Što roditelj treba pružiti djetetu?

Ljubav, uvažavanje, vodstvo i osnaživanje – četiri su stupa roditeljstva, neophodna za djetetov pravilan razvoj, o kojima je govorila Irena Krajcar Kokalj, psihologinja iz pulskog Obiteljskog centra

O tome što roditelj treba pružiti svom djetetu, posebno u ranoj i predškolskoj dobi, ali i kasnije, da bi se ono razvilo u zdravu, sretnu i samoregulirajuću osobu, govorila je Irena Krajcar Kokalj, psihologinja iz pulskog Obiteljskog centra, gostujući u Dječjoj knjižnici Pula, pred okupljenim roditeljima. Riječ je o četiri stupa pozitivnog roditeljstva koji govore o tome kako pristupati djeci, kako s njima razgovarati, kako ih uvažavati i osnaživati, a sve u interesu njihovog dobrog razvoja.

Ljubav, ljubav, ljubav

– Roditelj na prvom mjestu djetetu mora dati puno ljubavi i nježnosti. Brižnim i njegujućim ponašanjem odgovara na djetetovu potrebu da prima ljubav. Daje mu osjećaj emocionalne, sigurnosti, topline i pripadanja. Djetetu na taj način omogućuje da se osjeća vrijednim i prihvaćenim, rekla je psihologinja Krajcar Kokalj.

Roditelj štiti, njeguje i pokazuje da mu je dijete važno i da ga voli.

Kroz brižno ponašanje roditelja, kazala je nadalje, dijete zna da ima sigurnu bazu i da onda može krenuti istraživati svijet oko sebe. I vraćati se kad nije nešto dobro, kada osjeti umor, strah, tugu ili neko drugo neugodno stanje ili emociju. To vidimo kad dijete ima šest, sedam ili osam mjesci i želi kontakt samo s ljudima s kojima je stvorio privrženost, a ne želi nepoznate. Ono tada zna koje su te osobe koje mu pružaju ljubav i sigurnost.

Roditelj treba znati pružiti ljubav i toplinu, a učinit će to na način da iskazuje osjetljivost na poruke djeteta i primjereno odgovarati na njih. Roditelj može djetetu pokazivati naklonost i radost, utješiti ga kada je tužno ili potreseno, razgovarati s njim o onome što ga brine, održavati pozitivno emocionalno okruženje u domu te djetetu pružiti sigurnost.

– Dosljedno pružanje emocionalne topline i dosljedno odgovaranje na potrebe djeteta temelj je za razvoj sigurne, stabilne i emocionalno tople veze s roditeljem. Takva veza osigurava da su djetetove emocionalne potrebe zadovoljene i da se dijete osjeća vrijednim i prihvaćenim, naglasila je psihologinja.

 

Struktura i vođenje

– Običnim jezikom rekli bismo da dijete treba naučiti redu i disciplini. No valja shvatiti da djecu ne kažnjavamo niti discipliniramo, već im pružamo strukturu i vođenje, pojasnila je psihologinja.

Ovo ponašanje roditelja odgovara na djetetovu potrebu da se osjeća sigurno, kompetentno i da ima predvidivost. Dijete valja imati predodžbu o tome kada se jede, kada se ide na spavanje, kada je vrijeme za odmor, za igru. Predodžbu o rutinama i ponašanjima koje može predvidjeti. Djeci je to jako važno, da znaju što će se događati.

Isto je s nama odraslima, pojasnila je kroz slikovit primjer Irena Krajcar Kokalj, kad želimo znati koje nam je radno vrijeme i što se od nas na poslu očekuje. Tako se od roditelja očekuje da djetetu objašnjava i prenosi svoja očekivanja i zahtjeve. To pomaže djetetu da uz roditeljsku regulaciju ponašanja dođe do situacije da sam može regulirati svoje ponašanje.

Dijete neka pravila uči spontano i gledajući nas, a nekim pravilima ga učimo. Dobro je djetetu reći svoja očekivanja, koja moraju biti jasna i objašnjena. Kad idemo u goste reći ćemo djetetu da bude dobar, no zna li dijete što to znači.

– Bolje je objasniti situaciju pa reći reći što očekujemo od njega, i pritom što manje kotistiti riječ – ne. Bolje je reći Želiš li nešto jesti i ići van, pitaj!, nego li koristiti rečenice Nemoj ništa dirati, nemoj skakati po kauču! Često vjerujemo da dijete razumije što hoćemo od njega, a to nije tako. Treba mu i više puta ponavljati, pojašnjevala je okupljenim roditeljima.

