Kad babica rađa

14.08.2019 / Priče iz rađaonice

Gospodo draga, ne opravdava se svoj posao kad sve ide svojim tokom i sve je u redu, nego kad zapne. A meni nije zapelo dok nisu pokidani plodovi ovoji vodenjaka, i to bez pitanja!

To je bio moj porod, moje tijelo, moje dijete, moja stvar, ali nije bio moj grad, već grad sa starom rađaonicom i ljudima čudnog dijalekta.

I nije bilo moje godišnje doba. Prosinac, snijeg, led, i Božić. Blagdan obitelji u maloj, staroj, iznajmljenoj kućici. Ljepota ljubavi pretočila se u trudove, a ja nisam brinula, znala sam da je sve u redu. Moja djevojčica je odlučila doći u zimsku idilu. A mi smo ju jedva čekali.

Spremne za susret

Prvi trudovi su me natjerali u suprotan smjer od rađaonice, u toplinu doma naših prijatelja, za bogatu blagdansku trpezu. Tako sigurna u sebe, u nju, u ljubav, nisam se dala od stola. Odličnog apetita prešutjela sam trudove. Smijala se zabrinutom pogledu, stiskajući tu mušku ruku koja bi me brzo odvela u rađaonicu. Nazdravila sam u sebi mojoj hrabroj malenoj.

Povratak na snježne ulice. Topla soba našeg malog doma, prohladna kupaonica s divno hladnim pločicama. Noć se nastavlja u ritmu sve snažnijih trudova. Tijelo je vruće, čelo gori na hladnom ogledalu. Mirna i spokojna perem kosu, dugo se tuširam, šminkam lice, lakiram nokte. A ljubav hrče u sobi preko puta.

Ja i moja malena smo spremne za susret. Uživala sam u spokoju i ljepoti te tihe noći u kojoj se čulo samo hrkanje, ritmično i opušteno dajući smjer malenoj za izlazak van. Noć se pretvorila u dan i hrkanje u nervozu: Hoćemo li stići do rađaonice??? Ma što me briga… stići na što? Ne kuži on to…

Mir prestaje, počinju podsmjesi

Smilujem se i krećemo automobilom kroz snijeg. Hodamo bolničkim hodnicima i zezamo se, smijemo, trudovi postaju drugačiji, potresni, tresem se cijela. Ginekologica ne vjeruje kad kažem da me ne boli i da mogu hodati, jer beba samo što nije izašla. Ne vjeruje u moju snagu i mir, ali me to ne dira.

Još jedan pregled, jer sumnjaju nešto i pljus – probuši vodenjak! Bez upozorenja i objašnjenja! Ili se meni tako činilo!?

Mala juri van ko luda, mučno mi je i mir prestaje. Nervozno mičem muževu ruku sa tijela, moram biti skoncentrirana, velik je to posao… Ženska rađaonska ekipa se podsmjehuje: Aha, postala je nervozna! Smeta joj muž! Toliko o ljepoti i miru u porodu….

Ne shvaćaju da su za to oni krivi sa svojim intervencijama, ili shvaćaju i nadmoćno likuju: ‘Ništa bez nas!’

Ne intervenirajte kad ide dobro

Gospodo draga, ne opravdava se svoj posao kad sve ide svojim tokom i sve je u redu, nego kad zapne. A meni nije zapelo dok nisu pokidani plodovi ovoji vodenjaka, i to bez pitanja! Za to se mora tražiti dozvola od baš svake trudnice. I onda se još obazirati na ženine reakcije u tim trenucima prema suprugu/partneru…

Ali nisam imala vremena za njih. Morala sam roditi! Čujem naredbu: ‘Režiii, visoka međica!’ Vrelina škara, i više nisam svoja, tranzicija, sad sam njena. Ja nisam bitna, to je ta točka prepuštanja i nekontrole…i postala sam druga osoba. Postala sam mama, i više ništa nije isto…

Praznina. Ona je vani, gleda, žmirka, pravi grimase. Ja prazna, gledamo se. I ne vjerujem da je bilo tako grubo, agresivno. Da sam ostala kod kuće, bilo bi nježnije, ljubavnije, ljepše.

Ekipa čestita. Mislim da im je drago što su ubrzali stvar. (!!!) Ipak je Božić!

Malena plače, grlim ju, ljubimo je. Naš ponos i naša sreća! Isključila sam se i mislim da sam još isključena…

I ne komentirajte reakcije u rađaonici…

I zato, još jednom, nema nitko pravo komentirati reakcije žene i muža u porodu. To je njihova intimna stvar. Na koncu, te su riječi ostale neizgovorene! Neizgovorene riječi koje ostaju u zraku u rađaonicama…

Sklone smo osjećati krivnju kad smo povrijeđene, i nositi to u sebi dugo, potisnuti i vjerovati da nije bitno.

Ali bitno je, bitno!