Kako razvijati emocionalnu inteligenciju kroz razgovor?

18.10.2019 / U Balonu: Luana Poleis, psihologinja i psihoterapeutkinja

Važnije od intelektualnih sposobnosti jest upravo emocionalna sposobnost djeteta da u sebi vidi potencijal, da se cijeni i da prepreke shvaća kao izazov

Postoji jedna scena iz filma Mali Princ koju jako volim, a zvuči otprilike ovako:

Odrasli danas kada kažeš da imaš novog prijatelja pitaju kako mu se zovu mama i tata, koji posao rade, koliko zarađuju, koji auto voze, imaju li još djece… Nitko te ne pita sviđa li ti se boja njegovog glasa, čega se najviše volite igrati, nedostaje li ti kad niste zajedno.

Svaki put kad je pogledam navede me na ponovno promišljanje o tome što je zapravo nama i našoj djeci važno kako bi bili sretna i mirna bića. Emocionalni razvoj djece je tema o kojoj se mnogo priča, a malo se toga radi, a sve je u životu povezano s emocijama. Malo apsurdno, zar ne? Dakle, kako razvijati emocionalnu inteligenciju kod djeteta?

Emocije se uče još od jaslica i vrtića

Najintenzivniji dio rada na emocijama sigurno nas povezuje s jaslicama i vrtićem. Upravo je u tom okruženju važno razvijati emocionalnu inteligenciju i raditi na razvoju empatije, prepoznavanja, uvažavanja i razumijevanja emocija, kako tuđih tako i svojih.

Empatija se prvi put uči kada dijete uči da bude tiho jer netko spava. Poznato? To znači vrlo rano. Prevedeno kroz oči psihologa učimo dijete da prepozna tuđu potrebu za mirom i spavanjem i poštuje je.

U jaslicama i vrtiću uči se pojam oprosti, uči se kako sve i na koji način pokazati svoje emocije kad smo ljuti, tužni, veseli ili iznenađeni. Emocionalni razvoj je neprekidan rad koji se u predškolskom razdoblju spaja s usvajanjem predškolskih vještina (grafomotorika, usvojene predčitalačke i predmatematičke sposobnosti).

Često se susrećem sa situacijama u kojima je dijete intelektualno spremno za školu, možda čak i već zna čitati i računati do 20, a da se emocionalno još uvijek teško odvaja od roditelja (jednog ili oboje), da je napeto kada odlazi u nepoznate situacije, da mu je poljuljano samopouzdanje i slika samoga sebe općenito, da teško komunicira i opisuje što mu se kroz dan dogodilo ili da ima neke psihosomatske poteškoće (glavobolja, trbuhobolja i slično) koje pri medicinskoj obradi rezulitraju kao nepostojeće.

Važnije od intelektualnih sposobnosti jest upravo emocionalna sposobnost djeteta da u sebi vidi potencijal, da se cijeni i da prepreke shvaća kao izazov.

Najvažnije je biti iskren i dosljedan

Odrasli često u tome griješe misleći da je ‘dijete jednostavno takvo’, da ‘sliči barbi/teti/noni/daljenjem rođaku’ koji je bio baš isti takav ili sličan i zapravo ‘svi su oni poslije bili ok ili su ostali uvijek tako malo nesigurni pa će tako biti sigurno i s mojim djetetom’.

Uh, ove me situacije uvijek malo naljute jer ih osjećam kao veliku nepravdu prema potencijalu koje dijete ima. Onda pitam roditelje A kome vi sličite? Što su vama govorili, na koga ličite? Što ste tada osjećali? Najčešći odgovor je… nemoć. Nemoć poput nečega što je put sudbine koja se neće promijeniti, koju su drugi odredili i koliko god se trudio osuđen si na uspjeh (ili neuspjeh) koji ne želiš. Eh, onda idemo redom.

Kako razgovarate s Vašim djetetom? U odgoju često moramo djecu ispravljati i navoditi ih na pravilno (kulturno) ponašanje. Istina, dijete mora naučiti kulturno se ponašati, ali što kada to ispravljanje postaje stalno i naši se razgovori s njima svode samo na to? To je jednako loše kao kada djetetu ne postavimo granice i dozvoljavamo im sve. Tako je u razgovoru s djecom najvažnije biti iskren i dosljedan. Idemo redom:

Kako razgovarati  s djetetom?

Više dopuštenja, manje zabrana
‘Smijem li ići van?’,
Umjesto NE, recite ‘Možeš, kada pospremiš sobu!’

Jasni, mjerljivi dogovori koji su ostvarivi u kraćem vremenskom roku. (Što je cilj dalji, to je teže biti fokusiran na njega, baš kao i kada odrastemo.)
‘Sada idemo u trgovinu i moći ćeš za sebe odabrati jednu stvar. Ako ne budeš mogao odabrati jednu, onda nećeš kupiti ništa i razmislit ćeš do sljedeće kupovine.’

Rečenice koje imaju smisla i nadovezuju se na konkretna ponašanja
‘Bravo! Lijepo si to nacrtao/napravio.’ (‘Bravo’ bez povezivanja s ponašanjem ništa ne znači.)
‘Budi dobar prema prijateljima, slušaj tetu i zabavi se.’ – puno je bolja opcija od – ‘Budi dobar’ ili ‘Lijepo se ponašaj’. (To starija djeca, odnosno adolescenti mogu razumjeti, ali manja djeca imaju potrebu jasnih uputa o tome što se od njih očekuje.)

Postavljajte pitanja
‘Jesi li zadovoljan/na kako si nacrtao/la’?, ‘Kako ti je bilo na rođendanu/u vrtiću/školi?’, ‘Kako to da si se tako ponašao/la?’, ‘Jesi li ponosan na sebe što si uspio/uspjela/pokušao/pokušala?’
Ono što je ovdje još važnije je to da kada dijete kaže da nije zadovoljno svojim crtežom, tada možete dati svoj osvrt, primjerice: ‘Razumijem. Meni se baš sviđa kako si nacrtala (navesti detalj ili osvrt na ono što vam se sviđa na crtežu ili na trudu), ali ako ti nisi zadovoljan možeš ponovno nacrtati sada ili neki drugi put, dok ne budeš zadovoljan!”

‘Ako sam te dobro razumjela…’
Kada dijete prepriča što mu se dogodilo u vrtiću, školi, na sportu, i iznosi neki problem, prije nego na njega izravno odgovorite, možete započeti upravo s ovim riječima i time napraviti kratki rezime onoga što je dijete ispričalo. Na taj način ćete provjeriti jeste li sve čuli, a time stvarate i osjećaj da ste stvarno prisutni u razgovoru i da je njegov problem važan. Jer dječji problem je jednako važan kao naš, jer su to djeca.

Kroz ovih par prijedloga o komunikaciji s djecom razvit ćete odnos razumijevanja i međusobnog slušanja te u isto vrijeme razvijati emocionalnu inteligenciju.

Ovi su koncepti kamen temeljac odnosa koji se temelji na povjerenju i na odgoju ‘po mjeri’ našeg djeteta.