Znate li koja su četiri načina kako djeca i mladi uče o seksualnosti?

– Često mi profesori i učitelji koji jesu spremni otvarati teme o seksualnosti i pričati s mladima govore da ih je zapravo strah da od samih roditelja ne dobiju komentare i osude tipa: Što vi to mom djetetu govorite, punite mu glavu da je masturbacija u redu, jeste li vi normalni!, kazala je psihologinja Tanja Jurin

Progovarati o seksu i seksualnosti danas u Hrvatskoj, posebno s djecom i mladima, kad već dobrano kročimo 21. stoljećem, gotovo kao da je zabranjeno. O tome se zapravo ne priča, tema seksa i seksualnosti zaobilazi se u širokom luku, a cjelovita seksualna edukacija u okviru obrazovnog sustava ne postoji.

U istarskim školama, na primjer, djeci i mladima o ovim temama govore liječnici i psiholozi iz županijskog Savjetovališta za spolno zdravlje na tek dva predavanja – u osmom razredu osnovne škole i trećem razredu srednje škole.

Jurin: Seksualni odgoj ipak postoji!

Tanja Jurin, psihologinja, seksologinja i docentica na Katedri za zdravstvenu i kliničku psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje predaje Psihologiju seksualnosti, kolegij koji je sama osmislila, reći će da seksualni odgoj u našoj zemlji ipak postoji.

Ona je u okviru predavanja ‘Komunikacija o temama iz područja seksualnog zdravlja mladih u školskom kontekstu’, u organizaciji Službe za mentalno zdravlje Istarske županije, otkrila na koje se načine danas mladi educiraju o seksualnosti.

Prvi način edukacije, veli Jurin, predstavlja internet, tj. Netflix i Pornhub.

– Djeci je to dostupno i oni na temelju toga uče. Gledaju pornografski sadržaj koji sa sobom nosi puno štetnih stvari u vidu stvaranja slike o seksualnom odnosu, stvaranja slike o tome kako idealno tijelo treba izgledati, o nezaštićenim seksualnim odnosima. To je način na koji oni uče po modelu, koji nije baš najbolji, ali bar nešto usvoje. Sex Education je serija na Netflixu koju svi gledaju, djeca različitih uzrasta. I kažu kako je tamo sve lijepo prikazano.

– I nakon toga nitko s njima o tome ne razgovara. Mi ne znamo što su oni nakon toga naučili, što su iz toga shvatili, koju poruku su odnijeli dalje za sebe u vlastito seksualno iskustvo, rekla je Jurin.

Druga vrsta edukacije je vršnjačka edukacija.

– Djeca i mladi međusobno dijele informacije. Tu edukaciju isto ne volimo jer si međusobno dijele razno-razne netočne informacije, kazala je.

Treća edukacija, veli psihologinja Jurin, je davanje raznoraznih uputa vezano za seksualno ponašanje i doživljavanje u okviru osnovnog programa – vjeronauka.

– Međupredmetni sadržaji koji se tiču zdravlja dotiču se povremeno tema o seksualnom zdravlju, ali najviše sadržaja o seksualnosti u školi mladi čuju na vjeronauku. Mladi mi o tome mnogo pričaju pa i to da su im rekli da sada u sedmom razredu, kada ćemo se početi više skrivati u kupaonici, da to ne radimo, da je to grijeh. Ni na jednom drugom predmetu nitko ne govori o masturbaciji, o potrebi da naučim seksualno vidjeti kako moje tijelo funkcionira samo sa sobom. Nitko o tome ne priča jer se toga svi jako boje. Ili minimalno pričamo. Sustavno ničega nema, istaknula je.

Prema Jurin postoji još jedna vrsta edukacije, a to je šutnja roditelja i sustava obrazovanja.

– To je jedna posebno ‘dobra’ edukacija koja se svodi na to da je zapravo tema seksualnosti nešto što bi trebalo nestati, na što nećemo obraćati pažnju, ‘snađi se sam, nemoj me pitati ništa o tome’ i zapravo stječemo neku ideju koliko je to sramotno, koliko je to nešto o čemu nitko ne želi razgovarati. U obitelji se o takvim stvarima šuti, a šuti se i u školi. Jedino ako učenici uspiju doći do nekoga iz područja školske adolescentne medicine. Kad sam im o tome govorila, pitali su me tko je to. Gdje ta gospođa stoji?!, prepričala je Jurin razgovore koje vodi s mladima.

Nužno postojanje sustavne edukacije

Tanja Jurin, koja je i seksualna terapeutkinja, ističe da djeca nemaju s kime razgovarati ne nužno o temama prvog seksa, već otvarati teme poput razmjenjivanja dodira, onpoljupcima, seksualnim osjećajima.

– Pitam ih kada biste imali pitanje o tome, postoji li u vašoj okolini neka odrasla osoba koju biste mogli pitati. Odgovaraju mi da ne postoji. Jedino ako nam Vi date svoj mail, kažu mi. Dakle, nitko u školi, nitko izvan škole, nitko u obitelji, za liječnika nisu sigurni… A to su djeca sedmi, osmi razred koja već imaju neke forme seksualne aktivnosti, u manjoj mjeri nešto što nazivamo prvim seksom, ali imamo djecu koja debelo promišljaju seksualnost, veli Jurin.

Smatra da kao stručnjaci (u zdravstvu i obrazovanju op.a.) jesu odgovorni da otvaraju ove teme, ali da se i sami osjećaju nelagodno.

– Često mi profesori i učitelji koji jesu spremni otvarati teme o seksualnosti i pričati s mladima govore da ih je zapravo strah da od samih roditelja ne dobiju komentare i osude tipa: Što vi to mom djetetu govorite? Punite mu glavu da je masturbacija u redu, jeste li vi normalni!, kazala je.

Postojanje sustavne seksualne edukacije, veli docentica Tanja Jurin, omogućilo bi otvaranje ovih tema na osnovu koje bi se učitelji mogli pozivati na kurikulum. Ovako, kazala je, ostaje taj nekakav međupredmetni sadržaj za koji ne znamo ni u kojoj formi dolazi ni s kakvim porukama.