Možeš ti to, Nina!

05.08.2019 / Priče iz rađaonice

Riječi su se izgubile u jecajima. Trudovi su na 10 minuta, traju po pola minute, a boli stalno… Japanke nisu više važne, beba se čini sve dalje, a stolčić zaboravljen. Dečku ruka plava od Ninina stiska…

Prazna rađaonica. Obećava mirnu noć. Strah od umora, strah od trudova… Ma žene smo, izdržat ćemo. Prva noćna kavica i plan. Nas dvije primalje planiramo ništa ne raditi i takva rađaonica nam se čini najljepše mjesto na svijetu. Planiramo ne vidjeti niti jedan plan poroda, na papiru našvrljan uzbuđenim i odlučnim rukopisom buduće mame.

No, ljudi planiraju, a netko drugi odlučuje… Nismo dugo brbljale o ručkovima koje smo taj dan skuhale, o računima i novim šlapama za posao, jer je zvono na vratima bilo neumoljivo. Moja kolegica Sanja je bila brža, (čitaj napetija), i prva je otrčala zaželjeti dobrodošlicu novoj rodilji. Noć je počela.

A jel mogu na stolčiću… prijateljica je rekla…

– Jooooj, procurila mi je plodna voda – govori oduševljeno Nina. I ništa me ne boli. Super kombinacija, jel’da!? Bit ću mama još malo, jeeeee!!! A kad ću roditi, šta mislite? U koliko sati? Znate, prvo mi je, pa ne znam… (Smije se.) Nisam ni gladna ni žedna… Samo da bude sve u redu… A epiduralna? Može odmah ili? Joj, nisam ponijela japanke za tuširanje. Mogu li poslati dečka da mi donese? Jel’ ste nešto ljuti na mene?…

– Nina, drago mi je, ja sam Sanja, tvoja babica. Možemo li na ti?

– Možeeeeeee…  A jel mogu roditi na stolčiću? Molim vas, čula sam da je super! Prijateljica mi je pričala. Samo da su vam leđa u redu. Jesu li? Ne bole vas?

– Ne, ne bole. (Moja Sanja, kako lažeš! I da se nisi usudila otići na bolovanje zbog išijasa!!!)

– Polako Nina, korak po korak, dug put te čeka….

Hodaj malo, Nina!

Druga noćna kavica, 2:00 su ujutro. Nina puše, duboki udah, još duži izdah, kao kad pušeš u maslačak.

Riječi su se izgubile u jecajima. Trudovi su na 10 minuta, traju po pola minute, a boli stalno… Japanke nisu više važne, beba se čini sve dalje, a stolčić zaboravljen. Dečku ruka plava od Ninina stiska… Još se smješka. Pokušavam ih nagovoriti da se šetaju kroz rađaonicu, da se ljube, plešu, da slušaju glazbu sa kompjutora. Babica Sanja je DJ.

– Porod je normalan, beba vam je dobro, lijepo ti ide Nina… Hodaj malo da se beba lakše spusti kroz zdjelicu.

Nitko ne može opisati pogled žene u trudovima, kroz čupavu, od znoja mokru kosu, dok joj babica predlaže ples i poljupce, njenog dragog dakako. Kad bi pogled ubijao, ne bi imao tko raditi u rađaonici.

Odlučila je. Bez epiduralne…

05:00, kava turska, na najjače crna. Nina moli za epiduralnu. To se kosi sa stolčićem, pa pregovori traju, isprekidani snažnim trudovima. Niti jedan lijek protiv bolova ne miče bol u porodu… Ali ona želi taj stolčić… prijateljica je rekla da je super… Dečko je blijed, malo mu se vrti jer ne može gledati Ninu kako se pati. Beba je vrlo blizu.

Odlučila je. Bez epiduralne…hrabro prema stolčiću. Znoj curi, plodna voda i sukrvica, curi mokraća, drhte noge… Hoće li se ukakati… Samo kakaj Nina… To je bebina glavica, ne kakica! Šta??? Jeste vi svi ludi??? Ja kakaaaam… U redu je Nina, rađaš… Sjedi na stolčić… Nina odgovara dubokim glasom: Ne mogu se pomaknuti… Ma hajde, možeš ti to…

Sada već navijamo svi: Sanja, dečko, doktor, ja. Možeš ti to! Bravo Nina! Doslovce ju nosimo do stolčića, dečko ju grli, ja čučim uz stolčić…ipak Sanju bole leđa…primam glavicu, ipak sam ja primalja, beba mi cijela klizne u ruke, stavljam je Nini na prsa, predajem joj njeno zlato…

I sad ti kreni kući…

I poželim još jednu crnu, tursku. Olakšanje… U balonu sreće je cijela noćna ekipa: Nina, beba, dečko, Sanja, doktor i ja.

Vrijeme je stalo. Noćna smjena je gotova. I ti sad kreni kući. U dućan, po kruh i krumpir, uključi perilicu, onako kao da se ništa nije dogodilo. Ma daj, nemoj me…