– Usmjeravanje i vođenje djeteta je nešto što je jako važno. Ne možemo pustiti dijete da radi što ga je volja. Djeca koja preuzmu ulogu roditelja su nesretna i nesigurna. Ne može dijete odlučivati o svemu. Dijete to osjeća kao teret. Na primjer, odgovor na djetetovo pitanje Što ću obući ili napraviti? – Pa obuci što želiš, nije uvijek najbolji odgovor, kazala je.

Strukturirano vrijeme i aktivnosti podrazumijevaju uredan – ali ne krut – svakodnevni raspored s redovitim vremenom i obrascima obiteljskih aktivnosti. Rutina i predvidivost malom djetetu pružaju osjećaj sigurnosti.

No, istodobno, važna je i fleksibilnost koja omogućuje da se rutina prilagodi trenutačnim potrebama djeteta, na primjer da ne budimo dijete da bi pojelo užinu. Fleksibilnost u strukturiranju vremena također omogućuju sve više dogovaranja s djetetom što je ono starije i zrelije.

Strukturu čine i granice prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja te drugi načini vođenja i usmjeravanja djeteta, kao što su izražavanje očekivanja ili objašnjavanje zahtjeva. To djetetu omogućava da nauči samo upravljati svojim ponašanjem.

Roditelj je djetetu uzor prikladnog ponašanja i izražavanja emocija te odnošenja prema drugim osobama. Od njega dijete uči i razvija vlastite moralne vrijednosti, rješavanje sukoba i prosocijalna ponašanja. Kako bi se to postiglo, roditelj pomaže djetetu da razumije što je, a što nije prihvatljivo te postavlja razumne i primjerene granice i očekivanja.

Pritom je važno uzimati u obzir djetetovo mišljenje te ga usmjeravati na pozitivan način, uz postavljanje jasnih granica, pružanjem smislenih objašnjenja, bez tjelesnog i psihičkog pritiska, odnosno kažnjavanja.

Uvažavanje i priznavanje djeteta kao osobe

– Mi i djeca jednaki smo po dostojanstvu. Imamo iste potrebe kao ljudska bića, ali nismo isti. Važno je da djecu uvažavamo kao osobe, dakle riječ o potrebi djeteta da ga vidimo, čujemo i poštujemo kao jedinstvenu osobu s vlastitim shvaćanjima, idejama, planovima, preferencijama i ljudskim dostojanstvom, rekla je nadalje psihologinja pojašnjavajući što se od roditelja zahtjeva kroz treći stup roditeljstva.

Za razvoj djetetove samosvijesti potrebno je da roditelj primijeti, prepozna i, na neki način, potvrdi djetetov osobni doživljaj sebe i svijeta. Na primjer, Vjerujem da bi se još igrao, da ti je lijepo u parku, ali dogovorili smo se da kad počne padati mrak idemo kući. Vratit ćemo se sutra.

– Kroz ovakav pristup uvažavamo dijete, a uvažavanje djetetu omogućuje da razvije samosvijest i vlasititu vrijednost. U protivnome dijete postane poslušno ‘na van’, a ‘na unutra’ čim nestane autoritet ono radi po svom, kazala je psihologinja.

Uvažavanje se ostvaruje na način da te čujem, razumijem, vjerujem ti. S druge strane, ako nam se dijete povjeri i kaže istinu, roditelji se znaju razljutiti, biti oštri, nakon čega dijete drugi puta možda i neće ništa reći. Zato bolje reći Drago mi je da si iskren, hajmo vidjeti što ćemo dalje s tim.

Ovakav pristup podrazumijeva posvećivanje vremena i pažnje te pokazivanje zanimanja za svakodnevne aktivnosti i iskustva djeteta (što dijete voli i ne voli raditi, kako se osjeća, što ga brine, plaši, veseli ili oduševljava). Sve to ponajprije zahtijeva da roditelj sluša dijete, pokuša razumjeti njegovo gledište te mu pomogne izraziti misli i osjećaje.

Kad roditelj pokazuje da mu je važno čuti i razumjeti kako se dijete stvarno osjeća i što misli, onda dijete doživljava da je vrijedno takvo kakvo je.

Uvažavanje djeteta kao osobe podrazumijeva i poštovanje djetetovih granica i odlučivanja u području primjerenom djetetovoj zrelosti, na primjer je li još gladno. Upravo na primjeru prehrane, što je djetetova osnovna potreba, roditelji znaju prelaziti djetetove granice i gurati mu hranu, iako je dijete pokazalo da više ne želi jesti.

