i učenje kroz igru) te socijalizaciju s vršnjacima (kako i treba biti!) bez pretjerane strukture ili aktivnosti koje im možda nisu najdraže (poput sjedenja i rješavanja radnih listića) stižu u puno strukturiranije okruženje s često vrlo širokom lepezom (novih) zahtjeva i obaveza, zaključila je psihologinja Tena Erceg Milković.

Što ako je djetetu odgođen polazak u prvi razred?

Napomenula je da nekim roditeljima preporuka za odgodom polaska u školu zna biti neugodno iznenađenje, posebice ako je dijete već pripremano za taj polazak. No, iako ne po planu, savjetovaja je, važno je tada i tu promjenu doživjeti kao promjenu plana iz koje možemo uzeti ono najbolje – dodatno vrijeme za sazrijevanje i pripremu za uspješno savladavanje školskih izazova koji hoće doći, ali uz ipak malo više vremena za igru.