Važno je također da roditelj vodi brigu o djetetovom mišljenju i potrebama prilikom donošenja odluka koje se tiču djeteta i obitelji. Pritom uvažavanje djeteta kao osobe ne znači uvažavanje svih djetetovih želja, već prepoznavanje, prihvaćanje i uzimanje ozbiljno toga kako dijete doživljava sebe ili neku situaciju

Vidim da bi ti najradije obukao svoje zelene hlačice. Na žalost, one su mokre. Ovdje su plave i crvene hlačice. Dođi, odaberi koje ćeš nositi dok se zelene ne osuše. – Ali ja bih zelene! – Da, znam da njih najviše voliš. Žao mi je što ih sada ne možeš obući…

Osnaživanje djeteta

Osnaživanje, kao četvrti stup roditeljstva, odgovara na djetetovu potrebu da razvije osjećaj kontrole, samokontrole, kompetentnosti i sposobnosti utjecaja na druge ljude i svijet oko sebe.

– Osnažit ćemo ih tako da ih potičemo u njihovim interesima i inicijativama, da ne radimo umjesto njih dok su još mali (Pusti, mama će!), da ih potičmo i damo priliku da učine što žele i da ih za to pohvalimo. Na taj način djeca razvijaju osjećaj samopoštovanja, samopouzdanja i znaju da nešto mogu učiniti ili kako nešto riješiti, kazala je.

S druge strane, kao roditelji, znamo im nametnuti određene aktivnosti ‘jer mi znamo da je to za njih dobro’.

– Osnaživanje podrazumijeva da ponudimo, ali oni su ti koji će reći hoću ili neću. Znamo reći Kad dođeš iz škole jedi, onda idi učiti i nakon toga se možeš igrati! Pa se čudimo zašto nisu to prihvatili i učinili. Nisu, jer nisu sudjelovali u dogovoru, koji smo samo mi osmislili, dala je primjer psihologinja.

No upozorila je da valja razlikovati želje od potreba. Ako od pet prijedloga za večeru dijete sve odbije, ali kaže da želi pizzu, a vi u kasne sate idete naručivati ili raditi pizzu, to nije u interesu dobrog razvoja vašeg djeteta, naglasila je.

Također ne treba pretjerivati, na primjer, u kupovanju igračaka koje dijete jednom vidi, i više se ne igra s njima.

Drugim riječima, osnaživanje se odnosi na roditeljevu potporu djetetovoj autonomiji. To zahtijeva roditeljsku osjetljivost, otvorenost za djetetov utjecaj i uzajamnu suradnju (Na primjer, Upalila bi svjetlo? – Dići ću te da dosegneš.) Roditelji podupiru djetetove jake strane, hrabre dijete i izražavaju povjerenje u djetetove sposobnosti, slijede i podržavaju djetetove inicijative.

Roditelj osnažuje dijete kad s interesom slijedi djetetovu ideju, pridružuje se njegovoj aktivnosti ako mu dijete dopusti te se suzdrži od vođenja i pomaganja ako dijete može samo provesti svoj naum. Kad dijete započne s ostvarivanjem neke svoje zamisli (npr. uzeti čašu vode, odnijeti tanjur mami, razgledati neku zanimljivu spravu) umjesto: Razbit ćeš!, Pokvarit ćeš!, Porezat ćeš se!, Past ćeš!, Evo vidiš da ne možeš!, roditelji ga mogu osnažiti riječima: O, to izgleda zanimljivo!, Jesi li otkrila gdje se to otvara?, Ti to jako pažljivo i polako nosiš!, Pa ti bi već htio naučiti kako se to radi.

Ne bi smjeli zaboraviti da razvoj nije pravocrtan. Dijete može ponekad pokazivati potrebu za autonomijom, a onda opet potrebu za većom blizinom i zaštitom roditelja (npr. kad se ujutro trudi samo obuti cipele, a popodne kad roditelj dođe po njega u vrtić želi da mu ih roditelj obuje).

Univerzalna pravila ne postoje

– Od roditelja se očekuje sve ove ‘postavke’ pruži i omogući svom djetetu. Na prvi pogled možda i izgleda lako, no i nije baš, iako s druge strane nije ni teško, ako znamo da je sve vrlo važno, rekla je psihologinja Krajcar Kokalj.

– Treba uzeti u obzir da je svaki roditelj drugačiji i svako dijete je drugačije. Iz iskustva znamo da ono u čemu s jednim djetetom uspjevamo, s drugim ne ide. Roditelj i dijete se stalno usklađuju, na način da bude ugodno djetetu i roditelju. Jer ako se ja osjećam kao žrtva svog djeteta, onda nije dobro, jer ću jedog dana ‘zapištiti kao ekspres lonac’. Ako, s druge strane, moje dijete sve treba raditi kako ja mislim da je dobro, onda će ono zapištiti.

– Nema univerzalnog pravila za određenu situaciju za svako dijete. Neko dijete reagira odmah na naše riječi, drugo nastavlja po svome, iako smo mnogo puta ponovili – možda zato što nas nije čulo, ili jer mu nema smisla, rekla je znakovito Irena Krajcar Kokalj. Jer na koncu, roditeljstvo je najteže zanimanje na svijete, zar ne?